ZAGREB Monografija posvećena Nikoli Tanhoferu, predstavljena jučer na Akademiji dramske umjetnosti na kojoj je prije skoro pola stoljeća utemeljio Odsjek za filmsko i televizijsko snimanje, tog filmskog redatelja, snimatelja i pedagoga prikazuje u svoj svestranosti njegova djelovanja. Jednostavno naslovljena »Tanhofer«, monografija Hrvatskog filmskog saveza i Društva hrvatskih filmskih redatelja na oko 350 stranica i uz brojne fotografije, kroz kritičke i esejističke tekstove dvadesetak autora svih generacija, podsjeća na jednog od najistaknutijih filmaša domaće kinematografije.

Prije dva dana monografija »Tanhofer« predstavljena je, uz monografiju »Berković«, u knjižnici Art kina Croatia, a nakon toga prikazan je film »H-8« u režiji Nikole Tanhofera, a prema scenariju Zvonimira Berkovića.

Knjigu otvara tekst njegovog kolege i redatelja Ive Škrabala »Nedostižni filmski desetobojac« koji, kao i završni tekst Zvonimira Berkovića, nastao u povodu Tanhoferove smrti, svjedoči o mnogim njegovim talentima i znanjima. Prvi dio monografije posvećen je Tanhoferovom redateljskom radu o kojemu na primjerima njegovih filmova pišu Dragan Jurak, Slaven Zečević, Jurica Pavičić, Silvestar Mileta, Nenad Polimac, Damir Radić, Stipe Radić i Juraj Kukoč.

Svestrani filmaš

»Tahnofer za kamerom« naslov je poglavlja u kojemu o njegovom još uvijek nedovoljno valoriziranom snimateljskom radu govore Silvestar Kolbas i Petar Krelja. Tahnofera kao spisatelja čitatelji će upoznati putem njegovih memoarskih zapisa, a njegovu manje poznatu, privatnu stranu, kroz »Pet osobnih pogleda«, s tekstovima Enesa Midžića, Tomislava Mikulića, Vicka Raspora, Nenada Puhovskog i Zvonimira Berkovića.

Slavko Goldstein smatra da bi se Tanhofera moglo nazvati i stotobojcem, a ne samo desetobojcem. »Po nadarenosti i spretnosti bio je najsvestraniji čovjek kojega sam ikada sreo u životu« – istaknuo je njegov prijatelj i suradnik.

– Radeći na knjizi vidjeli smo da je Tanhofer bio mozaičan čovjek, sastavljen od tisuću komada, a njegovi su interesi bili puno širi od samo snimateljskog ili redateljskog rada – rekla je Diana Nenadić, koja je monografiju uredila sa Silvestrom Kolbasom. Po njezinim riječima, poznavao je sve filmske struke, bio vrlo inventivan te je u vrijeme kada su mogućnosti bile male nastojao biti ispred svog vremena, smišljajući razne inovacije na samome snimanju. Tanhofer je i u svojim režijama uvijek eksperimentirao, zbog čega »možda neki od njegovih filmova nisu tako cijenjeni, ali se o njima može pričati kao o nečemu što donosi nešto novo« – kaže Nenadić.

Autor opsjednut tehnologijom

Silvestar Kolbas je napomenuo da se Tanhofera najviše uvažava i prepoznaje kao redatelja, dok njegovi snimateljski dosezi nisu u dovoljnoj mjeri analizirani. »Kao snimatelj nije bio niti osobito nagrađivan, a čini mi se da je to možda zbog toga što je njegova svestranost skretala pozornost javnosti s njegova snimateljskog rada«, ocijenio je.

Teoretičar filma Hrvoje Turković drži da monografija donosi dosta plastičnu predodžbu o Tahnoferu, uključivši i onu o njegovom zanimanju za tehnologiju, mehaniku i optiku filma. »Njegova je opsjednutost tehnologijom rezultat intenzivne radoznalosti, ali i stava da je potrebno tehnološko znanje kako bi se stvorio film sa značajkama koje omogućuju gledatelju da ga protumači – rekao je.

Nikola Tanhofer (Zagreb, 1926-1998) nakon mature počinje raditi kao laborant, tonski tehničar te snimatelj-reporter. Najprije je studirao jezike na Filozofskom fakultetu, a potom povijest umjetnosti, a u međuvremenu odlazi na specijalizaciju u filmski studio Barandov u Čehoslovačkoj.

Po povratku u Zagreb radi kao snimatelj reportaža za filmske žurnale, kada ga Branko Marjanović i odabire za snimatelja dugometražnog igranog filma »Zastava«, da bi ubrzo postao jedan od najistaknutijih filmskih snimatelja i direktora fotografije, posebno sklon klasičnoj kompoziciji i fotografskoj liričnosti.

U njegovoj filmografiji ističu se »Ciguli Miguli«, »Plavi 9«, »Sinji galeb«, a u svojim je prvim režijama – »Nije bilo uzalud« i »H-8« – pokazao sklonost žanrovskoj strukturi, klasičnomu narativnom filmu i melodramskim naglascima, kao i preciznoj psihološkoj karakterizaciji likova.

Kao predavač na Akademiji dramske umjetnosti odgojio je niz generacija filmskih i televizijskih snimatelja, a napisao je i stručne knjige »Filmska fotografija« iz 1981., koja je suvremena i danas te, posthumno »O boji na filmu i srodnim medijima« iz 2000.