Foto: Robert Anic/PIXSELL
Godina dosad nedoživljenih političkih turbulencija, koju je Hrvatska uglavnom provela u svađama, pregovorima, preslagivanjima i izbornim kampanjama bliži se konačno kraju. U drugoj polovici listopada je u Saboru potvrđena Vlada za koju se povremeno čini da bi mogla izdržati možda čak i do kraja mandata, pa se, tako, politička stvarnost u Hrvatskoj u smiraju preburne 2016. godine ipak u neku ruku normalizirala.
Iako slijede lokalni izbori u svibnju, pa nikako ne treba isključiti mogućnost velikih nacionalnih lomova čim završi Turneja četiri skakaonice i prođe novogodišnji mamurluk, površni pratitelj bi lako zaključio kako se riječ stabilnost ipak može priljepiti uz Hrvatsku koju vodi vlada Andreja Plenkovića.Iza etikete i pozamašnih saborskih 86 glasova za državni proračun, iza banalnog populističkog showa kojeg izvodi Ivan Pernar, krije se, međutim, pravo vrenje političkog amaterizma, udovoljavanja specijalnim interesima, te, možda prije svega, solidni klasni rat u nastajanju.A i dalje naširoko publicirani osmijesi političara koje bi »trebalo platiti suhim zlatom« postaju sve nervozniji.
Autrokratski um
Andrej Plenković je, primjerice, prošlog vikenda – puknuo. Činjenica da je novinaru koji ga je rešetao oko proračuna odbrusio da se izvoli kandidirati na izborima, pobijediti, pa sam sastavljati proračun, pokazuje kako iza lika briselskog štrebera uspavljujuće retorike čuči – autokratski um, kratkog fitilja i obrnuto proporcionalnog ega. Ovo je, podsjetimo, prvi Plenkovićev državni proračun u karijeri. I već je izgubio živce.Ovdje doista nema potrebe objašnjavati kako je novinarski posao propitivanje, a političarima u demokratskim državama obveza na to propitivanje makar marginalno suvislo odgovoriti. Ono što je premijerov ispad otkrio je, međutim, njegova i režimska nesviklost na kritiku. Ništa čudno, u prva dva mjeseca su ionako hodali po dugo pripremanom medijskom crvenom tepihu, obasipani udivljenjima. Stvari se, međutim, počinju mijenjati, jer je sve jasnije da pozlata otpada rekordnom brzinom i da je politički utjecaj na medije možda udario u svoj plafon. A kako se sa dna može ići samo prema gore, isto vrijedi i u suprotnom smjeru. Činjenica da je u medijskoj Hrvatskoj Plenković zbog svog nedemokratskog i rubno pristojnog ispada »prošao lišo«, međutim, govori da se ne treba previše nadati u probuđenu snagu demokratske kritike. Više se i dalje radi o džepovima otpora, ali, obzirom na dosadašnji skor vladajućih, džepovi bi se ipak mogli početi – širiti.
Mali prst Bože Petrova
Područje na kojem su vladajući u ovih niti šezdesetak dana najviše zabrljali je, pak ono u kojem su navodno najspretniji. Vanjskopolitički ugled Hrvatske srozava se iz dana u dan, što neopreznim porukama premijera Rusiji ili blokadama Srbije upitne učinkovitosti, ali, više od svega, domaćim potpuno nepotrebnim grešakama u koracima s velikim implikacijama izvan hrvatskih granica. Radi se, jasno, o bizarnoj predsjedničinoj avanturi s isprikom oko čokoladice iz Srbije, te Vladinom upornom toleriranju ustašluka u Jasenovcu, a nije koristila ni općenarodna histerija oko uhićenja u Orašju, ili Pantovčački »pohod« na islamiste u BiH.
Nakrivljeni vanjskopolitički brod (još jednom, radi se o samo 60 dana!) ipak je moguće, uz malo truda i mnogo više mudrosti nego što se dosad pokazivalo, u narednim mjesecima ispraviti, ali sve napravljeno oko porezne (Superhik) reforme – malo teže.Manje više je svima već jasno da je reforma otišla u korist bogatijih, a ne na račun onih koji imaju manje i koji se moraju zadovoljiti s povećanjem minimalne plaće od 122 kune. Politička klasa je tu pokazala zavidnu socijalnu neosjetljivost, njihove plaće (od 2000 eura nagore) rast će, zahvaljujući reformi, za tisuću-dvije kuna. HDZ je ideju Mosta o ograničavanju rasta plaća dužnosnika prokazao kao populističku, SDP podršku Mostu uvjetovao Mostovom podrškom SDP-ovom prijedlogu o povećanju minimalca, a Most trljao ruke odbijajući ideju socijaldemokrata. Jer, ovo je za družinu Bože Petrova win-win situacija, em su im plaće porasle, em su oni ispali socijalno osjetljivi za razliku od SDP-a i HDZ-a. No, da su doista htjeli ograničiti svoje plaće, itekako bi se potrudili da skupe za to dovoljan broj glasova. Nisu, međutim, mrdnuli malim prstom.
Ipak, nespretnosti, političke pogreške i jasna pogodovanja određenim klasama i kastama u društvu ipak su minorni prema ignoranciji, pa čak i bezobrazluku prema obavezama koje Vlada ima prema zaposlenima u javnim službama.
Milijuni pretorijancima
Prvo o kastama: proračun ministarstva branitelja je porastao za 186 milijuna kuna, ili 23 posto, što pokazuje da se šatorska revolucija itekako isplatila i da na pretorijance u uniformama iz prije više od dva desetljeća završenog rata HDZ i dalje može računati kad omane na biralištima.Oni koji rade, međutim, spadaju u drugu kategoriju. Iako je sporazum sa sindikatima javnih službi jasan, iako država konačno ima nešto novca (vidi pod branitelji) iako se činilo da je kompromisni dogovor blizu, vladini pregovarači su u zadnji tren prošlog tjedna dali ponudu koju sindikati nisu mogli prihvatiti. I otvorili vrata – kaosu. Pravni rokovi za dogovor su, naime, istekli, sve što se može do kraja siječnja postići je nagodba koju nitko od zaposlenih nije dužan prihvatiti. Dakle, čak i ako se Vlada dogovori sa sindikatima u narednih mjesec dana, što s ove pozicije ne izgleda nimalo vjerojatno, svaki zaposleni će moći putem suda tražiti ispunjenje svakog slova sporazuma o povećanju plaća s pripadajućim punim kamatama. Ne dogovore li se, slijede masovne tužbe i štrajkovi.
Na kraju priče, platit će porezni obveznici, jednom, a možda će utjerivanje ceha pasti na leđa i nekoj budućoj, nenarodnoj vlasti.
U međuvremenu, svoju porciju su dobili i nezaposleni. Činom i riječju. Povećanjem broja novih radnih dozvola za uvoz stranih radnika za 24 puta (dvadesetčetiri, nije greška) u odnosu na 2015. godinu. I tako će dogodine u Hrvatskoj, na sreću poslodavaca kojima jeftine radne snage nikad dovoljno, raditi više od 7000 stranih radnika (s dozvolom). A nezaposlenima je premijer servirao jezikovu juhu. »Očekujemo da se oni koji su u Hrvatskoj nezaposleni zainteresiraju za neka od ovih očito deficitarnih radnih mjesta«, poručio je Plenković pravdajući odluku o radnim dozvolama.Šlag na tortu čudnih i čudesnih poteza nove administracije u Banskim dvorima za ovaj tjedan bila je odluka Vlade o amandmanina na državni proračun. Koje nije bilo. Odnosno, donesena je na zatvorenoj sjednici i po prvi put nije ni – objavljena. Ni jednom, jedinom riječju (do same saborske sjednice dan poslije na kojoj se o proračunu glasalo). Zadivljujuća, pače, rekordna transparentnost vladanja.
Kad se sve skupa zbroji, pa podijeli s brojem dana koje je nova kombinacija HDZ-a i Mosta provela na vlasti, uopće nije teško postaviti jednostavno pitanje: Je li ovo najgora hrvatska Vlada ikad?
Ako se gledaju samo prva dva mjeseca rada, na pitanje je još lakše odgovoriti.
