U recentnoj povijesti Cannesa, pa i šire, ne pamtimo da je ijedan film na novinarskoj projekciji dočekan s takvom eksplozijom smijeha, nalik moćnom sinkroniziranom orgazmu, kao što se to dogodilo filmu »Toni Erdmann« u režiji genijalne Maren Ade.

Kao što nismo mogli vjerovati da Nijemci mogu biti tako prokleto duhoviti. Iako je riječ o jako smiješnom i jako tužnom filmu. Filmu nevjerojatne inteligencije koji se odupire svim pravilima suvremenog autorskog filma. Filmu koji već sada možemo proglasiti najboljim filmom 2016. Velikom dijalektičkom filmu koji razara konvencije i šifre ponašanja i hipokrizije nove Europe, ali i ispraznost međunarodne makroekonomije i njene poslovne kulture koja počiva na egoističnim kalkulacijama.

Winfried (Peter Simonischek, neodoljiv) živi sam u Njemačkoj. Njegova kći Ines (Sandra Huller, neodoljiva) angažirana je u Bukureštu kao konzultantica u naftnoj kompaniji. Da bi on ušao u njen antiseptični život, odlučuje se na igru, konkretnije; pristaje transformirati njihovu svakodnevnicu u igru. Da bi se danas (pre)živjelo, treba opsesivno lažirati život i produljiti vrijeme.

Lažni identitet

Zato se on pojavljuje u Bukureštu preuzevši lažni identitet stanovitog Tonija Erdmanna, životnog trenera Rona Tiriaca, te je počinje slijediti po raznim poslovnim sastancima i partyjima, skriven iza groteskne perike i lažnog zubala. On je ustvari taj razigrani klaun koji će do srži ogoliti lažni svijet novog kapitalizma i njegove iluzije etikete, u kojem njegova kći kotira kao idealna inkarnacija uspješne ali hladne poslovne Njemice.

Jer otac je itekako svjestan da njegova Ines nije sretna u životu. »Jesi li ti doista ljudsko biće?«, upita je on na izlasku iz njena stana prije odlaska na aerodrom. Ali ona mu odluči dokazati da ipak nije izgubila smisao za humor, stavivši u usta njegovo lažno zubalo. No dok je on odjurio u sobu da bi uzeo kameru i zabilježio taj trenutak zbližavanja, ona će odbaciti zubalo i nanovo preuzeti standardnu mrzovoljnu pozu.

Banalno (ne) pobjeđuje

Njihov susret egzistirat će neko vrijeme tek kao sjećanje i osmijeh. Ali njenim odlaskom na novu singapursku poslovnu destinaciju, njihov odnos će se nanovo pretvoriti u sivu tvar. Jer u igri života, ono banalno, hladno i dosljedno pobjeđuju ono izuzetno i čarobno. Zato ima neke simbolike u stihovima Curea (»Plainsong«) koje Ade koristi u soundtracku (»And it’s so cold, it’s like the cold if you were dead. And you smiled for a second«).

Iako je za taj »smile« ipak zaslužna nezaboravna scena u rumunjskom stanu (evo nam nakon »Sieranevade« – još jedan bukureštanski stan), gdje Ines izvodi karaoke verziju songa Whitney Huston »The Greatest Love of All«, čije geste i glas emaniraju nevjerojatni spoj nelagode i srama.

Ostale smiješne klimakse nećemo otkrivati da vam ne pokvarimo užitak, jer film je to u kojem se razorni humor do smrti bori protiv poniženja. Humor kao ključ kojim otac pokušava otvoriti kćerino srce. Ali tim istim sumanutim humorom otac ne komunicira samo s kćeri, već i s čitavim svijetom. Zato je to veliki film o našem svijetu. Zato Toni nije filmski lik, već transfiguracija tog svijeta.