Prvi pravi korak prema postmilanovićevskom SDP-u ta stranka radi danas. Prvi krug izbora za trećeg predsjednika stranke neće, gotovo je sigurno, donijeti konačni odgovor. Naredne subote će lista od sedam kandidatkinja i kandidata spasti na dva najjača imena i tako ćemo, dva i po mjeseca nakon parlamentarnih izbora dobiti odgovor na pitanje tko će voditi najveću oporbenu stranku u popravnom mandatu Vlade HDZ-a i Mosta koji je počeo, a kako bi drugačije, dosta turbulentno.

Mnogi su već napisali i da se možda danas i iduće subote bira i budući hrvatski premijer. Dalekosežna je to ocjena, ali ne i nemoguća. Dapače, moguće je da će pobjednik/ca SDP-ovih izbora slaviti preuzimanje vlasti u državi i brže nego što se mnogi nadaju (ili pribojavaju).

Putna torba

Iako se, naime, dosta dugo pričalo o konačnom formiranju stabilne vlasti, prvi potezi pokazali su značajna neslaganja između Mosta i HDZ-a, tako da će sasvim sigurno, unutarkoalicijska dinamika itekako još zabavljati javnost. Što, jasno, ne mora značiti iminentan pad Plenkovićeve Vlade, uostalom, unutarkoalicijska dinamika bila je itekako zagrijana u vrijeme Vlade Ivice Račana, koja je, ipak, uz modifikacije u hodu, odradila cijeli mandat.

No, u isto vrijeme, nije nemoguće ni da Vlada padne – sutra (okej, ovo »sutra« je ipak metafora, sutra je ionako nedjelja). U tom slučaju novoizabrani predsjednik/ca SDP-a imat će pune ruke posla prije nego se snađe na novoj funkciji. Da to nije unaprijed izgubljena i nemoguća pozicija pokazao je itekako Andrej Plenković, koji je u manje od dva mjeseca pobijedio i u stranci i u državi.

Stoga je užasno bitno da novi lider/ica SDP-a ima pri ruci torbu u kojoj može brzo popakirati nužne stvati za preseljenje s Iblerovog trga na nešto višu kotu u Zagrebu.

Sve to, jasno, daje dodatnu težinu ovome što se kod socijaldemokrata odvija danas i najvjerojatnije iduće subote.

Sučeljavanje s pjesmom

Socijaldemokrati su po tom pitanju doista avangarda. Izbori za predsjednika stranke, sa sučeljavanjima pred članstvom, tamo se odvijaju već jako dugo. Milanović je tri puta pobjeđivao u takvom omjeru snaga.

Dva puta je bio bolji od nekoliko kandidata kad su predsjednika birali izaslanici Izborne konvencije SDP-a, a jednom, ove godine, unatoč odlasku u oporbu cijelo članstvo dalo mu je, prilično uvjerljivo povjerenje u odnosu na Zlatka Komadinu (Milanović je na unutarstranačkim izborima prije sedam mjeseci osvojio 60 posto glasova). Jednom je »pobijedio« i kad je bio jedini kandidat, no tada, 2012. godine, nitko se, logično, nije ni htio kandidirati protiv premijera i pobjednika na parlamentarnim izborima.

Osim donekle u travnju, kad su simpatizeri ratovali na društvenim mrežama, a i Milanović se milanovićevski znao zaigrati govoreći o nekim svojim stranačkim protivnicima kao veselim vjevericama, svaka SDP-ova kampanja je bila prilično mirna, gotovo »drugarska«. Čak i u ovoj, kad je u igri sedam kandidata/kandidatkinja, sukobi i povišeni tonovi se traže svijećom, a posljednje sučeljavanje je završilo pjesmom koju je poveo Ranko Ostojić. Stvari će se sasvim sigurno zaoštriti u tjednu koji je pred nama, kad na listiću ostanu samo dva imena, no nitko ne sumnja da bi to moglo izazvati bilo kakve ozbiljnije posljedice za stranku.

S druge strane, u avanturu »jedan član, jedan glas«, se niti jedna od većih stranaka u zemlji nije još ni usudila upustiti. O da, HDZ ima isti princip u Statutu i članovi HDZ-a su tako i »birali« predsjednika već dva puta, oba ove godine. Ali, navodni znakovi na riječi birali znače da je na listiću bilo samo po jedno ime; prvo Tomislav Karamarko, pa Andrej Plenković. Jer, znate kakvi su članovi, ako ima više opcija, mogli bi možda odabrati – pogrešnu…

Nije bio favorit

U HNS-u je još gore – tamo također u zadnje vrijeme imaju samo jednog kandidata (ili kandidatkinju), a pritom se još ne muče s tim da pravo glasa daju svakom članu, nego »biraju« delegati. Tako je, vele, mirnije i sigurnije.

A Most? Pa ti još nisu ni održali stranačke izbore. Niti jednom!

Uostalom, ako bi se išlo i po liniji stare podjele, Picula je itekako bio među onima koji su bili na strani Komadine. A pritom je još prepoznatljiviji u javnosti od šefa zagrebačkog HDZ-a. Zašto bi se, dakle, očekivalo da Bernardić i od tih 40 posto dobije više glasova od Picule? A kamoli da 40 posto bude tek polazna pozicija za ambicioznog izazivača Milana Bandića u glavnom gradu.

Anketa koja je napravljena ovog tjedna pokazala je, uz uvažavanje činjenice da je rađena među biračima, a ne samo članovima SDP-a, upravo to – da Bernardić ne samo da nije favorit za pobjedu, nego nije siguran ni za drugi krug.

To ne znači da ne može, tjedan dana od danas, ipak odnijeti pobjedu. Pogotovo zato što mu je ovo možda i bitka za vlastiti politički opstanak. Ne pobijedi li u stranci, ide u rat za Zagreb. A tamo su mu izgledi, pored Bandića, Švaljek i Mrak Taritaš ipak daleko, daleko manji. Doživi li dva poraza u pola godine, Bernardić će svakako morati pauzirati svoje političke ambicije.

Čini se da su u javnosti (opet – općoj, ne onoj koja će doista glasati na izborima u SDP-u) najprepoznatljiviji Picula i Ostojić. Picula kao znak promjene, a Ostojić kao određenog kontinuiteta, uz solidnu notu osobne drčnosti, nasuprot diplomatske, skoro pa plenkovićevske odmjerenosti Tonina Picule. Ostojić je tu u isto vrijeme i u prednosti i u opasnosti, jer, temperament može lako eskalirati u samoranjavanje.

Uostalom, svi se živo sjećaju Zorana Milanovića…

Njegovi, Zoranovi »dečki«, pak, najveći dio bliskih suradnika, poredao se iza Orsata Miljenića, koji zaključuje listu favorita pred samo prebrojavanje glasova. Miljenić je navodno bio i Milanovićeva želja, prije nego li je bivši premijer otplovio u potpunosti u konzultantsko-poduzetničke vode i to tako suptilno i s tolikim poštivanjem institucije u kojoj još uvijek prima plaću (Sabor) da je Miljeniću možda i bolje da se ta želja previše ne spominje.

Tu negdje, čini se, prestaje popis favorita, korbinovski raspoložena Karolina Leaković čini se, tek je počela stvarati svoje ime kao nacionalne političarke, dok su Gordana Sobol, koja je tu još od Račanovog vremema i bivša saborska zastupnica Vesna Škulić po svemu sudeći bez ozbiljnih šansi.

Potpise za kandidaturu je skupio i Domagoj Hajduković, da bi zatim naprasno od nje odustao i podržao Bernardića. Kako je taj potez prilično nelogičan (mogao je podržati Beru i prije predavanja potpisa), a vuče pomalo i na bandićevsku kreativnost, pitanje je koliko je i je li uopće pomogao Bernardiću.

Uglavnom, pred članovima SDP-a je sedam imena i najvjerojatnije još jedan burni tjedan. Nama ostalima je najbitnije da se, po svemu sudeći, od pobjede niti jednog od njih ne mora unaprijed – strahovati.