Bog zna što nas čeka odavde.

Nakon izbora (živopisnog?, kontroverznog? blesavog?) Donalda Trumpa za predsjednika Sjedinjenih američkih država, još uvijek najmoćnije zemlje na svijetu, sve opcije su potpuno otvorene. Od ove točke u vremenu mogla bi se mjeriti budućnost u stoljećima koja dolaze. To bi bila loša vijest. Ona puno bolja bi bila, da se parafrazira jedna misao Zorana Milanovića da se Donalda Trumpa ne pamti po – ničemu. Da se stvari na zemaljskoj kugli nastave vrtjeti manje-više uobičajeno, malo bolje ili malo gore, kako je to dosad bivalo. Da, nakon pobjede, Trump prepusti odraslima operativno vođenje države u koje se on neće previše miješati.

Ova, dosadnjikava verzija budućnosti, međutim, nepopravljivo je naivna. Jer, sve su opcije sad otvorene. I one koje su donedavno bile potpuno nezamislive.

Preprodaja mržnje

Što je sve nedozrelog demagoga i sitnog dilera mržnje dovelo do pozicije na kojoj u rukama drži šifre najmoćnijeg nuklearnog arsenala u poznatom Svemiru, uglavnom je poznato i ovih dana se secira do najsitnijih detalja. Ono što izaziva strah su dvije činjenice. Prvo, da sav taj bijes osiromašenih i zanemarenih, svo to otuđenje establishmenta, sva ta lakoća pronalaženja krivaca u Drugima tako prokleto podsjeća. I drugo, sredinom prošlog stoljeća je dinamit još uvijek bio oružje masovnog uništavanja.

Priča o pobjedi je, dakle, već u glavnim crtama ispričana. Osiromašenje, otuđenje od politike, politika otuđena od naroda, ukorijenjena mržnja koja klija kad se lošije živi, jednostavne poruke, maglovita, ali zato spektakularno laka rješenja, »Oni« koji su protiv »Nas« u svim mogućim varijacijama (crni protiv bijelih, bankari protiv radnika, bogati protiv siromašnih, liberali protiv »naših vrijednosti«…).

I naravno da je Trump produkt globalne krize globalizacije. Oslobođenog kapitala koji je okružio globus i skršio regulative i prepreke koje mu postavljaju nacionalne države. Gubitnici su oni koji kapitala nemaju i koji svoj rad moraju prodavati po sve nižoj cijeni. Zidanje globalnih struktura kontrole i društvene ravnoteže je neopisivo kompliciran posao. Za još nekoliko generacija možda i utopistički. Rezultat – bogati postaju sve bogatiji, siromašni sve siromašniji. I pojedinci i države. Ratovi. Izbjeglice. Tisuće leševa u Mediteranu od kojih Europa u strahu okreće glave. Obijesno bogatstvo. Jad, strah i smrt. Terorizam… I tko to sve može bolje počistiti od reality zvijezde? Što pobogu može poći naopako?

Počasno spominjanje ipak zaslužuju mediji. Ne zato što, kako se sad preispituju mnoge kolege u SAD-u »nisu prepoznali« promjenu kod birača, ili zato što su ankete davale veće šanse pobjedi Hillary Clinton. Ankete su uvijek aproksimacija, predviđanje, kao kad Vakula najavi snijeg. Moguće je, čak izgledno da će padati, ali nije sigurno. Ankete nisu sigurna oklada, nikad nisu ni bile.

Isto tako »promjena koju mediji nisu prepoznali« nije razlog za Trumpov uspjeh. Činjenica da se većima američkih medija izjasnila protiv novog predsjednika je posljedica toga da je kao kandidat bio katastrofalan i stoljetnog običaja tamošnjih medija da jasno pred izbore daju do znanja čitateljima kojeg kandidata podržavaju. Nema tu nikakve anti-trumpovske zavjere. I lošiji kandidati pobjeđuju, zar ne?

Ima itekako, međutim, medijske »trumpovske« zavjere. Sam Donald je tu kolateralni dobitnik, lice koje je poslužilo da se zadovolji svemoćni Bog i Pokretač cijele mašinerije. Profit. Donald se klika, njegovi ispadi i prijetnje se šeraju, klikovi i šerovi se prodaju. Hitler je, primjerice, morao imati Goebbelsa i precizan sustav posvemašnje državne propagande.

Ovdje, danas, stvar »šljaka« sama od sebe.

Predsjednik Trump tako je iscereno lice društva do kojeg je dovela (i) surova monetizacija trivijalizacije medija.

Odavde, dakle, sam Bog zna što nas čeka.

Trump na Bajakovu

Jer, Amerika i Trump nije nešto što se događa negdje preko dalekog oceana. Amerika i Trump su strah u Baltičkim zemljama. Amerika i Trump su vojna vježba Srbije i Rusije nedaleko od granice s Hrvatskom. Amerika i Trump su i Milorad Dodik i pritisak koji u bosanskom loncu tako prokleto poznato raste.

Uostalom, princip i simptomi su svugdje isti.

Ona sila koja je dovela do Brexita koji će najvjerojatnije gadno oštetiti samu Veliku Britaniju i koja divlja protiv imigranata na engleskim ulicama, ista je ona koja je zaokružila Donaldovo ime.

One prijetnje koje je izgovarao u kampanji novi američki predsjednik – i mnogo više njegovi podržavatelji diljem weba, iste su kao i one koje čitate i gledate na hrvatskom jeziku, svakog dana.

Svi koji ne misle kao »naši« neprijatelji su Države koje treba ušutkati i protjerati (u najmanju ruku), a oko svih koji su po bilo čemu drugačiji treba sagraditi sanitarni kordon, čisto preventivno. Da se ne šire bolesti, nemoral, terorizam. Predugo su svi naši i svjetski »trumpovi« i trpili teret solidarnosti, jednakosti i izdajničke slobode…

Već se dugi niz godina i sa svih strana čuje bat čizama vremena koje dolazi. Koje je došlo. Uostalom, sad se neuvijeno sa samih vrhova država svečano obznanjuje kraj liberalne demokracije i, unutar svoje bodljikave žice radosno trlja ruke.

Izbor Trumpa stoga nije nešto što je stiglo kao grom iz vedra neba. Niti je, pogotovo što nemamo pojma kako će taj reality lik uopće vladati, neumitni kraj svijeta.

Uostalom, svijet nije stao ni krajem tridesetih godina prošlog stoljeća.

Kraj liberalne demokracije, kažete?

U ovim krajevima se nekako ipak dobro zna što znači libertas. I koliko vrijedi ta jedna jedina, izdajnička riječ.