Nakon prvotnog šoka zbog pobjede kontroverznog njujorškog milijardera i reality zvijezde Donalda Trumpa u utrci za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država na drugoj strani američkog političkog fronta polagano sazrijeva svijest o tome kako je upravo demokratska stranka jedna od najzaslužnijih, ako ne i najzaslužnija za Trumpovu veliku pobjedu.

Upravo demokratski establišment, naime, spriječio je izbor demokratskog kandidata za nasljednika Baracka Obame, i to onog trenutka kada je svim sredstvima i po svaku cijenu zaustavljen senator iz Vermonta Bernard Sanders, koji je bio daleko opasniji kandidat za Trumpa od ranjive Hillary Clinton, što je za izravnu posljedicu imalo činjenicu da će najmanje sljedeće četiri godine SAD-om vladati kontroverzni nekretninski tajkun bez dana iskustva rada na javnim funkcijama.

Sve relevantne ankete, naime, ukazivale su na činjenicu da bi Sanders pobijedio Trumpa, i to znatno uvjerljivije nego što su to ankete prognozirale Hillary Clinton. Sanders je u relevantnom razdoblju, kada je utrka za demokratsku predsjedničku nominaciju bila na vrhuncu, uživao 10-tak, a u jednom razdoblju i skoro 20 posto višu potporu od Trumpa, no njegova je kampanja svejedno zaustavljena, a njegov euforični pokret, kojim je Washingtonu prijetio »demokratskom revolucijom«, suspendiran.

Iako je nekoliko godina stariji od Hillary Clinton, što je često korišteno kao argument protiv njegove kandidature, vremešni Sanders je vitalan i intelektualno potentan, što je dokazao u bezbroj prilika, za razliku od svoje favorizirane protukandidatkinje koja je u jednom trenutku, i to na vrhuncu kampanje, kolabirala u javnosti, što je sigurno dodatno naškodilo njezinim izbornim izgledima.

Oduševljavao birače

Sanders je, povrh toga, bio omiljen i popularan, ne samo za razliku od svoje demokratske protukandidatkinje, nego i potencijalnog glavnog republikanskog suparnika i današnjeg izabranog predsjednika, koji su bili najnepopularniji predsjednički kandidati u američkoj povijesti.

Agilni Sanders, na drugoj strani, oduševljavao je brojne birače, osobito mlade, stvorivši uzbudljiv i snažan politički pokret praktično ni iz čega, kao potpuni autsajder. Na kraju je uspijevao ravnopravno parirati Hillary Clinton, i to isključivo zbog činjenice da je u svojoj kampanji uspio adresirati stvarne probleme američkog društva, poput stalnog pada nadnica i rastuće nejednakosti, pri čemu valja znati da je svoju kampanju financirao isključivo malim donacijama građana, odbijajući donacije kompanija i bogatih pojedinaca.

Demokratska vrhuška, međutim, Sandersa je shvatila kao prijetnju, pa se tako i prema njemu odnosila, pokušavajući ga zaustaviti svim sredstvima. I valja priznati da je u tome bila iznimno uspješna, pogotovo kada je riječ o korištenju strogih izbornih pravila demokratske stranke. To je osobito došlo do izražaja na predizborima u važnom New Yorku, kada je unutarstranačka procedura zahtijevala tzv. zatvorene izbore, zbog kojih su na stranačkim predizborima mogli glasati samo registrirani demokratski birači, i to oni registrirani najmanje šest mjeseci prije izbora, što je iz izbornog procesa automatski isključilo sve neovisne, odnosno neregistrirane birače.

Ogorčeni Sanders tvrdio je da su takva pravila spriječila tri milijuna neovisnih birača da glasaju, a jasno je da je upravo on u toj priči bio najoštećeniji, budući da je »Berniejeva revolucija« bila recentan fenomen, a pola godina prije demokratskih predizbora nitko nije mogao ni slutiti da će Sandersova obećanja o »političkoj revoluciji« u Washingtonu i »demokratskom socijalizmu« pasti na tako plodno tlo.

Glas naroda nevažan

Tako je dobar dio Sandersovih sljedbenika, budući da do lanjskog listopada nisu bili registrirani kao demokratski birači, mogao nesmetano bodriti svog političkog ljubimca koji je na skupovima u New Yorku s lakoćom okupljao i preko 20 tisuća ljudi, ali na stranačkim biralištima nisu mogli izravno podržati njegovu predsjedničku nominaciju.

No ključna sabotaža Sandersa i njegove »revolucije« provedena je putem nedemokratskog instituta tzv. superdelegata, po čemu je demokratska stranka konzervativnija i nedemokratskija i od republikanske, koja također ima određeni broj superdelegata, ali je njihov broj daleko manji  i njime nije moguće izravno utjecati na stranačke predizbore kao što je to slučaj kod demokrata. Iako je Sanders u demokratskoj utrci uspio pobijediti u čak 22 države i osvojiti 47 posto glasova registriranih demokratskih birača, na kraju je morao priznati poraz jer je protiv njega bila vojska demokratskih superdelegata. Riječ je visokim stranačkim dužnosnicima – senatorima, kongresnicima, guvernerima i stranačkim čelnicima iz saveznih država – koji na demokratskoj konvenciji sudjeluju u izboru stranačkog predsjedničkog kandidata glasajući arbitrarno, po vlastitoj volji, neovisno o volji demokratskih birača države iz koje dolaze.

Radi se o ukupno 719 superdelegata, što je 15 posto svih članova demokratske konvencije, zbog čega superdelegate smatraju jednim od načina za održanje političkog statusa quo, a većina njih na demokratskoj se konvenciji priklonila kandidatkinji establišmenta, a samo njih 30-tak njezinom »socijalističkom« protukandidatu, premda je Sandersova kampanja izazvala pravu euforiju kod demokratskih i liberalnih birača diljem Amerike.

Ključ je, dakako, u činjenici da je Hillary Clinton bila kandidatkinja establišmenta, i to ne samo demokratskog. Njezinu kandidaturu podupirala je demokratska vrhuška, ali i vodeće financijske korporacije, glavni mediji, pa čak i značajni republikanci, poput bivšeg predsjednika Georgea H.W. Busha, oca predsjednika Georgea Busha, koji su upravo u njoj vidjeli sredstvo za održanje statusa quo. Njezinu kampanju vodili su provjereni kadrovi, uz neograničena financijska sredstva, što se vidjelo i po broju televizijskih oglasa, kojima je daleko nadmašila Trumpovu kampanju, što joj svejedno nije pomoglo.

Problem je u činjenici što su vodstva vodećih stranaka, kako upozorava uočava američki politički komentator i ekonomist Robert Reich – koji je bio jedan od rijetkih koji su uvjeravali da većina analitičara podcjenjuje Trumpa i njegov potencijal – postale dio establišmenta, odnosno strukture moći, s političkim operativcima, glavnim medijima, vodećim korporacijama i bankama, lobistima i strukovnim udrugama, menadžerima i vodećim ljudima hedge fondova i njihovim ljudima u Washingtonu, dakle bogatih pojedinaca koji direktno ulažu u politiku.

A radnička klasa?

Demokrati su, piše Reich u Guardianu, nekoć predstavljali radničku klasu. No već tri desetljeća tu je stranku »preuzela« washingtonska politička elita, koja je fokusirana isključivo na prikupljanje donacija od kompanija i Wall Streeta, računajući na glasove viših, dobrostojećih slojeva, a zanemarujući one koje žive od svog rada.

Demokrati su skoro cijelo vrijeme neprikosnoveno vladali Bijelom kućom – od posljednje 24 godine demokrati su 16 godina imali predsjednika – no ti predsjednici, najprije Bill Clinton, a potom i Barack Obama, nisu uspjeli zaustaviti pad nadnica i osigurati ekonomsku sigurnost većini stanovništva, zauzimajući se za sporazume o slobodnoj trgovini i ne brinući se za milijune radnika u industriji koji su zbog tih sporazuma ostajali bez posla.

I tu se pojavljuje Donald Trump, nekretninski milijarder i tajkun, za kojeg nikad ne bismo mogli pomisliti da će postati glas obespravljenih i zanemarenih slojeva, bijele, osiromašene većine. On je postao njihov glas, obraćao im se izravno govoreći da shvaća njihove nedaće i da ima rješenje za njihove probleme, dok ih je Hillary Clinton uvjeravala da Amerika nikad nije stajala bolje, u što su, naravno, milijuni Amerikanaca koji primaju bonove za hranu i koji sa svojim nadnicama ne mogu preživjeti, pristojno živjeti i školovati svoju djecu, teško mogli povjerovati.

Paradoksalno je, naravno, da su ti ljudi pritom povjerovali u Trumpovu viziju jeftinog, nacionalističkog populizma, prihvaćajući njegov trash-fašizam, ideju o gradnji zidova i podizanju carinskih prepreka koji bi trebali sačuvati najveću svjetsku silu od opasnosti izvana. No kada malo bolje pogledamo, to je zapravo bilo jedino što im se nudilo.