Najnoviji film Mela Gibsona nije samo film o ratu u povijesnom diskursu. To je i film o unutarnjem ratu. Ratu koji njegov junak vodi sam sa sobom. Inspiriran istinitom pričom o Desmondu Dossu, adventistu sedmog dana odnosno subotaru, čija ga vjerska uvjerenja sprečavaju da nosi oružje. No ta uvjerenja američkim vlastima nisu bila nikakva prepreka da mu dodijele Medalju časti za zasluge koje je kao bolničar postigao u Drugom svijetskom ratu tijekom bitke za Okinawu. Jer, postoje različiti načini da se postane narodni heroj. Riječ je dakle o Gibsonovim kvintesencijalim motivima koji se protežu čitavim autorovim opusom – pobožnost i opsesija goreovskim hororom. Ponekad se ta dva motiva promatraju odvojeno (»Hrabro srce«, »Apocalypto«). A ponekad oni funkcioniraju u tandemu, kao u »Pasiji« i »Grebenu spašenih«.

Pacifist u klaonici

Nakon što je u djetinjstvu skoro ubio brata ciglom, Desmod biva hipnotiziran vjerskim plakatom na zidu obiteljske kuće. Zato pacifizam postaje njegovo osobno spasenje. Jer, ako su mu već Bog i Biblija rekli da ne ubija, on ipak odlučuje dati svoj obol patriotskoj akciji, u pokušajima da kao bolničar spašava tuđe živote. Bori se za svoja prava da ne ubija, jer mu to ne dopušta religijska svijest, ali će na kraju završiti na Pacifiku u jednoj od najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, koja je SAD-u dala opravdanje za korištenje atomske bombe, pridruživši se trojici likova čija karakterizacija igra na tipične klišeje »staromodnog« ratnog filma – jednom grlatom Talijanu iz New Yorka, jednom Teksašaninu koji majstorski barata lasom te jednom ljepuškastom narcisu čiji je nadimak »Hollywood«.

No Gibson prema Desmondu pokazuje respekt ali ne i empatiju, nešto kao Eastwood za svog američkog snajperista. Desmondov krajnji antipod je lik njegova suborca (glumi ga sam Gibson) koji se ukazuje u trećem dijelu filma, kad udovi počnu letjeti, a glave eksplodirati na sve strane. Jer, dok Spielberg pokazuje horor rata već na samom početku »Spašavanja vojnika Ryana«, Gibson nas je natjerao da na taj isti horor malo pričekamo, da bi nam potom namazao lica užasima borbe, njenom krvlju, iznutricama i sluzi, kad njegovi junaci kreću u osvajanje naizgled neosvojiva grebena iz naslova filma.

Kontradikcije i paradoksi 

Način na koji Gibson promatra (stilizirani) spektakl borbe puno je bliži najbrutalnijim izdancima japanskog gorea. »Puška je tu. Neće te ugristi« – kaže Desmondu njegov suborac. »Hoće« – odgovara mu on. »Pogledaj oko sebe«.

No ako bolje pogledamo oko sebe, shvatit ćemo da je Gibsonov komad prepun kontradikcija i paradoksa. S jedne strane on igra na pacifizam. S druge strane pokazuje bitku i oružje u slow motionu kao nešto krajnje uzvišeno, gotovo na razini fetiša. No za razliku od klasičnog ratnog epa u kojem je finale povezano s trijumfom, ovdje se ono promatra s osjećajem nelagode.

To još uvijek ne znači da se Gibsonov veliki film ne bi svidio Johnu Fordu. Jer, on ne priča o herojskom aktu u trenutku »ludila«, već o preciznoj snazi odluke o spašavanju što više života, pa makar oni ponekad bili neprijateljski (promatrati scenu u kojoj autorov junak pomaže teško ranjenom japanskom vojniku). Gibson dobro zna da u Desmondovu pacifizmu i mirotvorstvu, te nasilju rata, ima nečeg krajnje nepomirljivog.