ZAGREB Hrvatska nogometna reprezentacija svladala je Island pred praznim maksimirskim tribinama, pobjedom protiv izravnoga suparnika okončala natjecateljsku 2016. i zadržala prvo mjesto u skupini uoči zimske stanke, u kvalifikacijskoj utakmici za Svjetsko šprvenstvo 2018. godine u Rusiji koju su obilježili vanserijski potezi dvostrukoga strijelca Marcela Brozovića. Brozović je u dva navrata “messijevski” odmjerenim udarcima s distance pogodio malu mrežicu nemoćnoga vratara Halldorssona i slomio otpor žilavih Islanđana koji su tijekom cijele utakmice uspijevali držali visok ritam, ali im je za nešto više od pristojna poraza silno nedostajala pojedinačna kvaliteta igrača zbog koje Hrvatska slovi velesilom.

Hrvatskoga izbornika Antu Čačića u pripremi najzahtjevnije utakmice dosadašnjega tijeka kvalifikacijskoga ciklusa omeli su upitni tjelesni kapaciteti najboljega igrača Luke Modrića koji nije bio na optimalnoj razini uslijed jednomjesečna oporavka poslije operacije koljena, ozljeda njegove prve alternative (Kovačić), odnosno nestalan natjecateljski ritam (Perišić, Brozović, Vrsaljko) i forma (Pivarić) nekolicine stožernih prvotimaca. Bez obzira što Čačić uživa rijedak privilegij birati između dvojice prvotimaca slavnoga “Reala” (Modrić/Kovačić), Hrvatska se u Modrićevoj odsustnosti nije uspjela nametnuti pas igrom pa je odnose snaga na maksimirskom travnjaku u prvome dijelu u velikoj mjeri odredila dominacija u duelima snažnih islandskih igrača. Povrh toga, hrvatski je blok u nekoliko navrata (3’, 10’, 38’) (pre)lako pucao da zadnja linija “kockastih” ne bila pod stalnim pritiskom.

Povoljne okonosti u igri hrvatske reprezentacije u prvom su se redu ticale realizacije. Za razliku od utakmice s Turskom, tijekom koje je izgledne prilike stvarala kao na pokretnoj traci i samo u prvome dijeu u četiri navrata tresla gredu (!?), Hrvatska je pobjedu protiv Islanda osigurala pogocima iz poluprilika. Brozovićevi pogoci (15’, 90’) u prvom redu spadaju u kategoriju igračkih ostvarenja najviše individalne klase. “Kockasti” su, doduše, u dva navrata puno ranije mogli u rezultatskom smislu prelomiti utakmicu. Prvi put (36’) da je Rocchi imao hrabrosti pokazati na bijelu točku uslijed evidentog igranja rukom Arnasona u svom šesnaestercu, a drugi put (41’) da je Perišić pogodio ono što obično pogađa.

Modrić je u nastavku utakmice omogućio hrvatskoj momčadi nešto mirniji pas, ali nije mogao sakriti evidentne i kronične slabosti lijeve strane, što već postaje ishodište priprema za utakmicu svih hrvatskih protivnika. Nisu slučajno Islanđani najbolje prilike stvarali (Bödvarsson 12’, 64’) u odsutnosti Pivarićeva duha i tijela. Budući da je izražena razlika u kvaliteti u korist hrvatske momčadi prije ili kasnije morala doći do izražaja, Islanđani zapravo i nemaju za čime žaliti. Hrvatska mora žaliti što će u prvoj proljetnoj kvalifikacijskoj utakmici (Ukrajina) igrati bez Perišića, koji je u posljednjim sekundama nepotrebno zaradio isključenje. Ako to može biti utjeha, barem će igrati pred publikom. Konačno!