Foto: Vedran Karuza
Ovih se dana posebno sjećamo svojih preminulih, svojih predaka od kojih baštinimo život i za njih molimo. Svjesniji smo i dara koji smo od njih primili, dara života, dara vjere. Sve je to u obilježavanju ovih blagdana, kao i naša svijest o našem putovanju ovim svijetom
Dani su u kojima se posebno sjećamo svojih dragih pokojnika, posjećujemo njihova posljednja počivališta, izražavamo im zahvalnost i pijetet, dani u kojima smo svjesniji njihovih i svojih životnih puteva, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zajedništva i odijeljenosti, dani u kojima za pokojne molimo.
Sa župnikom riječke župe sv. Romualda i svih svetih mr. Mariom Gerićem razgovaramo o svetkovini Svih svetih i Dušnom danu – od kada postoje u tradiciji Crkve, što znače i što poručuju, od kada se obilježavaju?
Holywin će ove godine biti održan u crkvi sv. Romualda i svih svetih na Kozali, kao i inače večer uoči Svih svetih. Koja je poruka toga skupa mladih?
– Sam naslov govori: Holywin – svetost pobjeđuje. Kao i prošlih godina, bit će to molitveno bdijenje mladih, razmišljanje mladih o pozivu koji je upućen svim ljudima: da živimo sveto, da svetošću nastojimo pobjeđivati zlo, da pobjeđujemo grijeh, i da pobijedimo smrt. Dakle – svetost pobjeđuje.
– U svetkovini Svih svetih Crkva kontemplira i slavi – zagledana u sebe samu – one svoje članove koji su već postigli život vječni, vječno spasenje. Proslavlja onaj dio svoga tijela, svoje članove koji su životom ostvarili ono što je smisao i cilj života svakoga kršćanina – ući u obećano spasenje, u zajedništvo s nebeskim Ocem. Ili kako liturgija toga dana pjeva: zagledani smo u »nebeski grad Jeruzalem«, što je usmjerenje prema kojemu ide život svakoga kršćanina.
Dakle, na svetkovinu Svih svetih, Crkva je zagledana u svoje svete članove, a Dušni dan je dan u kojemu molimo za one članove Crkve, preminulu braću i sestre, za koje još smatramo da treba moliti, koji su prema vjeri Crkve moguće još u čistilištu. To je i smisao naših molitava za pokojne: da svojim molitvama pridonesemo da oni što prije prijeđu u proslavljeni dio Crkve.
Sva će groblja ovih dana biti u svjetlosti svijeća.
– Mislim da je kultura svijeća – svjetla doista zaživjela među ljudima, da se simboliku svijeća na ispravan način razumije. Vjernici u svjetlosti svijeće promatraju svjetlo Krista, svjetlo vjere. A isto tako, svjetlo svijeće promatraju i u smislu izgaranja vlastitog života za dobro drugoga, što je u srži evanđeoske poruke. Dakle, svijeća izgara da bi davala svjetlo drugima, a tako je i s ljudskim životom. Svijeća je tako i simbol kršćanskog načina življenja i razumijevanja života, poziva koji imamo.
»Jesenski Uskrs«
Ovi dani su nam i podsjetnik da smo svi pozvani biti odgovorni, ili kako je jednom rekao trsatski franjevac dr. fra Emanuel Hoško, »čovjek je odgovoran za svoju sadašnjost i za svoju vječnost«.
– U tom smislu je i slavljenje ova dva dana, posebice svetkovine Svih svetih, i poziv vjernicima, a i onima koji nisu vjernici, da svoj život iskoriste za dobro; ne samo za svoje dobro, nego i za dobro drugih. U predanju za spasenje drugih, Krist pronalazi svoje uskrsnuće. Kršćanstvo nas poziva da živimo svoje živote u otvorenosti prema bratu čovjeku, posebno u otvorenosti za one koji su potrebni naše ljubavi, pomoći, našeg zajedništva.
Ovi dani posebno naglašavaju vrijednost i važnost zajedništva u kršćanstvu, ne samo ovog vidljivog zajedništva koje ostvarujemo našim vidljivim zajednicama u Crkvi, nego i s preminulim članovima Crkve koji su proslavljeni kao sveti ili onima koji će se proslaviti. Ovih se dana posebno sjećamo svojih preminulih, svojih predaka od kojih baštinimo život i za njih molimo. Svjesniji smo i dara koji smo od njih primili, dara života, dara vjere. Sve je to u obilježavanju ovih blagdana, kao i naša svijest o našem putovanju ovim svijetom.
Dan posvećen pokojnicima
Kada su se u povijesti počeli obilježavati ovi dani?
– Liturgijski razvoj blagdana je uvijek teško ustanoviti jer su neke stvarnosti vezane uz lokalna određenja i uzuse. Neki blagdani su se slavili samo u nekim sredinama, i malo-pomalo ukazima nekih biskupa, pa onda i rimskoga biskupa, podignuti su na razinu cijele Crkve.
Sa sigurnošću možemo tvrditi kako se svetkovina Svih svetih razvija unutar zapadne Crkve u razdoblju od 8. do 9. st., kada i ulazi konačno u rimski obred. No, bilo kako bilo, kult mučenika, odnosno ispovjednika vjere – svi sveti – koji su svojim životom proslavljali Isusa, postoji od samih početaka Crkve. Zna se da su kršćani od početka štovali one koji su svoj život dali kao svjedočanstvo vjere u Krista ili one koji su učinili neke izvanredne stvari u smislu navještanja vjere. Ti su ljudi odmah prepoznati kao oni koji su već u zajedništvu s Kristom.
U Crkvi na Zapadu Dušni dan, u smislu liturgijske proslave poput današnje, nije poznat do sredine 16. st. , tj. zapadno kršćanstvo nije poznavalo liturgijsku proslavu za one koji još nisu sveti. No, po uzoru na istočni obred, na Pravoslavnu crkvu, to je ušlo u tradiciju zapadne Crkve.
Crkva na Istoku je u svojoj duhovnosti i liturgiji imala, a ima i danas, mise zadušnice s molitvom za preminule, koje su se slavile subotama uoči velikoga posta, uoči korizme. Kada nakon 500 godina odvojenosti dviju crkva počinje uspostavljanje nekih veza, pomalo u zapadno kršćanstvo ulazi i ono što istočna Crkva poznaje kao mise zadušnice, te se i u Katoličkoj crkvi jedan dan posvećuje svim pokojnicima. To je Dušni dan.
Zapad je i tu sve pojednostavio, kao što je to općenito i u liturgiji, u odnosu na pravoslavnu liturgiju.
