Amir Naderi značajno je ime iranske kinematografije koji je radio filmove prije i poslije iranske revolucije, no 1990. ipak je emigrirao u SAD. Filmove je nastavio snimati u novoj domovini, no također i u Japanu (»Cut«, 2011.), a svoj zadnji film »Monte« snimio je u Italiji. Film je prikazan na ovogodišnjoj venecijanskoj Mostri, na kojoj je Naderi za svoju specifičnu originalnost u filmskom stvaralaštvu dobio nagradu Jaeger-LeCoultre Glory to the Filmaker.

Samouvjeren, vrlo pričljiv i zabavan gospodin Naderi, za kojega ne postoji nemoguće i najdraža riječ mu je »izazov«, otkrio nam je da je njegov sljedeći veliki projekt film o Mjesecu, zbog čega je neko vrijeme živio u pustinji Nevade kako bi se uživio u mjesečevu atmosferu, a također se pohvalio da je razgovarao s Buzzom Aldrinom, Alanom Beanom i Charlesom Dukom, trojecem koji je hodao po Mjesecu.

Razgovor smo ipak započeli o filmu »Planina« pa nas je zanimalo kako se razvijao ovaj zaista fascinantan filmski projekt.

– Ideja za ovaj film nije nastala preko noći, već sam je nosio u sebi zadnjih petnaestak godina. Ako poznate moje filmove, ja se uvijek bavim istom temom. Moj glavni lik uvijek čini nešto naizgled nemoguće, jer ja imam potrebu izazivati osnovne prirodne elemente od čega je napravljena priroda i mi sami. Također, u svakom novom filmu, ja sebe kao redatelja natjeravam do novih granica, pronalazeći sve teže situacije, a isto radim sa svojim glumcima i svim ostalim članovima ekipe.

U uvom filmu najveći izazov je bila prirodna okolina, ta planina. Jer nije se radilo samo o tome da se postaviti kamera i snima. Planina je u ovom filmu jedan od likova, a njoj se nije moglo reći kao ljudima što da radi. Ona je u ovom slučaju postala redatelj, jer ona je neovisna o vama i iz trena u tren promjenjiva. Ona se ne pokorava vašim željama već vi morate poštivati njene uvjete. Mi smo snimali na visini od 2.500 metara i situacija je bila stvarno suluda, ali ja sam kao i u svakom svom filmu ostao dosljedan i vjeran mojoj ideji.

Koliko dugo vremena ste proveli na planini?

– Cijela filmska ekipa na planini je provela nekoliko mjeseci. Na početku su svi bili malo nervozni, zabrinuti i zbunjeni, no ja sam ih polako izvodio iz uobičajenog životnog ponašanja i pripremao ih za borbu s tom planinom, duhovno naravno.

Prvo sam im rekao da ako netko želi odustati može odmah otići, jer mi sada krećemo u borbu. Nije se radilo samo o tome da želimo napraviti film, jer to će se desiti, ja znam što radim, već cijela situacija nije bila normalna i uobičajena. Svi su se morali odmaknuti od uobičajenog načina života i razmišljanja, mi smo za vrijeme snimanja doslovno živjeli primitivno, bez telefona i kontakta sa svijetom.

I kada se ljudi tome prepuste dešavaju se magične stvari. Nitko nije odustao, svi su bili tamo od početka do kraja, totalno su se posvetili radu do svojih krajnjih granica. Energija i vjerovanje u ono što radimo bila je snaga koja nas je tjerala naprijed.

Te dvije stvari su vrlo važne i one su glavni razlog što većina ljudi ne slijedi svoje snove. Od prvog dana moj glumac je živio vrlo izolirano. Rekao sam mu da ni s kim ne razgovara, neka sjedi i promatra planinu u različita doba dana, jer ja ne želim glumu, takvu ulogu se ne može odglumiti. Želio sam da na neki način otputuje u povijest i postane dio mjesta na kojem se nalazi.

Naravno da to nije jednostavan proces, no ja sam vjerovao da ako ja mogu nešto učiniti, da to isto može i moj glumac; trebalo je samo naći pravi put da se to ostvari.

Zvuk je nešto što posebno privlači pažnju u Vašem filmu. Možete li nam reći kako ste radili na stvaranju zvuka?

– Zvuk je stvar za sebe. Ja uvijek sam dizajniram zvuk za moje filmove. Uvijek nastojim stvoriti simfoniju i nešto originalno. Mom tehničaru za zvuk rekao sam da želim napraviti simfoniju u stilu Wagnera. Rekao sam mu da postavi mikrofone na različita mjesta i iznenadi me ne samo onim što možemo uloviti od onoga što nam se nudi, već sam mu objasnio i kako ćemo sami stvarati zvuk koji smo hvatali na različitim nivoima.

Od svih tih zvukova nastala je simfonija. Ja svoju ekipu uvjerim da je sve moguće i pokažem im nešto što nikada prije nisu iskusili. To je moj posao i to uvijek radim. To isto sam napravio i kada sam radio na filmu u Japanu. Ako odem u bilo koju zemlju ja se ne prepustim njihovom iskustvu, već im prvo predstavim svoju misao i svoju viziju zvuka, montaže, kolorita, i lokacije koja uvijek ima važnu ulogu i nije samo mjesto gdje se film snima.

Budući da ste također vrsni fotograf, na koji način surađujete s vašim snimateljem?

– Za ovaj film specifično nisam proučavao nikakve knjige niti sam sakupljao informacije o tom vremenu, jer nisam želio napraviti povijesni cliche film. Ja nisam nikada na filmu doživio istinski osjećaj prošlosti, a jedini dobar primjer kojeg se mogu sjetiti je film »Barry Lyndon«. Nijedan drugi film nije mi dočarao na prihvatljiv način povijest vremena o kojem govori.

Ja sam pokušao prikazati prošlo vrijeme kroz posebno osvjetljenje, atmosferu, kadriranje i kostime. Roberto Cimatti, snimatelj s kojim sam radio, izvanredan je i mi smo slušali jedan drugoga. Prvo sam mu objasnio da moramo stvoriti svjetlo koje će izgledati kao prije tisuću godina. Mnogo smo radili na tome i pravili bezbrojne testove i sretan sam kako je sve ispalo na kraju. U ostvarenju te ideje pomogao mi je i Caravaggio.

On je slikar koji je bio najbliži onome što sam zamislio. Jer ja u nikome ne tražim inspiraciju i uzor, moj lik, to sam ja.

Vaš lik je možda tvrdoglav kao i Vi, no Vaš lik odbija napustiti mjesto na kojem je rođen, dok ste Vi to ipak učinili?

– Objasnit ću Vam jednu stvar. Ja nisam otišao iz moje zemlje zbog političkih razloga. Razlog je bio ograničenje, moj način života i moj rad na filmovima postao je skučen, nisam imao prostora za razvijanje, a ja sam vrlo ambiciozan. U svojoj zemlji postao sam poznat i svi su mi se udvoravali, no moja ambicija je uključivala nova iskustva. Kao filmski stvaralac, želio sam pomaknuti granice i nemoguće napraviti mogućim. Napraviti film u nekoj drugoj zemlji nije jednostavno. Nitko nije samo čekao da se ja pojavim i da mi odmah ponude da radim što hoću.

Lik iz mog filma ne ostaje na svom ognjištu zbog nostalgije za prošlošću, zbog obiteljiskih ili vjerskih razloga. On jednostavno ne želi prihvatiti nešto što je za njega odlučeno, već želi stvoriti vlastitu sudbinu, po vlastitim pravilima i koliko god to izgledalo nemogućim on to odluči napraviti mogućim. Ako izgubi, izgubi, ali ako otvori put suncu podijelit će ga sa svima. U svemu ima malo više od onoga kako to na prvi pogled izgleda i ne radi se samo o jednostavnoj odluci ostati ili otići.

Ponekad osjećate da imati podsvjesne stvari na pameti, ne znate točno o čemu se radi, ali znate da postoji nešto drugačije. Takve osobe svjetini uvijek izgledaju glupe, lažne i pretenciozne. Baš kako su govorili i o meni kada sam otišao, deset godina su se pitali što taj radi tamo u svijetu, ja nisam imao kontakt ni s kim i nikada se nisam vratio u svoju zemlju, jednostavno sam se želio prvo isprazniti kako bih napravio mjesto za nova iskustva. Ja, npr., predajem japanski film u Japanu, također podučavam talijanski film na nekoliko različitih mjesta u svijetu, kao i američki film. Ja ne govorim ni japanski ni talijanski, ja otkrivam stvari o drugim zemljama preko njihovog filmskog jezika, koji sam učio od najvećih majstora, Eisensteina, Kurosawe, naravno od talijanskih neorealista, uglavnom od velikih majstora iz prošlosti.

A Werner Herzog? Gledajući ovaj film teško je ne prisjetiti se njegovog filma “Fitzcarraldo”.

Znam da se Herzogu dopao moj film »Water, Wind, Dust«, a ja također vrlo cijenim njegove filmove. No u filmu »Fitzcarraldo« ne sviđa mi se kako je Herzog radio s bojom, prema mom mišljenju tu ima previše kolorita, a sve te boje otkrivaju previše informacija, malo u stilu National Geographic, ali ideja je fantastična. Meni je puno draži njegov film »Aguirre, bič božji«; taj film je više po mom ukusu, više je primitivan. Od njemačkih reditelja puno mi je draži Fasbinder, jer je minimalst i sve drži pod kontrolom.

Vi ste vrlo respektabilan i poznat redatelj, ali vrlo je teško doći u mogućnost da se gledaju Vaši filmovi. Što je po Vama razlog za to?

– Za to sam najviše sam kriv. Meni nije stalo do toga da budem jako poznat. Ja se na neki način skrivam od javnosti i mnogo toga odbijam. Vrlo često se od svega izoliram, kako ne bih bio rastrojen i kako mi pažnju, dok radim, ne bi odvraćale ni dobre ni loše vijesti. Želim samo biti skoncentriran na moj rad i osjećati ga na moj način bez ikakvih utjecaja sa strane. Ponekad mjesecima ni ne pričam ni s kim, jer pripreme za svaki moj film su vrlo duge.

I na kraju, što mislite o današnjem iranskom filmu?

– Mislim da je izvanredan, naravno. U Iranu ima mnogo dobrih redatelja, jer kod nas je umjetnost duboko usađena u tradiciju. Radilo se o književnosti, ćilimarstvu ili arhitekturi. Samo analiza jednog komada tepiha je fascinantna tema, ta savršena harmonija, dizajn, uravnoteženost boja, veličina, simetrija. Mi ne tražimo inspiraciju sa zapada, već iz naše umjetnosti, iz tepiha, iz poezije. Prije par dana kad mi je dodijeljena nagrada rekao sam da ju posvećujem mladim redateljima iz moje zemlje, jer moje srce