Mjuzikli »Pacijenti« i »Sušak, Sušak« i show »Tvoje lice zvuči poznato« – tri su velika projekta u koje je zadnjih mjeseci uključen omišaljski pjevač Damir Kedžo. Ulogom u »Pacijentima« oduševljava zagrebačku publiku, pjevačkim i fizičkim transformacijama u showu »Tvoje lice zvuči poznato« iznenađuje gledatelje Nove TV, a danas se vraća pred riječku publiku, u obnovljenom mjuziklu »Sušak, Sušak«. No, to nije sve. Kedžo radi i na novim pjesmama, na hrvatskom i engleskom jeziku, a priprema i zanimljive koncertne nastupe.

Fali nam smijeha

Zadnjih ste mjeseci i tjedana bili poslovno rastrgani na sto strana. Jeste li se stigli pripremiti za premijeru mjuzikla »Sušak, Sušak«?

– S pripremama smo krenuli pred ljeto kada smo postavili osnove, iako meni nije bio problem jer je moja uloga ostala ista. Ja sam Lovru kao lik našao prije godinu i pol dana, on je tu, samo sam morao nekoliko puta proći kroz scenarij i imao sam ga. Ja sam bio posvećen nekim drugim stvarima, međutim Lovre nikad nije izašao van, on je tu. Imamo plesače, nove koreografije, imamo neke nove mlade ljude koji u mjuzikl unose novu energiju i mislim da će »Sušak, Sušak 2« biti još bolji.

Prošle su izvedbe predstave bile rasprodane. Vjerujem da vam je svima bilo drago što je projekt bio toliko popularan?

– Naravno, iznimno mi je drago zbog toga jer smatram da ljudima u današnje vrijeme fali smijeha, dobrog osjećaja. Drago mi je što smo ovom predstavom uspjeli ljudima dati alternativu bijedi i politici, što smo im dali toplu ljudsku priču, super songove, likove od krvi i mesa s kojima se mogu poistovjetiti. A opet i ima zezancije sa životom i načinom života koji danas živimo.

Kako se Antonio Krištofić snašao u ulozi Lovre?

– Mislim da se jako dobro snašao. Kad smo raspravljali o tome tko bi me mogao zamijeniti kad ne budem mogao zbog obaveza, odmah sam se sjetio njega jer je talentiran, mlad i ima priliku kroz ovo dodatno učiti o sceni i kako ona funkcionira. Volim kad netko grize i daje se sto posto, a on se stvarno dao sto posto u ovaj projekt. Drago mi je da ćemo dijeliti scenu. I meni je puno olakšao posao jer bih teško uskladio rasporede. Hvala mu što je pristao biti u ovom projektu. Što se tiče priprema, smatrao sam da bi on trebao dobiti više mjesta za pripremu. Ja sam to već prošao pa sam htio da se on što bolje pripremi i zablista, jer smatram da može.

U koliko ste mjuzikala vi igrali do sada?

– U mjuziklu »Josip i kričave boje njegovih snova« igrao sam samo jednom, a prvi mi je pravi mjuzikl bio »Crna kuća«, potom sam igrao u drugoj sezoni »Footloose«, treći je bio »Sušak, Sušak«, onda »Mamma mia« i peti su »Pacijenti«. Pet mjuzikala u tri godine.

Za ulogu u »Crnoj kući« dobili ste Nagradu hrvatskog glumišta.

– Da, za prvu ulogu u životu. To mi je bilo najdraže od svega – prvi put radim takvo nešto i onda: bum! Nagrada hrvatskog glumišta. Stvarno to nisam očekivao. To je jako dobar poticaj. Ja sam jako samokritičan, možda i previše. Sebi sam cijelo vrijeme bio grozan, a svi su mi govorili da mi super ide. Kad me kritika počela hvaliti, osjećaj je bio predivan. Nominacija je bila posve neočekivana, a onda je došla nagrada. Tada sam si rekao: Prestani sabotirati sam sebe i uživaj u trenutku. To mi je bio jedan od najljepših trenutaka u životu.

Mjuzikl je zahtjevan žanr – tu su pjevanje, plesanje, gluma. Vi ste se u svemu tome jako dobro snašli.

– Kad kreneš polako ovladavati cijelom tom pričom, osjećaj je genijalan. Kad spojiš sve tri forme, kad staneš na scenu kao lik, kad pjevaš kao lik, lomiš si ego. Tu nema Damira, već stalno moram izvlačiti nekog drugog iz sebe i super je osjećaj kad ti to uspije. Nama pjevačima je uvijek najgore zatomiti svoj ego. Ne smiješ si dozvoliti da kroz ulogu prolaziš kao ti sam, ego moraš ostaviti pred vratima. Tu nema tebe, s tobom je 40 ljudi na probama, ti si u tome jedna mala karika i ako sebi dozvoliš da zbog ega rasteš, više se ne uklapaš u taj lanac i tu nastaju problemi. Najbitnije je biti radnik. To je ono što me kazalište naučilo – disciplini. Ja se dan danas borim s tim jer sam kreativac, mozak mi radi 150 na sat i teško mi je usmjereno držati koncentraciju. Stvari mi jako brzo dosade, ali da nisam prošao iskustvo u kazalištu, ne bih imao disciplinu koju imam. Sve što znam o sceni, sve što znam o ponašanju na sceni, sve što sam pokupio kao pjevač, dobio sam iz kazališta. To je podloga koju ne možeš platiti.

Biti pozitivac je dosadno

Kako je bilo raditi »Pacijente«?

– Iznimno zadovoljstvo pogotovo zato što je ansambl bio genijalan – Miro Gavran, Tonči i Vjekoslava Huljić i Igor Barberić s kojim sam radio već treći mjuzikl… On ima vrlo jasnu viziju onoga što želi dobiti i s njim nema lutanja, sve nas brusi i postavlja u pravom smjeru. Čim sam čuo songove, rekao sam – moram biti dio toga,moram »ubiti« audiciju. Baš sam se nadao ulozi glavnog negativca Roberta, jako me podsjetio a biskupa Hudija iz »Crne kuće«, iako je on bio divljak, a ovaj je skulirani negativac. Biti pozitivac je dosadno. Energija ansambla je super, kao i u »Sušak, Sušak«. Radimo nešto što je napisano ovdje, domaći mozgovi su to smislili, a onda ti je veći gušt, ali i veća odgovornost. Drago mi je biti dio uspješnih projekata.

Kao što je »Tvoje lice zvuči poznato«… Kako vam je biti dijelom tog showa? Što vas više veseli, transformacije ili pjevački nastupi?

– Iskustvo je super. Cijela ekipa od produkcije, kostima, šminke, frizure, plesača pa do nas živi za cijeli show. I to je zbilja super. Jako je naporno jer se cijeli tjedan pripremamo za emisiju. Uz druge obaveze u mjuziklima postane dosta naporno sve uskladiti. Ali ne žalim se. Čim imam slobodan dan. Ne znam što sa samim sobom. Najviše me vesele muške transformacije jer su najveći izazov. Kod ženskih je super što mozak stavim na pašu i radim majmunarije. Dođu mi kao neki ispušni ventil i zato su mi zabavne. A i super je probati naći neki drugi lik i osobu u sebi svakog tjedna. Čisto zbog vježbanja glume.

Što se tiče poslovnih planova do kraja godine, što vas očekuje?

– Kao prvo, puno nastupa, to me najviše veseli. Tome se ipak najviše veselim jer se na sceni dok pjevam, osjećam najprirodnije, prepustim se emocijama i pjevam. Pjevanje je za mene čisto postojanje, način na koji se najbolje izražavam. Planiram koncert u Rijeci oko Valentinova, a pripremam i samostalni koncert u Zagrebu u prosincu. Početkom studenog izlazi mi prvi singl na engleskom jeziku, a početkom sljedeće godine i novi singl na hrvatskom. Nakupilo se dosta pjesama, bit će teško odabrati samo jednu za singl. Stvari se jako lijepo odvijaju, nadam se i albumu sljedeće godine.

Imam super pjesmu

Možete li nam otkriti nešto više o tom singlu na engleskom?

– Potpisao sam ugovor s ruskom kućom Unipop Music koja je financirala snimanje singla u Švedskoj. Singl će izaći u Hrvatskoj i u Rusiji i na svim platformama. Nemam ogromna očekivanja, ali mi je super što imam super pjesmu. Autori su švedski, a ja sam koautor. Bili smo u writing campu u Švedskoj gdje sam u 3 dana s 20-ak autora napisao devet pjesama od kojih smo odabrali dvije za singlove, plus još dvije za ubuduće. Nije isključeno da ću snimiti sve te pjesme i na engleskom i na hrvatskom, pogotovo tu jednu pjesmu, »Tidal wave« koja mi je genijalna, volio bih je snimiti i na hrvatskom. Mislim da bi tekst jako dobro zvučao, pogotovo u toj produkciji. Vani ima više novaca i normalno je da stvari drugačije funkcioniraju. Vani se radi kreativnije, manje se opterećuju time što bi moglo proći kod publike.

Kad je gluma u pitanju, imate li tu možda nekih ponuda?

– Ne, ali je to definitivno nešto u čemu bih se volio razvijati. Volio bih raditi na sebi u tom smjeru, izbrusiti glumu pa vidjeti… Uvijek sam govorio – gluma me ne zanima, ja sam pjevač, ali zapravo me zanima i volio bih vidjeti kamo me to može odvesti. Htio bih raditi na sebi. Najviše me zanima konstantan rad na sebi, ne želim se zatvarati u nikakve fahove, reći da sam samo pjevač, jer onda ne rasteš. Fora mi je kod glume to što je još uvijek nešto u čemu se ne osjećam sigurno, osjećam se zbunjen kao s pjevanjem kad sam imao 14 godina. Sad prvi put u životu opet imam osjećaj da ću rado nešto novo naučiti, da se u tome nečemu ne osjećam sigurno, da se ne osjećam doma kao u pjevanju. Pjevanje mi je u svakoj pori tijela, nešto potpuno prirodno, a gluma mi je još uvijek nešto novo. Puno radim na sebi i volio bih još i više, možda se jednog dana okušati u nekoj dramskoj ulozi gdje ne bih morao ništa pjevati. To bi bilo fora.