Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dva je puta pozvala na izradu nove Strategije / Foto D. KOVAČEVIĆ
Strateški sigurnosni ciljevi Hrvatske su ulazak u NATO i EU te suradnja sa SR Jugoslavijom, takve su političke okolnosti te analiza sigurnosne situacije, ako je suditi prema jedinoj važećoj Strategiji nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj napisane (davne) 2002. godine
ZAGREB – “Ciljevi Hrvatske su ulazak u NATO i EU, SR Jugoslavija nije više prijetnja nego potencijalni partner, a globalni terorizam je zakucao na svjetska vrata prije točno pola godine”. Takve su političke okolnosti te analiza sigurnosne situacije, ako je suditi prema jedinoj važećoj Strategiji nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na obilježavanju četvrt stoljeća Glavnog stožera još je jednom spomenula potrebu izrade ovakvog strateškog dokumenta kao nužnost i hitnost te je pozvala novu Vladu, kad god se sastavi, da joj to bude jedan od prvih prioriteta. Doduše, predsjednica je već jednom tražila novu Strategiju, lani na proljeće, no to je ostalo bez rezultata kod tadašnje Milanovićeve vlade. Ostaje za vidjeti hoće li novi mandatar, a to će biti najvjerojatnije Andrej Plenković, imati više sluha za strategiju koja se čeka poput Godota.
Dva povoda
Jedina Strategija nacionalne sigurnosti ikad napravljena datira iz ožujka 2002. godine. Bizarna pojedinost je da ona formalno-pravno još vrijedi, jer je Sabor nikad nije glasanjem stavio izvan snage. Tako se može kazati da Hrvatska još stremi ka članstvu u EU i NATO. Strategija je rađena kroz dva izravna povoda: demokratske promjene u Hrvatskoj 2000. i teroristički napadi u SAD-u 2001. godine. Prva je točka otvorila put Hrvatskoj prema euroatlantskim integracijama, dok je druga u potpunosti promijenila sigurnosnu paradigmu u čitavom svijetu. U Strategiji postoje neki momenti koji se pokazuju svevremenskima. Tako su kao tri glavna sigurnosna izazova navedeni terorizam, međunarodni kriminal i izbjegličke krize. Tko god bude radio novu Strategiju, taj dio gotovo da može prepisati. U strategiji se kao jedan od velikih operativnih problema navodi loše sudstvo u Hrvatskoj.
No, međunarodna slika u tom trenu bila je da je bipolarni politički odnos snaga mrtav, a Mađarska je ulaskom u NATO postala jedan od kamena temeljaca stabilnosti regije. U 14 godina Rusija se dovoljno izdigla da je bipolarnost ponovno aktualna, a Viktor Orban je od Mađarske uspio napraviti sve da više ne bude temelj stabilnosti regije.
Prvi pravi pokušaj pisanja nove strategije uslijedio je 2010. Ušli smo već bili u NATO, pa je red bio promijeniti i ovaj dokument. Pod ravnanjem MORH-a osnovano je međuresorno povjerenstvo koje je uspjelo doći do grubih nacrta potencijalne strategije nacionalne sigurnosti. No, HDZ kao stožerna stranka Vlade tada upada u probleme oko toga jesu li krali ili ne državu kroz crne fondove, Strategija pada u drugi plan i za malo više od godinu dana se mijenja vlast.
Kukuriku koalicija je pak imala svoju epopeju sa Strategijom nacionalne sigurnosti. Vesna Pusić, kojoj je navodno međunarodna sigurnost jedan od osobnih političkih fetiša, izlobirala je da Ministarstvo vanjskih i europskih poslova bude nositelj izrade Strategije. I oni su otišli korak dalje od grubih nacrta. Finalni nacrt Strategije je bio gotov i poslan premijeru na provjeru. No, navodno je dokument bio ofrlje napisan da ga je Milanović ubacio u ladicu koju više nije želio otvarati do kraja svog mandata.
Izrada Strategija nacionalne sigurnosti spominjala se i ove godine. Nakon obrane i vanjskih poslova, ovaj put je o njoj pričao ministar unutarnjih poslova. Vlaho Orepić je u ožujku ove godine izjavio kako se radi na Strategiji, no od toga, koliko se zna, na kraju nije bilo ništa, a i Vlada se dosta brzo raspala.
Sav cirkus oko Strategije nacionalne sigurnosti stvara dojam da se radi o epohalnom dokumentu koji će stvoriti velike promjene u društvu. U praksi, strategije nacionalne sigurnosti su najčešće skup smjernica sigurnosne politike, i zapravo su zanimljivije zbog svog političkog učinka, nego li operativnog i sigurnosnog. Stoga zapravo i nije jasno zašto je hrvatskim političarima toliki problem izraditi dokument od 10, 20 ili 30 stranica (Strategija iz 2002. godine ima 15 stranica).
Amerika i Rusija
Primjerice, američke strategije nacionalne sigurnosti trpe stalne izmjene. Nije neuobičajeno da u jednom predsjedničkom mandatu budu izrađene i po dvije ili tri. Neke imaju ipak posebnu težinu. Poput Bushove nakon 11. 9. koja prvi put uključuje pojam “preemptive war” (preventivni rat) ili prve Obamine koja radi zaokret od Busheve agresivne sigurnosne politike. Posljednja kao bitne sastavnice ima zaštitu okoliša i izazove u kibernetičkoj sigurnosti.
Rusi vole simboliku s takvim dokumentima. Pa je tako trenutačno važeća objavljena na svečanosti 31. prosinca 2015. godine. Vanjskopolitički element strategije dosta je blag te se ne isključuje suradnja s NATO-om i EU-om. Analitičari su stava da je ruska strategija pisana za njihovu domaću situaciju. Zbog toga se dobar dio odnosi na potrebu poboljšanja ekonomskog stanja kao preduvjeta sigurnosti. Prosperitet građana je također stavljen kao jedan od sigurnosnih izazova, a čitav dokument je prožet pozivima na nacionalno jedinstvo. Ono što bi Ruse neputinovskog usmjerenja moglo zabrinut je višestruko pozivanje na poštovanje tradicionalnih ruskih moralnih vrijednosti. “Moralne vrijednosti” daju mogućnosti tumačenja da se stvore preduvjeti za isključivanje onih koji se ne slažu sa smjerom ruske politike.
