Ivan Rakitić: »Odo ja, odo…«. Nikola Kalinić: »Žurim!«. Ivan Perišić: »Čekaju me!«.. Mario Mandžukić: »Nabio sam nogu…« Raspričale su se naše nogometne zvijezde nakon junačke predstave protiv Turske na startu kvalifikacija za mundijal o Putinovoj Rusiji, gdje bi rado vidjeli Erdoganovu Tursku. Remi Hrvatske u prvoj utakmici 12 kvalifikacijskog ciklusa nema, međutim, nikakve veze s – politikom. Naši su nogometaši u odnosu na susret protiv istog suparnika u Parizu, prije tri mjeseca, odigrali 30 posto slabije. Uzalud je Luka Modrić pokušavao zakrpati rasparanu momčad. Sporu u glavi i nogama. Napadačka igra bila je luk bez strijele.

Imperator Fatih Terim se s razlogom nasmijao kada je do njegova uha došla Čačićeva opservacija o – sreći koja je izdala vatrene. U pravu je turski izbornik kada tvrdi da je njegova momčad mogla proći i bolje! Uzeti sve. S pomlađenom i renoviranom ekipom očišćenoj od »revolucionarnih karcinoma (?)«. Hrvatska jalovost je Čačićev problem koji pod hitno mora riješiti. Za početak tako da prestane biti Mandžukićev taoc! Korigirati sustav i sastav. Netko je izračunao da je Mandžukić (70) prestigao Šukera (69) po broju nastupa u reprezentaciji, bitnija je ona druga statistika, o golovima, 45-24 u korist Šukera! Da je Čačić imao Šukera na Europskom prvenstvu u Francuskoj, Hrvatska bi stigla tamo gdje joj je po kvaliteti bilo mjesto, do – finala!

Žurim…, rekao je Nikola Kalinić novinarima poslije utakmice. S razlogom je ljut. Dobio je samo deset posljednjih minuta, četiri u paru s Mandžukićem, dok umjesto našeg najboljeg igrača u fazi obrane (Mandžukića, naravno), nije ušao – Kramarić. Šest minuta i šest sudačke nadoknade. U posljednjoj utakmici u Francuskoj, protiv Portugala, stoper Vida uputio je više udaraca na suparnička vrata nego što je to Mandžukić učinio u cijelom prvenstvu. Promašaji nisu stvar sreće, nego koncentracije i znanja. A pravih prigoda bilo je samo nekoliko. Ostalo je bilo mučenje lopte u gustoj turskoj šumi. Terim je sjajno pročitao Hrvate, posložio taktiku, nadigrao Čačića. A ostao je praktički bez pola momčadi u odnosu na prethodni susret s Parizu. Tamo je igrala samo jedna momčad – Hrvatska. Zbog toga je rezultatski podbačaj u ponedjeljak u Maksimiru plod – igre, koje nije bilo. Turci su kastrirali naše zvijezde. I jezik odrezali, pa nisu mogli objasniti što se dogodilo.

Jedina olakotna okolnost igračima je hendikep igranja bez gledatelja. Osjećaju se kao nudisti u sjemeništu. Bez ogrtača topline gledatelja. Ali igranja bez gledatelja je već »hrvatska specijalnost«. Kada smo u ožujku 2015. posljednji puta igrali s gledateljima (zatvorena je zbog nereda u Milanu bila samo jedna tribina), pobijedili smo Norvešku 5:1. Oduševljen je ambijentom bila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja se družila s navijačima… Atmosfera je bila toliko dobra da smo sljedeću utakmicu uigrali pred praznim Poljudom (Italija 1:1), zbog – ustaštva! Ukazao se kukasti križ. Nakon 15 mjeseci počinitelji su jo uvijek nepoznati. Policija bi mogla angažirati izraelsku tajnu službu da razriješi problem.

Nakon susreta s Norveškom u ožujku 2015., sljedeću domaću utakmicu trebali bi (ali, sumnjam…), u ožujku iduće godine, IGRATI protiv Ukranije. Nakon dvije godine. Italija, Bugarska, Turska i Island u studenome ove godine (plus jedna u kvalifkacijama za sljedeće Europsko prvenstvo), svjetski smo i europski prvaci igranja u grobnoj tišini. Balkanski divljaci. Srbi, dvaput i Grci, jednom bez gledatelja, kao najžešći i najtemperamentniji u eskalaciji ludila na stadionima, nikad nas neće stići…

O hrvatskim nogometnim teroristima bespredmetno je trošiti riječi. Ogledalo su onih u odijelu i kravati. Shvatite kako hoćete. U svečanoj loži, što bi rekao ministar Orepić, ili na političkoj sceni… Vulkan u stalnoj erupciji ludila.

Zbog toga je šteta što Modrićeva momčad nije bila na razini svoje vrijednosti. Nogomet je to, reći će filozofi. Točno, ali ova je momčad najavljivala naslov prvaka Europe. Turska je morala u hrvatski jaram!

Najveći pobjednik je Fatih Terim!