Izborne liste se kroje, do izbora dani broje, ambiciozni programi nude, bira najbolje ljude… E da, možda ovo spontano i nevješto stihovanje koje i daje tek na puku šalu i pošalicu, ma i nije baš tako. Sve pobrojeno uobičajeni je neki itinerar svih naših parlamentarnih izbora, no u cijelom tom scenariju s nečim se ipak, bar se čini, opako kasni. Nema još uvijek, naime, ni spomena kreatora izbornih kampanja, baš kao što nema baš nikakvog slogana koji bi u dvije, tri riječi sublimirao ono bitno s čim će se u pohod na birače. A ne bi bilo zgoreg da ga ima, jer izbori samo što nisu makar još nismo stigli s radnih stolova u ropotarnicu povijesti baciti knjižice stranačkih izbornih programa s prošlih izbora, onih od prije niti godinu dana.

Pozivanje naroda

Kako je krenulo, onako briselski uštogljeno na temu PDV-a, poreza, miljun novih radnih mjesta, olakšica svake vrste, boljeg zdravstva, školstva i svega ostalog boljeg, dojam je da jedini kampanju, ili predkampanju, ili makar kakvu kampanju vodi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. »Hrvatskoj treba normalan čovjek«, poručuje primjerice. Ništa tu nema sporno, svaki normalan čovjek ovom napaćenom narodu treba, samo ako se onomad čovjeka svijećom tražilo pa ga se nije našlo, s kakvim ćemo tek reflektorima morati tražiti normalnog čovjeka!? A i vazda je riskantno to pozivanje naroda da procjenjuje nečiju normalnost, taman da ne znaš je li se tu radi o kampanji ili antikampanji. Uz sve spomenuto nije ni posebno originalno, jer još je u doba Ivice Račana tadašnji SDP želio »živjeti kao sav normalan svijet«. I evo, godine su prošle, a živimo li kao sav normalan svijet posve je diskutabilno.

Jest, kazivao je i kazuje Bandić ovih dana štošta, recimo »Tuđman je za rat, Bandić za mir«, dijelio je naokolo obavijest o svršetku Drugog svjetskog rata, procijenio da je Andrej Plenković nedokazano sposoban, a Milanović dokazano nesposoban, štampao jumbo plakat na kojima piše »premijer« baš kao da ne znamo koga to izborima tražimo. Delao je, reklo bi se, dok je otvarao fontane i izdavao dozvole za gradnju crkve veličine Esplanade. Ali, on je bar shvatio da su izbori pred vratima. Drugi su uglavnom razbijali glavu kako koalicijama nadjenuti ime, ili, sudeći po rješenjima, uopće glavu razbijali nisu.

Majušne ambicije

Koalicija SDP-a i prijatelja tako je narodna. Valjda da pokažu da vlast koju su oponenti nazivali nenarodnom može biti narodna dok se za vlast bori. Koalicija što je vodi HSP – AS zove se Domovinska, baš kao da ih krah Domoljubne koalicije ništa nije naučio. Štoviše HSP-AS u antiuskrsnom duhu veli i »dosta je farbanja«!? S druge pak strane druga koalicija s desna u kojoj je pravaša, ona što je vodi HSP, odaziva se na »Pomak«. Zazivati pomak, pa još da se ne zna je li na bolje ili na gore, može samo netko izrazito majušnih ambicija.

Što se slogana, poruka, deviza i parola tiče, Mosta nema nigdje, makar bi im umjesto kuknjave što ih televizije ne zovu na sučeljavanja bilo pametnije skovati štogod kad im je već ime takvo da nam samo valja preko mosta. Živi zid poručuje kako je njihova koalicija jedina opcija. Ili, pojednostavljeno rečeno, tijelima braniti deložiranja svake vrste jedina nam je opcija. Stranka Pametno – osim što ima ime koje jedva da odmiče išta od uzmorskih pozdrava »pomalo« i »lagano« – ne samo da bi pokrenula Hrvatsku već bi je i u isti čas i zaokrenula. Za koliko stupnjeva, ne zna se, ali se eto zna da je sve naopako ako ne i zlo. Njima je tako, barem do sada, najjači predizborni potez bilo fotografiranje stranačkih lidera s karizmatičnim čovjekom od kurikuluma Borisom Jokićem.

Zaboravljeni as

Nego – zna se!? Eto slogana za vjekove iz doba kada se i s tri obična slova moglo reći skoro sve. HDZ – Zna se. Kakve je lude sreće taj HDZ, njima bi raspad Domoljubne koalicije mogao donijeti i dobra, jer ne treba im smišljati ništa, već se samo pozvati na dičnu prošlost. Makar i to zna se nikada neće ugroziti apsolutni primat vjerojatno ponajbolje izborne poruke ikada, one koju je svojedobno sročio zaboravljeni as Zlatko Canjuga koja kaže – leve iti ne!

Jest, možda su se i tražili riječnici kad je Canjuga ovo smislio, ali ima li išta u isti čas tako jasno i tako nejasno, tako uskogrudno i tako otvoreno svijetu od leve iti ne! Koliko se uostalom ta poruka ukorijenila međ’ puk, najbolje pokazuje posve slabašan pokušaj njene reinterpretacije od strane Marka Perkovića Thompsona u stihu »nemoj ići lijevo na križanju staze«.

Magneti i šilterice

Uglavnom, povijest uči da će nam i recentna sadašnjost, slogani koji će se valjda i ipak pojaviti, donijeti svega i svačega. Ne može se, međutim, reći da se kroz godine i na tom polju nije išlo put naprijed. Teško da će tu biti poruka poput one davne SDP-ove krležijanske koja veli kako je SDP važna kockica u mozaiku hrvatske demokracije, a teško da će isti taj SDP ponoviti pogrešku iz doba kada su bili na vlasti, a zazivali promjene.

Naučili smo valjda nešto i od, sada je jasno, posve perfidnog slogana iz Sanaderove ere – »HDZ zna«. Ali, ako je potraga za normalnim čovjekom jedino što ćemo do 11. rujna dobiti, onda nam se crno piše. Magneti za frižidere, šilterice, kemijske olovke i šalice vape za boljim od »okreni, obrni, usmjeri, pokreni« poglavito nakon što su iz igre, i prije nego li je počela, ispali »Naprijed Hrvatska« i »Projekt Domovina«. Nije Linđo, izbori su U protivnom, nek’ se ćaća kući više vraća, ako bolje ne može!