Nevjerojatan prizor – kino za osam tisuća ljudi
U programu »Signs of Life« prikazan je prvi dugometražni komad srpskog autora Daneta Komljena »Svi severni gradovi«, spora i meditativna priča o dvojici muškaraca, a melankolični film pod naslovom »Srce s ožiljkom« ima i Rumunj Radu Jude
LOCARNO – Čak dva filma iz festivalske konkurencije mogu se promatrati kao varijacije na autorov prethodni film. Najnoviji film Argentinca Matiasa Pineiera »Hermina & Helena« produžena je ruka njegove »Viole« koju smo vidjeli u programu zagrebačkog Festivala filmova o ljudskim pravima. Opet je tu Pineirova muza Augustina Munoz. No dok je u »Violi« igrala Shakespearea, sada ga ona prevodi na španjolski. Došala je u New York iz Buenos Airesa u sklopu rezidencijalnog programa (ovo je prvi autorov film većinom snimljen izvan Argentine), dok su njene ljubavne i osobne avanture u isti mah i rohmerovski i rivetteovski intonirane, uz šarmantni cameo Mati Diop.
Autorski tandem Tizza Corvi & Reiner Frimmel vraćaju se u najnovijem hibridnom dokumentarcu »Mister Universo« istim likovima i istom cirkuskom miljeu koji smo upoznali u njihovoj »Mrvici« (La pivellina) nedavno prikazanoj na HRT 3.
Cirkuska saga
Sada je u prvom planu sedam godina stariji Tarlo koji je postao cirkuski krotitelj afričkih beštija, iako mu je lav jako nemiran, dok tigrica odbija jesti jer je stara i nemoćna. Kad mu ukradu amajliju u obliku potkove koju mu je nekad davno tijekom cirkuskog nastupa savio i poklonio crni Mister Univerzum Arthur Robin, on kreće u potragu za njim ne bi li ga nagovorio da mu napravi novu. Putem susreće riđokosu Pati i njena muža koji još uvijek žive s malom Asiom/Mrvicom, sada devetogodišnjom djevojčicom koju su u »Pivellini« pronašli napuštenu na dječjem igralištu.
Ali tu su i neki novi akteri poput Tairove cure od gume Wendy i umornog čimpanze koji se u nekim boljim danima pojavljivao u Argentovoj »Phenomeni« te bio partner Adrianu Celentanu u filmu »Bingo Bongo«. Zato Corvin i Frimmelov film ima snagu jednostavnih stvari, poput savijenog komada željeza u rukama najsnažnijeg muškarca na svijetu koji je okončao u kamp kućici oronulog zabavnog parka u predgrađu Milana, zajedno sa svojom voljenom Austrijankom koja mu je asistirala tijekom nastupa. Prestar je za savijanje željeza, ali još uvijek u dobroj kondiciji.
U programu »Signs of Life« (Znakovi života) rezerviranom za festivalske eksperimente, prikazan je i prvi dugometražni komad Daneta Komljena »Svi severni gradovi«, spora i meditativna priča o dvojici muškaraca koji skvotiraju u jednoj od napuštenih zgrada koje je u sedamdesetima izgradio srpski Energoprojekt negdje na rubu Crne Gore, nedaleko albanske granice. Iako kritičar Mark Peranson u tekstu objavljenom u festivalskom biltenu laskavo uspoređuje Komljena s Weerasethakulom i Sokurovom, te spominje Simone Weil na koju se autor eksplicitno referira, način na koji on promatra te sablasne bijele moderne toteme jedne zaboravljene ere zarasle u korov, puno je bliži Nikolausu Geyrhalteru i njegovu »Homo sapiensu«.
Miris fistula i sumpora
Dijaloge u filmu zamjenjuju povremeni junakovi monolozi. A tihi odnos tih izgubljenih duša nabijen je diskretnom homoerotikom, dok ih promatramo kako goli rone, hrvaju se na oronulom madracu i spavaju zagrljeni. Idilu će poremetiti tek dolazak treće osobe (glumi je autor filma). »Događa mi se da ližem znoj koji je tamo napravio« – kaže narator referirajuci se na svog prijatelja koji će »uvijek biti njegov princ«.
Bad guy Harvey Keitel došao je u Locarno primiti Nagradu za životno djelo u pratnji nerazdvojnog Abela Ferrare. Iako Ferrara nije imao film ni u jednoj festivalskoj selekciji, izveo je kraći jam session na pozornici La Rotonde u pratnji grupe jazz glazbenika iz Ticina.
Na istoj lokaciji već se bio ukazao 2011. godine. No dok je tada svirao usnu harmoniku, sada je odabrao gitaru. Izveo je, nažalost, tri stvari, ali je njegov prljavi, sirovi i gotovo nadrealni blues doveo publiku u delirij.
Inače, nakon Ferrarina koncerta zabava se nastavila uz tri iranska DJ-a, aktera dokumentarnog filma »Raving Iran« u režiji švicarske redateljice Susanne Regine Mauers, prikazanog u paralelnoj selekciji »Panorama Suisse«. Budući da je proteklih dana taj film prikazan u sklopu opatijskog Solo Positivo festivala, gdje je dobio i nagradu kao najbolji film, njegov umjetnički direktor baš se i nije potrudio dovesti protagoniste Anoosha i Arasha u prostor Male ljetne pozornice, iako trenutačno žive na švicarskoj adresi. Kao što su, uostalom, i najavili u filmu koji tematizira njihov glazbeni život u Iranu i bijeg u Švicarsku.
Nakon »Aferima« Radu Jude se u najnovijem melankoličnom filmu »Srca s ožiljcima« (Inimi cicatrizate) nanovo vraća u prošlost, konkretnije, u 1937. godinu u kojoj je počeo bujati tumor rumunjskog fašizma. On promatra polaganu agoniju mladog Židova kojem je dijagnosticirana tuberkuloza kostiju (Pottova bolest), dok čeka smrt u crnomorskom sanatoriju »Carmen Sylva«, rastrgan između dvije bolne punkture i dvije masturbacije, torza vječno prekrivenog oklopom od gipsa.
Jude nas je zatočio u taj klaustrofobični prostor dva sata i četrdeset minuta, impregniran mirisom fistula i sumpora. Tek u kraćem prizoru u kojem će ga na krevetu dogurati na plažu u društvu bivše pacijentice, Srpkinje Solange (glumi je Ivana Mladenović), Jude nam dopušta da udahnemo malo svježeg zraka.
