Foto D. Škomrlj
Na samome kraju ostalo je tek vremena za završnu pjesmu ponosne riječke publike: »I kad dođu nevolje, i kad nema nade, uvijek će vas voljeti članovi Armade…«
RIJEKA Kolega Joso Krmpotić, temperamentno se, kako i umije, obratio u 50. minuti riječkoj publici na engleskom: »Ladies and gentlemans…« Romaaaaan Bezjaaaak. »Rijeka« 2, »Istanbul Basaksehir« 1!
Tribine su, naravno, proključale do usijanja. »Idemoooo Rijekooo, idemooooo Rijekooo…« Jedan grad. Jedan klub. I jedna boja. Bijela! Od onoga trenutka kad su igrači istrčali na travnjak, a riječki se navijači razmahali bijelim zastavicama s grbom voljena kluba. I tako do samoga kraja. Samo… Nije se dogodio »happy end«.
Na žalost svih tih 5.524 navijača koji su sinoć ispunili tribine rujevičkoga stadiona, nije bilo dovoljno. Višća je u 74. minuti drugim pogotkom ugasio riječke nade i uništio snove o europskoj jeseni na Rujevici koja nije dočekala pobjednički vatromet. Posljednjim sučevim zviždukom utihnula je pjesma razdraganih riječkih navijača… Samo se na zapadnoj tribini mogao čuti drhtavi glas uzbuđena turskoga televizijskoga komentatora koji je slavio pobjedu gostujuće momčadi… Dok jednom ne smrkne…
Na samome kraju ostalo je tek vremena za završnu pjesmu ponosne riječke publike: »I kad dođu nevolje, i kad nema nade, uvijek će vas voljeti članovi Armade…« Život ide dalje. »Rijeka« ovaj put nije prošla, ali ljubav prema klubu ostaje vječna.
