Ako je i bilo neke sumnje, s odlukom HSS-a i najnovijom HDZ-ovom aferom sa zaduživanjem kod privatne firme za koje javnost nije znala, stvar je, čini se, riješena. HDZ će na izborima u rujnu otići u opoziciju i u neke svoje nove unutarnje bitke, a široka koalicijska fronta, u kojoj će sudjelovati i stranke koje pripadaju europskim socijalistima i liberalima i pučanima vodit će zemlju, lako moguće i bez potrebe za nekim novim postizbornim partnerima koji bi mogli postati most do nove političke nestabilnosti, ili živi zid za formiranje Vlade koja je u stanju upravljati zemljom.

No, kako se kampanja ipak tek zahuktava, a i kako minimalnih 65-68 mandata koliko se računa da bi bilo dovoljno za bezstresno slaganje Vlade (s IDS-om i manjinama) nije tako lako dosegnuti, ovdje valja ipak zadržati mrvicu rezerve. Jer, koliko god uporno HDZ pod sobom ove godine detonirao nagazne i ine mine, nije isključeno da se slično krene događati i Zoranu Milanoviću i njegovima, pomisle li da je igra gotova. Uostalom, u leksikonu osobnih vrlina predsjednik SDP-a teško da je ikad upisao riječ – odmjerenost.

HSS-ovo samoubojstvo 2007. godine

Odrade li, međutim, narodnokoalicijaši stvar manje-više rutinski do 11. rujna, jedna od ključnih stvari u analizi pobjede će biti odluka HSS-a da prijeđe na lijevu stranu i po prvi put u povijesti uđu u predizbornu koaliciju sa SDP-om.

Teško je u ovom trenutku prognozirati hoće li ova odluka vratiti toj stranci političku uvjerljivost i početak povratka relevantnosti, no nije nimalo teško pokazati prstom na trenutak kad je počeo pad – bilo je tu prosincu 2007. godine, kad je HSS, nakon što je u kampanji za parlamentarne izbore davao »lijevi žmigavac«, skrenuo desno i ušao u koaliciju s HDZ-om Ive Sanadera.

I to ne samo da je ušao u koaliciju, HSS kojeg je tad vodio Josip Friščić ekspresno je odustao od ponajvećeg predizbornog obećanja o inzistiranju na gospodarskom pojasu, a do cijelog kraja tog zlosretnog mandata obilježenog prvim srpnjem 2009. godine i »doviđenja, hvala na suradnji« ostao nevidljiv i vjeran koalicijski sudrug.

Dvije tisućite godine HSS je bio stožerna stranka takozvane četvorke, druge koalicijske grupacije koja je išla protiv potrošenog HDZ-a s kraja devedesetih. Osvojili su 17 mandata. Ne svi – samo HSS! Krajem 2003. godine, išli su sami. I uzeli deset mandata, ali i ostali u opoziciji.

Sadašnji prelazak u Milanovićev zagrljaj u najmanju ruku je – pošteniji. Birači HSS-a su ovaj put načisto tko će biti njihov krajnji, premijerski odabir. Hoće li, međutim, ova mala velika koalicija značiti i početak revitalizacije Hrvatske seljačke stranke, odgovorit će tek buduće godine.

Boris Jokić i Zdravko Mamić

A i za HSS i za SDP, pa i za građane Hrvatske, bilo bi jako dobro da nova vlast na zagrebački Gornji grad ovaj put dođe mnogo spremnija nego što je to bilo kad je još »zelenkasti« Milanović ukoračao u Banske dvore krajem 2011. godine.

Nema više opravdanja za bilo kakve clean startove, ili dugotrajno nesnalaženje i upoznavanje problema. S vlasti su Milanović i ekipa sišli prije pola godine i manje-više je prilično transparentno što su Karamarkove (Šustarove, Hasanbegovićeve i ine) trupe uspjeli u tom vremenu promijeniti.

Ovaj put, valjda (kuc-kuc u drvo) neće biti ni europske recesije koja je 2012. godine dužničkom krizom odvela sve pokazatelje u minus i tako uspješno isisala sav početni optimizam kojim je javnost tada dočekala novu vlast.

Ovaj put start treba jednostavno biti – leteći. Jer, i dalje (u gospodarstvu) raste sve što treba rasti, ne treba se čupati iz višegodišnjeg pada i sveopće depresije, Hrvatska je članica EU, sa sve većim iskustvom i boljim brojkama oko iskorištenosti EU fondova, turizam ne prestaje ubrzavati, niti se u doglednoj budućnosti vidi da bi mogao početi.

U gospodarstvu je bivšoj Milanovićevoj Vladi upalilo ono što se u tom trenutku činilo kao riskantni potez očajnika – smanjenje poreza na dohodak, koje je podebljalo platne liste, pojačalo potrošnju i pokrenulo gospodarstvo. Nije odmoglo ni prelamanje preko koljena situacija sa švicarskim frankom, koju će sad valjati u ime stabilnosti državnih financija žestoko braniti na svim adresama gdje to bude potrebno (Karamarko je, podsjetimo, u to trnje koplje bacio praktički bez borbe, konstatirajući lakonski da će konverzija koštati državu nekoliko milijardi u sporu s bankama).

Spašavanje cijele kulturne i nevladine scene također ne bi trebao biti politički gordijev čvor, sustavi koji su funkcionirali do Hasanbegovića nisu međuzvjezdani svemirski brod da ih je nemoguće odmah iznova postaviti (i dograditi).

Uglavnom, za razliku od 2011. godine, Milanović bi ovaj put mogao pred sobom imati neusporedivo posloženiju i jednostavniju situaciju od one koja ga je dočekala prije pet godina; obilježenu gospodarskom depresijom, koju je uskoro začinio HDZ-ov juriš u ekstremizam – antićirilićni rat, šatori, plinske boce i obećanja o lustraciji…

Uspije li na sve to Narodna koalicija dodati i uvjerljiviju pobjedu, te shodno tome stabiliniju vlast od ove koja je šest mjeseci izluđivala zemlju, a pritom HDZ doista krene u profilaciju prema desnom, građanskom centru, možda je ovo stvarno solidan početak jedne dobre hrvatske priče.

A možda je, kao i obično, sve ovo samo preveliki optimizam kojeg stvarnost već čeka u zasjedi na prvom zaokretu.