Christos Ikonomou grčki je pisac mlađe generacije, popularan u Grčkoj, iako je književna forma koju piše kratka priča koja je, kao i u Hrvatskoj i bilo gdje drugdje, kudikamo manje popularna od romana. No njegovu zbirku priča »Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš«, objavljenu 2010., neki su kritičari proglasili profetskom, jer je na neki način predvidjela ekonomsku krizu u Grčkoj. Knjigu je u hrvatskom prijevodu objavio VBZ u ediciji »Europom u 30 knjiga«, a Ikonomou je gost 9. riječkog festivala autora i sajma knjige vRIiska.

Knjigu ste nazvali prema naslovu jedne od priča: »Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš«. Kako ste se odlučili baš za taj naslov?

– Htio sam dati naslov knjizi po jednoj od priča, pa sam izabrao ovu jer mi se sviđa ironija i ambigvitet; naslov možeš čitati kao izraz nade ili kao nešto grozno, kao da se ništa neće dogoditi. Htio sam ostaviti čitatelju da donese svoju odluku o naslovu. To i inače želim – da čitatelji sami odlučuju o značenjima. Ne vjerujem u piščev autoritet, ne vjerujem da je pisac u posjedu apsolutne istine koju daje čitatelju. To je dvosmjerna komunikacija.

U toj naslovnoj priči imate par i ekonomsku krizu, dug prema banci koji ih međusobno udaljava pa ne funkcioniraju kao nekad, smijući se i uživajući u životu. Priča je pesimistična, čini se kao da nema izlaza za njih, samo mrak koji ih okružuje. Je li to putokaz za vašu interpretaciju naslova, pesimističnu?

– Moguće. Mnogi koji su knjigu čitali kažu mi da jest u njoj taj mračan ton, ali ja uvijek kažem da je to samo način čitanja priča. Ako ostaneš na površini naracije, to jesu mračne, tužne priče, ali mislim da ispod površine možeš naći i druge stvari. Ja ne želim ostajati na površini, ni kao pisac ni kao čitatelj. Za mene je važno da sam te konkretne ljude, kao pisac, stavio pod svjetla reflektora, jer mislim da kao piscu nije na tebi samo da bacaš nešto svjetla na tamu, nego i da toj tami dadeš lice. Onda kad joj dadeš lice, ona se čini poznatija, manje zastrašujuća. Za mene je to ono što daje nadu ispod tvrdih činjenica knjige.

Priča traži disciplinu

Knjigu ste počeli pisati prije nego što je počela ekonomska kriza, pa su vas neki prozvali profetskim piscem. Što mislite o tome?

– Priče sam počeo pisati kasne 2003. Tada doista nije bilo krize na horizontu, gospodarstvo je funkcioniralo, imali smo Olimpijske igre u Ateni itd, ali opet, nisam htio ostati na površini. Mislim da upravo to pisac mora raditi, ne ostajati uz očigledno. Pokušao sam, tako, stvoriti novi svijet, ali ne možeš ga stvoriti ni iz čega, pa sam uzeo nešto iz pravog svijeta i napravio novi. I na žalost, neke stvari su se iz tog svijeta dogodile. Knjiga je u Grčkoj izišla 2010., što je koincidiralo s krizom, pa su mnogi rekli da sam profetski pisac. Naravno da nisam, ja se samo trudim konstatno izmišljati stvari i dobro pratiti što se zbiva.

Vaš stil pisanja je s jedne strane poetičan, metaforičan, ali s druge ekonomičan, reduciran. Imate li uzore, što čitate?

– Uvijek se trudim, i kao pisac i kao čitatelj, pronaći svoj poseban pogled na svijet, što autentičniji. Naravno da imam uzora, puno čitam. Čitam puno poezije, fikcije i drugih stvari i odatle crpim razne utjecaje, ali trudim se kombinirati ih i napraviti svoje. Također, ne volim velike riječi, trudim se biti što iskreniji. To je glavni razlog da pišem kratke priče. Mnogi misle da ih je lako pisati. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Grčkoj poučavam kreativnom pisanju kratkih priča pa mnogi dolaze s idejom da je to lako. Trudim se objasniti im da nije stvar u dužini, da nije veličina ta koja uvijek znači, nego da priča ima i svoje zahtjeve. Ako je želiš napraviti kako treba, moraš biti discipliniran, što je veliki izazov.

Radite kao novinar. Može li se u Grčkoj preživjeti od pisanja i ima li vaše novinarstvo veze s pisanjem i književnošću?

– U Grčkoj tek nekoliko pisaca može živjeti od pisanja, od kratkih priča nikako, a ja sam u političkom novinarstvu u atenskim novinama »The Nation«, drugima po broju tiskanih primjeraka. Dobra stvar kod toga je što učim biti discipliniran – kao novinar imaš rokove i to je dobro, a i vi kao novinar znate da vam novinarstvo otvara mnoga vrata. Imam priliku čuti i vidjeti stvari koje mnogi nemaju priliku doživjeti.

Sindrom lijenih Grka

Jedan od vaših likova kaže: »Demokracija nije da siromašni očekuju od bogatih da im pomognu, nego da uzmu stvari u svoje ruke«. Kako, revolucijom? Što mislite o revolucijama?

– Ne marim za to da stavljam malog sebe u svoje likove. Glavni užitak pisanja mi je to što mogu izaći iz sebe i biti netko drugi.

Naravno, zato vas i provociram ovim pitanjem.

– Da, da, jasno mi je.. Da, revolucija. Vrlo sam oprezan u vezi s tim. Vrlo lako je reći da je revolucija rješenje, da ćemo promijeniti svijet. Glavni je problem to što većina ljudi ima tendenciju mijenjati svijet, ali nisu toliko voljni promijeniti sebe. Dakle greška je izvana, u drugome. I to je veliki problem u Grčkoj.

Kako reagirate na sliku u europskim medijima o Grcima kao lijenima?

– Takve generalizacije su laki odgovori na teška pitanja. Koga ćemo okriviti? Lijene Grke. Ali to i nije baš tako. To jest jedan od razloga, zato sam i rekao prije da ljudi nisu voljni mijenjati sebe, nego su im svi drugi krivi. Istina je uvijek negdje između. I mi Grci imamo svoje greške, a tu su i vanjski razlozi. Ali mene ne zanimaju laki odgovori, jer to političari rade.

Jeste li, ne samo vi kao individua, nego ljudi u Grčkoj općenito, razočarani u političku elitu? Jer imali ste taj pokušaj promjene koji, je li, nije baš uspio?

– Nije baš uspio… Vrlo ste pristojni. Problem je u tome što se ljudi uvijek – i to nije samo grčka stvar – trude pronaći novog Mesiju, nekog tko će doći i spasiti nas. A to je pogrešno. Moraš imati neka očekivanja, jasno, neke nade, ali ne možeš cijelo svoje biće prikačiti uz nekog vođu. Jer onda dolazi razočaranje, ljutnja, osjećaj izdanosti… Tako sad imate novu lijevu vladu koja je obećala toliko toga, a ne može ispuniti obećanja, i onda ljudi odlaze u ekstreme.

Europa – dobro mjesto za život

Europa živi konstantnu krizu, ne samo političku ili ekonomsku, nego i širu društvenu. Imamo tektonske globalne poremećaje kojih smo ozbiljnim dijelom i mi u Europi, pa me zanima vidite li neko svjetlo na kraju tunela ovih sve većih podjela među ljudima, odlazaka u eksremizme, ili smo na početku nekog novog rata?

– Kad govorimo o Europi možemo lako osuđivati, ali moramo znati da ona jest dobro mjesto za život. Puno je tu dobrih stvari, ne možeš samo tako otpisati Europu. Ali imaš i sva ta očekivanja, baš zato što je to Europa, mjesto koje je dalo toliko dobroga. I sad je ta trulež koja izvire vrlo opasna, jer kao što kažete, kad su tu napetosti, nastaju pukotine, a ekstremisti su ih vrlo voljni ispuniti.