Reuters
Navršena je godina dana političke nestabilnosti i nasilja u istočnoafričkoj državi Burundi – tamošnja je situacija prilično sporedno popraćena u svjetskim medijima, ali donosi veliki nemir u usijanoj regiji. Konkretan povod za krizu koja iz dana u dan sve više prerasta i u humanitarnu katastrofu bio je najava kandidature za treći mandat predsjednika Pierrea Nkurunzize u travnju prošle godine. Nkurunziza je u međuvremenu osvojio izbore i izborio se s pokušajem državnog udara, no problemi se i dalje nastavljaju gomilati.
Rezultati dosadašnjih nemira su najmanje tisuću i dvjesto poginulih od čega gotovo sedam stotina civilnih žrtava kao i oko 260 tisuća izbjeglih, raseljenih po okolnim zemljama – 137 tisuća u Tanzaniji, 77 tisuća u Ruandi, 23 tisuća u Ugandi i 22 tisuće u Demokratskoj Republici Kongo. Ovi pak podaci nisu nevažni jer pokazuju da kriza sve više poprima regionalni karakter, prijeteći tako da nanovo zapali etničko bure baruta između Hutua i Tutsija čije su prethodne eksplozije u Ruandi odnijele 800 tisuća života, u samom Burundiju 300 tisuća, ali i do 800 tisuća u Prvom te oko pet milijuna života u paklu Drugog kongoanskog rata, najvećeg i najkrvavijeg globalnog sukoba nakon Drugog svjetskog rata.
– Svi signali za uzbunu – uključujući rastuće etničke dimenzije sukoba – bljeskaju crvenim svjetlima, izjavio je UN-ov Visoki povjerenik za ljudska prava Zeid Ra’ad Al Hussein, osvrćući se na izvještaje o nasilju u Burundiju.
Ono se pak geografski sve više širi se po Burundiju i zahvaća razne sfere društva koje već godinu dana praktički balansira na rubu građanskog rata, no umjesto otvorenih vojnih sukoba gomilaju se izvještaji o ubijenima i nestalima, seksualnom nasilju i masovnim grobnicama ispunjenim opozicijskim pristašama i Tutsijima, ali i atentatima na istaknute čimbenike društvenog i političkog života. U jednom takvom atentatu krajem travnja ubijen je general Athanase Kararuza dok je zajedno sa suprugom vozio kćer u školu. Svo troje su ubijeni u brutalnom napadu bacačima raketa i ručnim bombama. Kararuza je po narodnosti Tutsi, ali je smatran bliskim predsjedniku Nkurunzizi pa nije sasvim izvjesno koji bi bili konkretni motivi njegovog ubojstva.
Krivnja prebačena na novinare
No ono što posebno zabrinjava i o čemu govori UN-ov Visoki povjerenik je sve veći etnički karakter nasilja koje naročito uzima maha od kraja prošle godine. Napadi na četvrti glavnog grada Bujumbure poput Nyakabige, osobito pogođene nasiljem, gdje je u jednom od izljeva nasilja ubijeno 30-ak građana. Jedno od takvih svjedočanstava predočeno UN-u opisuje kako su pritom pošteđeni Hutui dok su sistematično ubijani Tutsiji. U drugome je žena iz Nyakabige posvjedočila da je silovana uz objašnjenje da je to cijena koju mora platiti jer je Tutsi. Nakon što su se oko glavnog grada počele otkrivati masovne grobnice s tijelima pogubljenih ljudi vlasti su se odlučile na nevjerojatan spin – krivnju su prebacile na strane novinare i opoziciju.
Pierre Nkurunziza rođen je u miješanom braku, majka mu je bila Tutsi, a otac Hutu – ubijen u genocidu 1972. godine. Prije dolaska na funkciju predsjednika bio je predsjednik današnje vladajuće stranke ovećeg i zbunjujućeg imena; Nacionalno vijeće za obranu demokracije – Snage za obranu demokracije, nastale spajanjem političkog i vojnog krila pokreta. Predsjednikom poratnog Burundija postaje 2005. godine, a 2010. godine ponovno je izabran uz 91 posto glasova, ali i bojkot izbora od strane opozicije. Mogućnost trećeg mandata nije predviđena u ustavu Burundija, ali Nkurunzizini zagovornici tvrde da se ustavni akti ne odnose ne njegov slučaj jer je prvi put na mjesto predsjednika imenovan od strane parlamenta, a druga dva puta direktnim izborom glasača. Ubrzo nakon najave treće kandidature dok je predsjednik bio u službenom posjetu Tanzaniji njegovi oponenti pokrenuli su vojni i državni udar. I premda se u prvi mah doimalo kao da je državni udar uspješno proveden, u narednih nekoliko dana lojalističke su snage uspješno vratile kontrolu nad medijima i ustanovama, a neuništivi Nkurunziza se vratio u zemlju. Deseti dan nakon objave udara ubijen je opozicijski vođa Zedi Feruzi te započinje intenzivna kampanja iživljavanja na oporbi i Tutsijima te totalne kontrole medija i nevladinog sektora.
– Otkriće ove masovne grobnice i identificiranje zločinačkih pobunjeničkih ubojica dokaz su da su strani novinari koji su prekapali po četvrtima Mutakura, Cibitoke, Ngagara, Nyakabiga i Jabe znali za lokaciju ovih masovnih grobnica. To je zato što su se ubojstva događala pred njima, dok su oni snimali, izjavio je u ožujku gradonačelnik Bujumbure Freddy Mbonimpa.
Neimenovani ubojice koji su vlastima navodno priznali svoja zlodjela tako su prema tvrdnjama burundijskih vlasti otkrili da su u grobnice pohranili tijela ubijenih pobornika trećeg mandata predsjednika Nkurunzize. No svjedočanstva očevidaca zločina i stranih novinara tvrde drugačije – tijela pripadaju predsjednikovim političkim protivnicima te Tutsijima odvedenima iz svojih domova u spomenutim predsjedniku nesklonim četvrtima.
Uznemirujuće su i tvrdnje izbjeglica da im bijeg iz države ne jamči nikakvu sigurnost jer su pripadnici lojalističkih milicija prisutni i u izbjegličkim kampovima poput Nyarugusua u Tanzaniji koji s populacijom od preko 130 tisuća ljudi predstavlja treći najveći izbjeglički kamp na svijetu.
Okrutnost Imbonerakure
Novinari Al Jazeere i Guardiana naišli su u kampu na brojne slične ispovijedi. Jedan od njih, čovjek koji se zbog straha za vlastitu sigurnost novinarki Guardiana predstavio pseudonimom Claude, pobjegao je iz Burundija nakon što mu je skupina naoružanih muškaraca ubila brata i grupno silovala ženu, a njega brutalno premlatila, no sada se više ne osjeća sigurno u Nyrugusuu gdje je, tvrdi, na tržnici susreo jednog od silovatelja svoje supruge te ispred crkve čovjeka koji ga je premlaćivao. Nakon što je po noći napadnut na području kampa zatražio je od nadležnih premještaj u najsigurniji, ograđeni sektor, no to nije trajno rješenje jer su on i njegova obitelj prisiljeni izlaziti izvan ograđenog dijela u potrazi za hranom i ogrjevom. Al Jazeeri su pak u kampu ispričali kako su tamošnji špijuni nagovorili skupinu izbjeglica da prijeđu u Burundi kako bi se pridružili pobunjeničkim snagama, no tamo su ih pak umjesto pobunjenika dočekale i pobile lojalističke milicije. I premda nadležni u tanzanijskom kampu ne mogu potvrditi da su lojalističke milicije doista prisutne u kampu, o uzavreloj razini mržnje i nasilja koje samo što nije posve eksplodiralo svjedoče izvještaji organizacija poput Human Rights Watcha koji bilježe ogromnu razinu straha za sebe i svoje bližnje sveprisutnu među izbjeglima.
