Na jednom od brojnih skupova u povodu »okrugle« 26. obljetnice osnivanja HDZ-ovih ogranaka širom zemlje, u ponedjeljak u Požegi Tomislav Karamarko je komentirao i moguće promjene izbornog zakona i založio se za povećanje broja zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru za hrvatsku dijasporu.

»S obzirom na brojnu dijasporu koju imamo bilo bi dobro da se vrati veći broj zastupnika upravo iz dijaspore. Apsurdno je da neke nacionalne manjine s oko 50.000 u Hrvatskoj, imaju isto zastupnika kao, rekao bih, skoro milijunska dijaspora. Kad dođe vrijeme sigurno ćemo o tome razgovarati i to je jedna od stvari na kojoj ćemo inzistirati«, rekao je Karamarko.

Ni ovog puta nije bio do kraja artikuliran, pa nije baš jasno na koga je Karamarko mislio i kako je ovako općenito izračunao to kako je izračunao. Kad je govorio o nacionalnim manjinama s 50.000 pripadnika koje imaju isti broj zastupnika kao i dijaspora – dakle tri – možda je mislio na Srbe u Hrvatskoj (što bi brojčano bilo potpuno pogrešno jer Srba ima osjetno više od 50.000), a možda pak na neke malobrojnije manjine čijih bi pripadnika onda u zbroju bilo oko 50.000.

Prema posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj iz 2011. godine, kao Srbi se izjasnilo 186.633 građana, ili 4,36 posto ukupnog stanovništva Hrvatske. Talijana je 17.048 i imaju jednog zastupnika u Saboru, kao i Mađari kojih je 2011. bilo 14.048.

Albanska (17.513 pripadnika), bošnjačka (31,479), crnogorska (4.517), makedonska (4.138) i slovenska (10.517) manjina zajedno biraju jednog saborskog zastupnika.

Česi (9.641) i Slovaci (4.753) biraju jednog zastupnika, kao i Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Rumunji, Romi, Rusi, Rusini, Turci, Ukrajinci, Vlasi i Židovi, kojih je 2011. ukupno bilo 27.692 pripadnika.

Prema popisu iz 2011. Hrvatom se izjasnio 3.874.321 građanin – 90,42 posto ukupnog stanovništva. Dakle, manjinskih pripadnika – kad se izuzmu oni koji se nacionalno ne izjašnjavaju (njih je 26.763) – je barem 9,5 posto u Hrvatskoj. Ako bi slijedili ovu logiku brojki, možemo reći da ni sada, poslije odlaska nekoliko stotina tisuća Srba, nije to ukupno toliko malo – a da bi osam fiksnih manjinskih mjesta u Saboru na ukupno 151 zastupničko mjesto, bilo previše.

»Milijunska« dijaspora

A da vidimo što je sa »skoro milijunskom dijasporom«.

U »skoro milijunskoj dijaspori« pristupilo je glasanju u posljednjim parlamentarnim izborima 2015. godine ukupno 28.944 građana.

Kad se neposredno nakon Oluje mijenjao izborni zakon, za izvanredne parlamentarne izbore u listopadu 1995. hrvatska je dijaspora (a to je uvijek 90 posto tzv. dijaspora iz Bosne i Hercegovine) pondirana je na čak do 400.000 mogućih birača. To je bilo potrebno kako bi Tuđmanova pobjednička vlast došla u startu do plus 12 HDZ-ovih zastupnika u parlamentu. Iz dijaspore se fiksno biralo 12 zastupnika. Poslije Oluje 1995. u dijaspori je na popisu bilo 398.839 birača, a glasalo ih je na tim izborima 109.389.

Onda se 1999. izborni zakon temeljitije mijenjao a izbor u dijaspori riješen je tako da inozemstvo dobije toliko zastupnika – koliko je proporcionalno broju glasača koji iziđu na izbore u inozemstvu, u odnosu na glasače izišle na izbore u zemlji. Tako ih je početkom 2000. glasao rekordni broj ikad dosad – 127.046, što je HDZ-u donijelo šest zastupnika u Saboru. Dvijetisuće treće godine glasalo je u »dijaspori« 70.527 glasača, 2007. 90.402 birača. Pred izbore 2011. godine bio je fiksiran broj zastupnika koje bira »dijaspora« na ukupno tri, a na izbore u inozemstvu izišlo je 21.114 birača.

O čemu se onda tu ima pričati kad je dijaspora u pitanju?

Na izborima 2015. glasalo je ukupno 2.304.203 birača a kad taj broj umanjimo za one koji su glasali kao dijaspora – to je 2.275.459 birača. U prosjeku, i onda kad se u tome računa izbor manjinskih zastupnika, za izbor jednog zastupnika trebalo je u Hrvatskoj u prosjeku 15.374 glasa. Dakle, po toj logici koja je za izbor zastupnika dijaspora vrijedila u izborima 2000., 2003. i 2007. dijaspori bi na posljednjim izborima 2015. pripala samo dva zastupnička mjesta.

U europskim državama jedino još u Portugalu i Italiji njihova dijaspora ima svoje predstavnike u parlamentima. Jer, u građanskoj državi o životu u njoj odlučuju njezini građani koji u njoj žive.

Ali, Tomislav Karamarko moći će na izmjeni odnosa broja pripadnika dijaspore i nacionalnih manjina u Saboru inzistirati koliko hoće, ali je broj zastupnika koje biraju ljudi hrvatskog porijekla koji stalno žive u inozemstvu od 2010. godine čvrsto fiskiran Ustavom RH. U njegovom članku 45. izričito piše: »U izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u RH imaju pravo izabrati tri zastupnika, u skladu sa zakonom«. A o izmjenama Ustava kako bi HDZ povećao broj zastupnika dijaspore sigurno neće biti šireg dogovora koji bi omogućio za te izmjene glasove dvije trećine zastupnika.

No, ne može HDZ niti smanjiti broj zastupnika nacionalnih manjina u Saboru a bez izmjena Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za koje je isto tako potreban glas dvije trećine zastupnika. Jer u članku 19. tog zakona stoji da eventualnim izmjenama Zakona o izboru zastupnika u Sabor ne mogu biti »umanjena stečena prava nacionalnih manjina«.

Etnička pitanja

Puno važnija od ove priče u brojkama je još jedna loša poruka koju je Karamarko uputio predstavnicima manjina i cjelokupnoj javnosti. Sjetimo se da je Karamarko, 2012., još dok je bio kandidat za predsjednika HDZ-a, izjavio da je koalicija sa srpskim strankama za njega bila ponižavajuća i da je HDZ-ova vlada financirala obnovu četničkih spomenika, poput onog u Srbu. Hrvatsku državu on shvaća kao državu etničkih Hrvata, pa mu je i zbog toga važno što više povećati utjecaj Hrvata u BiH i hrvatskih iseljenika. Dakle, ne samo pragmatično – zato da bi HDZ mogao iz dijaspore dobiti više zastupnika na izborima.

Takvoj nazadnoj filozofiji države koja je u Europi bila aktualna prije nekih 200 godina, na svoj opasno primitivni način obol je dao Karamarkov svjetonazorski blizanac Milijan Brkić. On je poručio da hrvatsku javnost i građane ne treba kontaminirati paranojom straha jer nitko u Hrvatskoj nije ugrožen, pa niti Milorad Pupovac. Ako je, poručio je Brkić – neka ode tamo gdje neće biti ugrožen.

Zastupnik talijanske manjine u Hrvatskom saboru Furio Radin kaže nam da je osnovna razlika da manjine žive u Hrvatskoj a dijaspora izvan Hrvatske. Po njegovom mišljenju, dijaspora bi trebala imati nefiksnu kvotu pa bi imala zastupnika onoliko koliko proporcionalno ima birača. To je dijaspora imala sve do promjene Ustava RH, koji je promijenjen za vrijeme HDZ-ove vlasti 2010. Radin inače glasa na talijanskim izborima, kao pripadnik talijanske dijaspore.

No on ističe – broj zastupnika dijaspore ne smije se uspoređivati i miješati s brojem zastupnika nacionalnih manjina. Mnogo nedaća na ovim prostorima nastalo je zbog etničkih pitanja i kad se govori o nacionalnim manjinama potreban je posebni senzibilitet. Zakonodavstvo koje se tiče nacionalnih manjina se ne dira, govori nam Radin.

Znamo da manjinski predstavnici nisu postigli nikakav politički dogovor prema kojem bi predsjednik Vlade i Vlada jamčili da neće biti pokušaja umanjivanja prava nacionalnih manjina, a njihovi bi zastupnici onda valjda dali potporu Vladi. U proračunu se i osjetno smanjuje novac za nacionalne manjine, iako, novac iz proračuna smanjuje se i u brojnim drugim stavkama. Ali, najviše brine isključivost koju hrane čelni ljudi HDZ-a.