RIJEKA Miloš Hrstić netom je »na licu mjesta« proslavio kinesku novu godinu, legendarni prvotimac »Rijeke« iz njezinih slavnih dana, osvojač dvaju Kupova maršala Tita (1978. i 1979.), europski prvak s mladom reprezentacijom Jugoslavije, osvojač zlatne medalje na Mediteranskim igrama 1979. u Splitu, četvrti na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. i sudionik Svjetskoga prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine, ostavio je i u Kini upečatljiv nogometni trag.
Hrstić je stigao u Kinu 1998. godine kao prvi hrvatski trener i u osamnaest godina, s određenim prekidima, izgradio veliko ime nižući uspjehe za kormilom »Sichuan Quanxinga«, »Hunan Shockinga«, »Hunan Xiangtaoa«, »Henan Constructiona«, »Chongqing Lifana«, » Hunan Billowsa« i »Shaanxi Laochenggena«. Danas je sportski direktor Nogometne akademije federacije pokrajine Inner Mongolija sa sjedištem u gradu Baotouu. Nadimak koji su mu Kinezi nadjenuli prije mnogo godina još uvijek nije iščeznuo. Miloš Hrstić još uvijek je u kineskim nogometnim krugovima Milou Xi ili 007. Kineski nogometni James Bond!
– Prošlo je puno godina, a sjećam se kao da je bilo jučer kad sam dolazio… – kaže Miloš Hrstić koji je nogometnu Kinu upoznao u njezinim »romantičarskim« danima. Danas je nogometna Kina nešto sasvim drugo. Čak pet od deset najvećih nogometnih transfera ove zime dogodili su se u Kini – prva tri, peti i šesti. Klubovi iz kineske Super lige potrošili su na dovođenje igrača ukupno 280.410.000 eura, najviše »Jiangsu Suning«, čak 98.870.000 eura!
Primat u Aziji
– Kineski predsjednik Xi Jinping rekao je svojedobno da Kina mora biti nogometna velesila, zato su Kinezi i krenuli u temeljitu organizaciju nogometnih škola širom zemlje da bi za desetak godina mogli postiće neke rezultate po tom pitanju. Međutim, neki očito nastoje to postati preko noći pa su klubovi počeli dovoditi velika nogometna imena i trošiti silne novce na kupovinu igrača. Kina u sve želi biti najbolja, kineski klubovi žele primat u Aziji, žele biti dominantni bez obzira što je, recimo, »Guangzhou« već dvaput bio prvak Azije. Pitanje je, međutim, koliko će dobroga donijeti dolazak tih dobrih igrača. Igrači koji dolaze će nedvojbeno poboljšati kvalitetu Super lige, ali mladi kineski igrači će njihovim dolaskom stagnirati, jer neće dobiti pravu priliku.Još donedavno je u Kini postojao trend dolaska zvučnih nogometnih imena, ali u poznim igračkim godinama. Vremena se očito mijenjaju, u Kinu dolaze odlični igrači u naponu snage.
– Igrači više nemaju predrasuda prema Kini koja jako puno ulaže u nogomet i sve oko nogometa. Nogometni uvjeti u Kini su fenomenalni, a igrači sa svojih 28, 29 godina, koji su u Europi već nešto postigli, sada imaju priliku doći u Kinu i zaraditi velike novce koje u Europi više ne mogu. Dakle, Kina u tom smislu postaje sve primamljivija. Klubove drže privatnici koji posjeduju ogromni kapital, Vlada više ne pomaže klubovima kao nekad, u igri su veliki sponzori, u nogometu se obrće veliki novac… Pa ipak, iskreno ne vidim gdje vlasnici tih klubova vide mogućnost vraćanja novaca uloženih u te velike transfere. Gledanost u Kini nije osobito velika, najveći klubovi privući će određeni broj gledatelja, ali ovi koji se bore za ostanak jako teško.
Već se naveliko priča da Kina želi domaćinstvo Svjetskoga prvenstva 2030. godine, ulaganja, shodno tome, mogu biti samo još veća.
– Što se infrastrukture tiče, Kina već sad može ugostiti svjetsko prvenstvo. Možda su udaljenosti malo veće, ali nisu ni u Brazilu prije dvije godine bile puno manje. A ulaganje u nogomet raste i rasti će još više u godinama što dolaze. Trebali biste vidjeti kako izgleda jedan kineski stadion za 60 tisuća gledatelja, ali što to vrijedi kada se na njemu odigra jedna utakmica godišnje. To je nevjerojatno.
Infrastruktura
Miloš Hrstić jedan je od pozvanijih uspoređivati nogometnu Kinu kroz različita razdoblja novije povijesti. Što se to promijenilo od 1998. godine na ovamo?
– To je državni projekt u koji Kina ulaže puno novaca, jedini je problem što im nedostaje adekvatnoga stručnoga kadra za provođenje toga programa. Dovode se strani treneri iz Europe, ali veliki je problem organizirati natjecanja na razini cijele države, osim dvaput godišnje tijekom školskih praznika. Međutim, to je premalo za nešto ozbiljnije. Trening je jedno, a utakmica nešto sasvim drugo. Slušaju u Kini nas strane trenere, ali još uvijek kod njih to ide sporo, ne prihvaćaju oni odmah sve naše ideje koje su provjereno dobre.
