Foto D. Tadić / Cropix
Europska unija šalje upozoravajuće opomene zemljama kao što su Mađarska ili Poljska. Ne smijemo dozvoliti da i naša zemlja dobije ovakvu vrst stigme
Velika hrvatska i svjetska operna pjevačica, glazbena pedagoginja profesorica Dunja Vejzović, ovih je dana privukla pažnju javnosti svojim hrabrim angažmanom u pokretanju inicijative nazvane Kulturnjaci 2016, kojom je sačinjena lista od oko 3.000 potpisnika, kulturnih radnika i radnica, a koji su Vladi RH uputili javni apel za smjenu nedavno imenovanog Ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Potpisnici ovoga apela drže da je Zlatko Hasanbegović, o čemu je i šira društvena javnost u i izvan Hrvatske informirana, »čovjek vrlo dvojbenih kompetencija i radikalno ekstremističkih društvenih i političkih nazora«. U svome javnome apelu kažu da »kulturu treba braniti od svake ideologije koja na bilo koji način uspostavlja režim jednoumlja, ograničenosti, revizionizma i nacionalističkih koncepata kulturne politike i proizvodnje«.
Kako je našoj javnosti poznato, prof. Dunja Vejzović u svojoj je dugoj karijeri djelovala u samome vrhu svjetske operne reprodukcije, djelujući i nastupajući s Herbertom von Karajanom, Claudijem Abbadom, Carlosom Kleiberom, s Berlinskim filharmoničarima, u Bečkoj državnoj operi, Scali, pariškoj Velikoj operi… Djelovala je s redateljima poput Roberta Wilsona, Hansa Neuenfelsa, Liliane Cavani… Među brojnim nagradama koje je za svoj rad primila su nagrada Zlatni Orfej, nagrada Milka Trnina, nagrada Vladimir Nazor, četiri diskografske nagrade Porin, nagrada Josip Štolcer Slavenski, odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, njemački Savezni križ za zasluge, Nagrada hrvatskog glumišta… Svoje golemo scensko i koncertantno iskustvo i znanje prof. Dunja Vejzović već godinama prenosi mladim pjevačima.
S prof. Vejzović razgovarali smo o aktualnim pitanjima vezanim uz njen angažman u inicijativi Kulturnjaci 2016.
Kazali ste da je vaš potpis na listi uslijedio iz moralne obaveze, ne samo kao djelatnice u kulturnom sektoru, nego i kao građanke RH. »Netko tko antifašizam osuđuje kao nešto prevaziđeno, taj prihvaća fašizam, a fašizam ne dozvoljava slobodu mišljenja. Zar je netko tko ima svoje mišljenje izdajnik? Ministar kulture mora biti otvoren prema svijetu, tolerantan, i ne smije biti ekstremistički usmjeren.« Što je, po vama, trenutna moralna obaveza aktualnoga ministra kulture?
– Ja mogu govoriti samo za sebe i ne znam koju razinu moralnog standarda gospodin Hasanbegović posjeduje. Dakle to što bih smatrala svojom moralnom obavezom, osobito nakon posljednjeg skandala s objavljenim fotografijama i tekstovima u kojima veliča ustaštvo, jest trenutna ostavka. Pri tome ostavku gospodina Hasanbegovića traži dosad više od 3.000 uglednih kulturnjaka sa snažnim imenima i opusima iza sebe. Kako je moguće upravljati resorom čiji najviđeniji članovi ne vjeruju u ministrov moralni kredibilitet? Mi smo mala zemlja. Preračunato na stanovništvo Njemačke, to bi bilo 60.000 potpisnika. O slučaju su se izjasnili glasovi iz inozemstva kao Pascal Bruckner i institucija Simon Wiesenthal. Naš apel usmjeren gospodinu Oreškoviću u kojem mi kulturnjaci tražimo smjenu, zasad je ostao bez komentara, što baca mrlju i na premijera, koji ne smatra dužnim reagirati na glasove toliko uglednih osoba iz kulture.
Pokazati stav
Koliko je, prema vašem bogatom iskustvu i dojmovima koje ste stekli surađujući s umjetnicima raznih profila i kulturnim djelatnicima, ta vrst ljudi uopće zainteresirana za politička pitanja po sebi, osobito ona dnevnopolitičke naravi? Je li upletanje u politiku stvar prirodnih nagnuća iinteresa ljudi okrenutih duhu i kreaciji?
– I opet ovdje mogu samo za sebe odgovoriti. Iskreno, nikad se nisam bavila dnevnom politikom, nego sam se brinula o ljudima i njihovim životnim situacijama, za što držim da je jako politično. Ali kad osnovna pitanja ljudskih prava dođu u pitanje, i kad promatram da se dio društva ove zemlje, već od referenduma o definiciji braka, agresivno organizira, moja je moralna obaveza upozoriti na to. I mnoge nagrade koje sam dobila od hrvatske države i od rodnoga grada, kao i nagrada za životno djelo, upravo me obavezuju da djelujem i koliko mogu doprinesem kulturi otvorene i demokratske Hrvatske. Najmanje što mogu učiniti jest da ja, Dunja Vejzović, u javnosti pokažem svoj stav, a on je na strani poštovanja prava i sloboda pojedinaca. Zato, hvala vam na ovim pitanjima.
Jeste li ikada ranije tijekom života zatekli sebe u situaciji da osjećate da ste dužni reagirati na ono što se nalazi na društveno-političkoj površini?
– Da, bila je situacija kada sam se priključila jednoj mirnoj demonstraciji u Njemačkoj, i to baš upravo kad sam trebala dobiti orden zasluge Savezne Republike Njemačke, koji mi je njemački predsjednik dodijelio za međunarodnu razmjenu na području kulture. Prvog listopada 2010. sam s mnogim studentima Muzičke visoke škole Stuttgarta i brojnim građanima svih uzrasta i političkih smjerova, nastupila protiv projekta Stuttgart 21, koji se bez demokratskog legitimiteta počeo realizirati. Radilo se o rušenju stoljetnih platana u parku uz kolodvor. Taj mirni protest je bio shrvan nesrazmjerno velikom navalom policijske snage. Pri tome su ozlijeđene mnoge osobe. Policajci su me izvukli iz reda i vukli me po podu. Upotrebljavani su suzavac i vodeni topovi. Kasnije je upravni sud ustanovio da je policija postupila nepropisno i policajci su nedavno bili kažnjeni što i pristoji demokratskoj zemlji. Još dan danas kroz sve ove godine protivnici projekta Stuttgart 21 prosvjeduju svakog ponedjeljka!
Ignorirati činjenicu da oko 3.000 ljudi, uglavnom pripadnika takozvane obrazovanije inteligencije, ljudi koji djeluju u društvu koje se ne može pohvaliti visokim postotkom predstavnika iste, izražava ozbiljno i krajnje argumentirano protivljenje postavljanju na mjesto čelnog čovjeka Ministarstva kulture, to se ne doima ozbiljnom i profesionalnom gestom. Olako diskvalificiranje i svrstavanje u »političke ladice« paušalno je i neprimjereno, predstavlja izraz manipulacije i zlorabljenja trenutne pozicije moći. Što vi mislite o tome?
– Potpisnici očekuju da se na apel reagira. Diskvalificirati potpisnike, pa i brojku 3.000 bio bi loš politički stav demokratske vlade. Tko koga diskvalificira? Pogledajte samo imena inicijatora! To su stupovi naše kulture. I oni bi trebali biti diskvalificirani? Pogotovo ne možemo biti svrstani u »političke ladice«. Ja dosad nisam bila izrazito politički aktivna, ali izgleda da ćemo sada to morati postati. Nama umjetnicima se upravo predbacuje da živimo u staklenom zvonu. Vrlo rado, ali sada moramo osigurati temelje na kojima ono stoji kako bi se dalje mogli baviti našom umjetnošću. S time sam htjela reći da mi kulturnjaci šutimo i šutjeli smo dotle dok se nije taklo u slobode pojedinaca ili manjinskih skupina. Zasad još nismo dobili odgovor na naš apel.
Časni i hrabri ljudi
Izlaskom na jednu ovakvu listu, stavljanjem vlastita potpisa na nju, mnogi su svjesno ugrozili mogućnosti raznih primanja ili stipendija od strane Ministarstva kulture. Mnogima o tim primanjima ovisi dobar dio egzistencije, no svatko je u sebi očito odvagnuo što mu je u ovome času važnije. Mislite li da ova lista jednoga dana može poslužiti kao popis, lista »za odstrjel« nepodobnih? Sve pomalo kao da i na to podsjeća.
– Polazim od gledišta da živim u demokratskoj zemlji, i trebalo bi biti isključeno da zbog građanskog prava slobodnog izraza mišljenja, bilo jedna osoba ili grupa moraju strahovati od represalija. Dapače, demokratska vlada bi morala biti zahvalna da građani reagiraju na događanja u državi. Kad bi se, u vašem pitanju postavljena opcija ugrožavanja potpisnika sa strane Ministarstva stvarno dogodila, to bi bilo demaskiranje (ne)demokratičnosti lica ove vlade. Danas Europska unija šalje upozoravajuće opomene zemljama kao što su Mađarska ili Poljska. Ne smijemo dozvoliti da i naša zemlja dobije ovakvu vrst stigme. Također ne bih željela da u inozemstvu dugo održana predrasuda da su Hrvati ustaše, protiv koje smo se dugo morali boriti, opet oživi. A skandali poput ovog s ministrom i daju za vjerovati da se s tom pričom nije završilo. Teško mi je misliti da bi kod nas u Europi opet došlo vrijeme zabrana kao što je to bilo u vrijeme nacionalsocijalizma, vrijeme da visoki umjetnici koje mi danas slavimo i obožavamo, dobiju status »nepogodan«. Barlach i Käthe Kollwitz čija izložba je nedavno bila u Zagrebu spadali su u takve. Da su nobelovac Thomas Mann ili jedna Marlene Dietrich i mnogi drugi umjetnici morali iseliti iz fašističke Njemačke, poznato je naravno i povjesničaru Zlatku Hasanbegoviću. Oni su dali svoje glasove protiv poremećaja u svojoj zemlji i za slobodu. Kao što kažete u pitanju, bili su u »odstrjelu«. U tom smislu stoji i prijedlog za listu izdajnika za koju su se hrpimice i spontano važni ljudi javnog života sami ponudili, i to s ponosom. Ima ih koji su na sebe preuzeli rizik da istupe iz HDDU-a, časni i hrabri ljudi.
Koje su to vrijednosti koje su, po vama, kultura i umjetnost dužni posredovati u ljudskoj zajednici? Kamo idemo i kamo stižemo ukoliko im okrenemo leđa?
– Kao odgovor na ovo pitanje citiram iz svog govora povodom nagrade Glumišta za životno djelo: Ja sam samo trkač koji u štafeti nosi baklju naše bogate kulture. Umjetnost je povećalo u kojem čovjekove misli i osjećaji postaju vidljivi i tu nisam htjela šutjeti. A ona nas povezuje sa svim ljudima ovog svijeta bez obzira na pripadnost naciji, ona natkriljuje i povezuje sve naše male pripadnosti: one u kojima smo se rodili, i one za koje smo se sami opredijelili. Kultura nije komadić torte kojom se čovjek sladi kada je već sit. Kultura je temeljna hrana društva. Bez nje društvo postaje bolesno i siromašno. Ona štiti društvo od hladnoće i ukočenosti, od neshvaćanja i mržnje. Na toj platformi uzdižem svoj glas i sigurna sam da glas umjetnosti može biti djelotvorniji za naše društvo nego glas propagande na govorničkim pultovima. Umjetnost ne propagira. Ona pledira za istinu. Ona svakom daje riječ, ne samo moćnima, nego i nemoćnima. Ona je glas tolerancije. Htjela bih, a mislim da bismo svi to htjeli, živjeti u zemlji tolerancije i humanosti. Prepoznajmo to i učinimo taj napor.
Osjetljiva pozicija
U pismu kojim ste popratili vlastitu odluku za apel, kazali ste: »Ove partije koje sada tvore vladu nisu imale izrazitu podršku građana da bi odabirom ministara ukazivali kojim će putovima ići u svojem djelovanju i mislim da im birači nisu dali mandat za nazadnjaštvo, već naprotiv, za progresivne reforme.« Kakve biste progresivne reforme voljeli vidjeti u našem društvu?
– To što je formiranje Vlade tako mukotrpno dugo trajalo, pokazuje da birački kvotum nije bio eksplicitan. Ministarstva su sastavljena od stranaka koja su konačno formirale vladu po principu trgovine. Tako osjetljiva pozicija kao što je to ministar kulture mora rezultirati postavljanjem osobe iz prakse, čije bi ime ulijevalo povjerenje, jer mi umjetnici želimo biti predstavljeni osobom u čiji moral i znanje imamo povjerenje. Umjetnost neki put pobuđuje i neki put šokira. To je premisa da bi ljudi, odnosno publika počeli razmišljati. Kad u režiji Mozartove opere Idomeneo u Berlinu režiser Hans Neuenfels glavnoj roli povjeri ne samo odrubiti glavu grčkoga boga Posejdona, koji ga sili da ubije svoga sina, nego i glavu Isusa, Mohamedai Buddhe, naravno da je to bio skandal. Ali time je prisilio publiku da razmisli dobro o tome što nam bogovi, odnosno religije svojim fundamentalizmom čine. Takva sloboda mora biti moguća u demokratskoj zemlji. Kod nas imamo primjer predstave »Hrvatsko glumište« Frljića i Blaževića koja je bila moguća u Rijeci i teško mi je zamisliti da će novi ministar podržati slične predstave. U tom resoru treba ministar koji zna ne samo upravljati budžetom i podjelom novaca, nego ministar mora i riječju i mišlju biti kulturnjak i demokrat. Ako ništa drugo, mora ga resiti ljubav prema tom metijeu. Koje reforme očekujem? Ne toliko novih zakona, ali reformu duha koji ne stavlja bogaćenje kao najviši cilj, i time automatski dopušta moćnima da nemilosrdno tretiraju siromašne. Za sada održanje demokratskih europskih vrijednosti, među ostalim odvojenje države od crkve, ravnopravnost svih religija i ravnopravnost vjernika i ateista, zaštita manjina svake vrste. Nikakvo nasilje prema ljudima i životinjama i da pravna država kažnjava kršitelje i da se nitko ne može kaucijom izvući iz zatvora, odnosno da smo pred zakonom svi isti. Željela bih da tolerancija uđe u naše društvo, ne da vlada mržnja.
