Posljednju, gospodarski jako dobru godinu za Hrvatsku, Milanovićeva Vlada će završiti s rastom BDP-a otprilike na razini onog u EU, s tim da Oreškovićeva ekipa dobiva u ruke još dodatno dobro zagrijanu ekonomiju iz druge polovice prošle godine
Ništa nas, očito, ne smije iznenaditi. Štoviše, ništa nas ni ne može iznenaditi kad je u pitanju rad nove hrvatske Vlade, podržane koalicijom sklepanom nakon dva i po mjeseca teških pregovora, s ne pretjerano uvjerljivom većinom u Saboru i trosatnim premijerom bez ikakvog političkog legitimiteta, baze i snage.
Oreškovićeva Vlada je povukla ispravan potez time što je brzinski kompromitiranom ministru Miji Crnoji ostavila »pištolj i jedan metak«, što je rezultiralo, jasno, kako to gotovo uvijek i biva, ministrovom ostavkom, »čista obraza«, »iz principijelnosti« i »da ne bi politički štetio cijeloj Vladi«. Druge nije ni bilo, jer, ako se vratimo malo u prošlost i sjetimo se slučaja bivše ministrice Mirele Holy, koja je morala otići radi pisma javnom poduzeću u kojem se zauzela za svoju prijateljicu, nema nikave sumnje da bi, da na kraju nije smijenjena, do samog kraja Milanovićevog mandata upravo ona bila korištena kao poluga za »udaranje« po Vladi kao onoj koja stranački kadrovira po prijateljskim i tko-zna-kakvim-još vezama. A politički krimen Holy je bio mikroskopske razine za sve one kozmičke ludorije koje su iscurile iz Crnojine barake već dan-dva nakon što je ovaj wannabe registrator zasjeo u ministarsku fotelju, poškropljen svetom vodicom kaptolskog ultradesničara Vlade Košića, uz prigodan šator-dernek.Crnoja bi bio trajni incident i uteg oko vrata i Oreškoviću i Karamarku i Petrovu i zato nije bilo ni zrna sumnje da će se priča završiti ostavkom i uzdignutom glavom na odlasku.
Problem s donošenjem odluka
Međutim, ona je vrlo jasno pokazala koji je ključni operativni problem nove Vlade (politički, to je premijer bez biračkog legitimiteta, i to je priča koja će mu do kraja ovog eksperimenta ostati vezana poput kugle za nogu, kao i neobičan način predaje vlasti Ive Sanadera Jadranki Kosor prije sedam godina). Tim’s team ima problem s donošenjem odluka.
Svi kolege koji su skupa s potpisnikom ovih redaka sate i sate svakog tjedna provodili u novinarskoj sobi u Banskim dvorima u vrijeme s početka ovog stoljeća, kad se o svemu bitnom odlučivalo na iscrpljujućim sastancima »šestorke«, mogli su doživjeti pravi flash-back kad su u srijedu navečer krenule po društvenim mrežama curiti slike sa sastanka u Vladi oko Crnoje. Opet, dakle, »beskrajni dani« i opet komplicirani sustav donošenja svake iole osjetljivije odluke.
S dvije bitne razlike: ovolikog maratona koliki je na kraju ispao oko Crnoje ipak nije bilo. I drugo, slučaj Crnoja ni po čemu nije bio nejasan i sporan; čovjeku se, kad se već »provukao« kroz sve pregovore i raspravu u Saboru, trebalo zahvaliti odmah, u nekoliko prvih minuta (ili, ajde, sati) od izbijanja afere.
Što će biti kad na dnevni red dođu doista kontroverzne stvari i teške odluke, poput recimo monetizacije autocesta, ili rezova u proračunu, bog zna. Kako stvari stoje, ukoliko se šator iz Savske 66 razmontira, mogli bi ga posuditi novinari za kampiranje na Markovom trgu. A prognoziranje ishoda bilo kakve komplicirane i osjetljive vladine odluke bit će krajnje nezahvalan posao.
Alibi za neuspjeh
Koliko će politika, prvenstveno gospodarska, koju će na taj način Vlada voditi biti uspješna, posebno je pitanje. Istina, prvi istup Oreškovića na nacionalnim televizijama je bio doista ohrabrujući; najavio je produženje zamrznutog tečaja franka, usprotivio se rezovima i devalvaciji kune – skoro kao da smo imali priliku slušati Zorana Milanovića (s puno više živaca i mnogo manje znanja hrvatskog jezika).Međutim, u javnosti, a posebno iz redova HDZ-a dugo se stvara fama o tome kako je Hrvatska na rubu propasti, bankrota i ekonomske anihilacije. Time se, nema sumnje, htjelo pripremiti teren za potencijalna smanjenja plaća i primanja radnika (od čega se, nadajmo se, stvarno odustalo), a i alibi za eventualni neuspjeh nove vlasti. Radi se, međutim, o potpunoj i temeljitoj laži.Stoga je nužno sada, na početku radu Tim’s teama, ocrtati stvarnu situaciju koju su naslijedili.
A ona kaže, vrlo, vrlo jasno – da je 2015. bila gospodarski jako dobra godina za Hrvatsku.
Zapravo, ne samo dobra.Jer, Hrvatska je zemlja koja je lani najveći dio godine bila na vrhu (da, na samom vrhu, prva) po indeksu ekonomske klime u EU. Ona je posljedica, ali i uvjet za pravu eksploziju (u europskim, ne kineskim mjerilima) rasta BDP-a u drugoj polovici godine. U trećem tromjesečju BDP je u odnosu na isti period u 2014. godini rastao za 2,8 posto, a u posljednjem će, po svim najavama rasti još i više. Hrvatska je po tom postotku bila sedma od 28 članica EU, a kad se usporedi rast iz trećeg u odnosu na drugo tromjesečje 2015. godine, skok hrvatskog gospodarstva penje se na nestvarno drugo mjesto u EU.Na razini cijele 2015. godine, rast domaćeg BDP-a će vjerojatno biti na razini prosjeka rasta BDP-a u EU što je doista dobar rezultat, pogotovo kad se osvrnemo koju godinu unatrag. U posljednjoj godini mandata prošle HDZ-ove Vlade, hrvatski BDP je zaostajao za onim u EU za 2,1 postotni bod. Godinu kasnije, razlika je smanjena na 1,7, a 2013. je bila 1,3 postotna boda. Preklani 1,8. Posljednju godinu, dakle, Milanovićeva Vlada će završiti sa rastom BDP-a otprilike na razini onog u EU, s tim da Oreškovićeva ekipa dobiva u ruke još dodatno dobro zagrijanu ekonomiju iz druge polovice prošle godine.
Je li previše željeti da makar stvari jako ne – pokvare?
Stvari sjele na svoje mjesto
Istina, nekoliko stvari je bilo preduvjetom ovakvog gospodarskog trijumfa prošle Vlade u 2015. godini, od niske cijene energenata do sve čvršćeg oporavka EU, a lani se po prvi put osjetio i ozbiljan ekonomski efekt od ulaska u Uniju. »Deus ex fondova« je stupio na scenu godinu i pol nakon ulaska Hrvatske u punopravno članstvo i iako je bilo mnogo kritika na rad prije svega resornog ministra Branka Grčića, valja mu ipak skinuti kapu (usput, njegova glavna kritičarka Ivana Maletić izgleda nije puno razmišljala birajući između sigurne i masne plaće u EU parlamentu i nesigurnog i mnogo manje plaćenog stavljanja vlastite stručnosti na raspolaganje Oreškoviću) za posljednju godinu. I podsjetiti da je škriputavi početak korištenja EU fondova zapravo bio tipičan za prvih godinu-dvije u praktički svakoj novoj članici. Stvari su sad ipak, izgleda, sjele na svoje mjesto, procedure su uspostavljene, Hrvati su se navikli i za očekivati je da će i EU novac imati vrlo, vrlo značajnu ulogu u razvoju zemlje.
Uglavnom, konačno je krenulo. U nadi da nas neće (kao 2009. i 2012. godine) pogoditi neka globalna ekonomska kataklizma, valja još jednom samo ponoviti želju novoj vlasti: samo nemojte rezultate iz 2015. godine jako – pokvariti.
