IZLOŽBA

Vlaho Bukovac između svjetla i sjene: ključ za čitanje praškog razdoblja u Klovićevim dvorima

Sandra Uskoković

Foto Sandra Uskoković

Foto Sandra Uskoković

Kako u razgovoru za ovaj tekst ističe kustosica Lucija Vuković, Bukovčevo praško razdoblje, unatoč važnosti, dosad je ostalo nedovoljno poznato i istraženo



S Vlahom Bukovcem posljednji sam se put, na neki način, susrela 2016. godine, kada sam svoje studente vodila u Kuću Bukovac u Cavtatu, gdje su nas provele tadašnje kustosice Lucija Vuković i Helena Puhara. Ostala mi je u sjećanju ne toliko pojedina slika koliko cjelina iskustva: kapetanova kuća, pogled prema moru, Cavtat, blizina Dubrovnika, slikarstvo utkano u obiteljsku povijest i prostor u kojem se granica između umjetnikova života i njegova djela gubi.


Bukovca sam tada doživjela intimistički: kao slikara juga, mora i kuće, umjetnika čija je biografija opipljivo prisutna u prostoru u kojem je odrastao i kojemu se vraćao. Znala sam, naravno, njegovu povijesnu važnost i europski put, ali nisam dublje razmišljala o njemu kao o umjetniku čiji se opus mijenjao, lomio i preispitivao kroz različite kulturne i životne sredine. Još manje sam se bavila njegovim dugim praškim razdobljem.


Portret gospodina Kraimela, 1914.


Zato je susret s izložbom »Bukovac – između svjetla i sjene. Praško razdoblje 1903. –1922.« bio svojevrsno ponovno upoznavanje sa slikarom koji mi je istodobno toliko blizak i iznenađujuće dalek. Blizak zbog Cavtata, Dubrovnika, mediteranskoga svijeta i krajolika koji poznajem gotovo tjelesno; dalek zbog Praga, Akademije, srednjoeuropskih salona, češke elite, Muncha i unutarnjih kriza umjetnika koji je već stekao europsku reputaciju, a ipak je u kasnim četrdesetima morao ispočetka graditi svoje mjesto.


Nova istraživanja i tumačenja




Izložba je otvorena 12. studenoga 2026. u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, u suradnji s Muzejima i galerijama Konavala – Kućom Bukovac u Cavtatu, a ostaje otvorena do 14. ožujka 2027. Autorice i glavne kustosice izložbe su dr. sc. Petra Vugrinec i Lucija Vuković, koje su u završnom dijelu višegodišnjeg projekta »Vlaho Bukovac u Europi« okupile djela, arhivske tragove i nova istraživanja praškoga razdoblja.


Kako u razgovoru za ovaj tekst ističe kustosica Lucija Vuković, Bukovčevo praško razdoblje, unatoč važnosti, dosad je ostalo nedovoljno poznato i istraženo. Izložba ga prvi put cjelovito predstavlja kao bezmalo dvadesetogodišnje poglavlje u kojem Bukovac nije samo uspješan portretist građanskoga društva, nego i sveučilišni profesor, aktivni slikar te sudionik češkoga kulturnog i društvenog života. Usto donosi djela koja hrvatska publika ranije nije imala priliku vidjeti te nova tumačenja i međunarodna istraživanja koja njegov kasni opus postavljaju u širi kontekst.


Fantazija (Glave obitelji), 1906.


Upravo je napetost između blizine i udaljenosti možda najbolji ključ za čitanje praškog razdoblja: Bukovac je u Pragu živio devetnaest godina, ali iz njegova slikarstva Jadran nikada nije sasvim otišao. U Prag stiže 1903. kao afirmiran umjetnik, ali, kako napominje Vuković, s 47 godina ondje »zapravo kreće iznova«. Pred njim je dokazivanje u akademskom pedagoškom radu, području koje mu je dotad bilo nepoznato, ali i ponovno potvrđivanje vlastitog statusa slikarskog majstora. Među kolegama na Akademiji nailazi i na otpor, dijelom zbog dolaska s preporukom bečkog ministarstva, a dijelom zbog snažnih francuskih utjecaja i pseudopointilističkog izraza. Studenti pristigli iz naših krajeva, s druge strane, u njemu prepoznaju uzor, pa i očinsku figuru.


Dvije sestre, 1908.


Prijelomna je 1905. godina. Smrt majke, financijska nesigurnost i zdravstveni problemi podudaraju se s umjetničkim potresom koji u Prag donosi izložba Edvarda Muncha u društvu Mánes. Njegovi češki studenti susreću se s avangardnim kretanjima i postupno se udaljavaju od postavki akademskog učenja. Bukovac se pritom ne zatvara pred novim. I sam se, kaže Lucija Vuković, u početku praškog razdoblja »lomio«, nastojeći se vlastitim radom približiti avangardnim strujanjima. Zato se njegova praška faza može čitati i kao povremena kriza umjetničkog, ali i osobnog identiteta.


Mediteransko-jadranski paseizam


Iz te napetosti nastaju neka od najneobičnijih djela njegova opusa. »Fantazija/Glave obitelji« govori o prolaznosti s jezivom izravnošću, dok »Ormar buduće slave«, u kojem je naslikao odrezane glave svojih studenata, predstavlja pravi eksces unutar njegova slikarstva. U isto vrijeme nastaje serija »Dolce far niente«, u kojoj klasičnim akademskim jezikom progovara o osobnim tjeskobama, smislu života i njegovoj prolaznosti.


Portret mlade žene, 1900.


Priča o »Ormaru buduće slave« ima zaplet dostojan detektivskog romana. Slika je 1906. bila izložena u Sofiji, gdje ju je kupio bugarski knez Ferdinand, a danas je poznajemo samo prema fotografiji. Lucija Vuković otkriva da višegodišnja potraga za djelom nije urodila plodom, ali nada da će se jednom ponovo pronaći i dalje postoji. Takvo bi otkriće, smatra, omogućilo neposrednije sagledavanje intrigantnih godina 1905. i 1906., a time i bolje razumijevanje čitave praške faze.


Ta se svijest o prolaznosti provlači i kroz obiteljske portrete. Bukovac iznova slika suprugu Jelicu, tri kćeri i sina, bilježeći njihovo odrastanje poput privatnog arhiva vremena. Djeca čitaju, muziciraju, odmaraju se u interijerima prepunima slika, sagova, orijentalnih jastuka, japanskih vaza i paravana. Ljudski život prolazi, dok predmeti ostaju. Kontrast između krhkosti tijela i prividne trajnosti stvari postaje jedno od obilježja praške faze.


Portret sina Aga, 1911.


Među tim portretima mene je najviše zaustavio »Portret sina Aga« iz 1911. Mladić sjedi u drvenom naslonjaču prekriženih nogu, bradu oslanja na ruku, a u drugoj nehajno drži cigaretu. Tamno odijelo, bijeli prsluk, šarena kravata, upadljivo svijetle cipele i tamnoplavi baršun prebačen preko naslona čine pravog dandyja, samosvjesnog i pomalo dokonog. Ipak, pozadinu čini tek siva draperija, a u zamišljenom pogledu ima nečeg melankoličnog: otac slika sina na pragu odrasle dobi, kao da zna da mu taj trenutak već izmiče.


Predmeti iz Bukovčevog atelijera


I sami predmeti iz Bukovčeva atelijera, uključeni u izložbu, djeluju poput tihih svjedoka njegova svijeta: kutija sa slikarskim priborom s prijelaza 19. u 20. stoljeće, francuski štafelaj, orijentalni stolac alla turca, kavkaski Shirvan i afganistanski Blue Kazak tepisi. U njegovim interijerima postaju nositelji atmosfere i znakovi kozmopolitizma, ali i elementi scenografski osmišljenog prostora u kojem se prošlost namjerno zadržava. Kao da je oko sebe gradio interijer sposoban usporiti vrijeme.


Tu se pojavljuje možda najzanimljiviji paradoks njegove praške faze. Bukovac živi u jednoj od velikih srednjoeuropskih prijestolnica, ali njegova umjetnost ostaje prožeta svojevrsnim mediteransko-jadranskim paseizmom – ne kao doslovnim povratkom motivima mora i juga, nego kao čežnjom za udaljenim svijetom svjetlosti, obitelji, doma i zavičaja. Prag mu daje novu disciplinu pogleda, ali Cavtat ostaje emocionalni krajolik.


Odsutnost i istodobna prisutnost


Na otvorenom u Pragu slika mnogo rjeđe nego prije. Kada iziđe iz atelijera, njegova je paleta hladnija, prilagođena sjevernijem kontinentalnom svjetlu, mekšem i prigušenijem od mediteranskoga. Bukovac je upravo iz Pariza u hrvatsko slikarstvo donio iskustvo en plein aira, svjetlo koje rastvara površinu slike i lice portretiranoga. U Pragu kao da se to svjetlo povlači prema unutra: u slojeve boje, tkanine, tepihe i tapiserije, u sjaj predmeta, ali i u sjećanje.


Na balkonu (Umjetnikov sin), 1905.


Mijenja se i njegova tehnika. Sitni potezi kista ostaju vidljivi, nanos je tanak i transparentan, a preparacija slike omogućuje svjetlosti da prodre kroz slojeve boje i reflektira se prema promatraču. Sjećanja njegove kćeri Ivanke, njegova »malog sekretara«, bilježe karakterističnu prašku paletu: napuljsku žutu, paljenu sienu, ultramarin i caput mortuum. Za umjetnika koji je bio jedan od pokretača kolorističke raskoši Zagrebačke šarene škole ta je redukcija palete znakovita. Svježinu ranijeg kolorita zamjenjuju složeniji tonovi i polutonovi, a slike se pune uzorcima i predmetima.


Diptih: Autoportret/Portret supruge, oko 1914.


Lucija Vuković upravo pojam absentia praesentia – odsutnost i istodobna prisutnost – izdvaja kao temu oko koje je gradila istraživanje praškog razdoblja. Bukovac je fizički odsutan iz Hrvatske, ali ostaje u njoj emocionalno, profesionalno i simbolički prisutan. Iz Praga slika Dubrovčane i Zagrepčane, prijatelje i članove obitelji, dok tijekom boravaka u Cavtatu ponovo portretira ljude iz zavičajnog kruga. Godine 1909. za franjevačku crkvu Gospe od Snijega u Cavtatu slika lunetu posvećenu rodnome mjestu, a 1910. za župnu crkvu sv. Nikole monumentalne Evanđeliste s posvetom »Milom Cavtatu«. U toj je posveti sažeta emocionalna geografija njegova kasnog života.


Između Praga i Cavtata


I praški dnevni ritam ostaje izrazito obiteljski: Akademija, kuća, atelijer, supruga, djeca, studenti i prijatelji. Dom je istodobno atelijer, salon i utočište. Sam Bukovac taj je svijet sažeo u jednostavnu rečenicu: »Za mene postoji samo kist i moja obitelj.«


Autoportret, 1921.


No izložba traži i da Bukovca prestanemo zatvarati u isključivo nacionalni okvir. Kako ističe Lucija Vuković, ne bi ga više trebalo promatrati samo kao velikana hrvatske umjetnosti koji je djelovao u europskim središtima, nego kao umjetnika čiji su identitet, poetika i profesionalni put oblikovani upravo kroz susrete s različitim europskim sredinama. Izložba o praškom razdoblju završno je poglavlje gotovo desetogodišnjeg projekta »Vlaho Bukovac u Europi«, nakon prethodnih izložbi posvećenih Parizu te Zagrebu, Cavtatu i Beču, a planirana završna monografska publikacija na engleskom jeziku trebala bi ta nova čitanja dodatno otvoriti međunarodnom kontekstu.


Autoportret, 1921.


Možda je zato naslov »Između svjetla i sjene« precizniji nego što se isprva čini. Ne odnosi se samo na slikarsku tehniku. Između svjetla i sjene nalazi se cijela njegova praška egzistencija: između uspjeha i sumnje, akademije i avangarde, modernosti i nostalgije, sjevera i juga, Praga i Cavtata.


U tom procjepu nastaje jedan drukčiji Bukovac – introspektivniji, ranjiviji i osjetljiviji na prolaznost. Umjetnik koji se više ne zadovoljava samo hvatanjem svjetla na površini stvari, nego pokušava slikom zadržati ono za što zna da nepovratno nestaje. A možda je upravo u tome najdublji jadranski odjek njegove praške faze: ne u motivu mora koje se više gotovo i ne vidi, nego u sjećanju na svjetlost. Onu istu koju sam prije deset godina, sa studentima u njegovoj kući u Cavtatu, gledala kako se odbija od mora.


Kraj mora (Djevojka na kupanju), 1908.