Foto Pixabay
Ne bude li Vlada to »prizemljila«, te građane počela upozoravati i na rizike financijskih odluka, umjesto da ih još i nabrijava, mogla bi na koncu imati novi problem
Na Vladi se jučer našao i nacrt zakona o hrvatskom investicijskom računu (HIR) koji kreće s 1. siječnja, a odnosi se na mogućnost da svaki građanin može uložiti do 200 tisuća eura na tržište kapitala, a da ne plati porez. Time se želi ljude potaknuti da novčane viškove ulože na tržište kapitala, onako kako žele, ili se mogu osloniti na procjenu ovlaštenog posrednika, prema unaprijed formiranom rizičnom profilu. Iako nelijepo zvuči, cilj je vjerojatno dodatno »izbiti« novčane viškove koji tavore u bankama. No, iako je štednja razmjerno visoka, daleko od toga da je razmjerno raspodijeljena: samo 5 posto štediša drži više od polovine depozita, a čak 70 posto tek 5 posto ukupne štednje. Financijska je nejednakost velika. Drugi je cilj HIR-a usmjeriti novčane viškove na tržište kapitala, jer tamo novca treba. Nastoji se, naime, uz poticanje potražnje, povećati i ponudu.
Dugo je za hrvatsko tržište kapitala bila vezana mantra da »nema robe u dućanu«, u smislu da je slaba ponuda, malo dionica i tvrtki koje odluče izaći na burzu. Sada su i Ministarstvo financija i Hanfa iz sve snage uprli da im to olakšaju. Financiranje putem burze, bilo da je riječ o dugu ili vlasničkoj glavnici, jeftinije je od kredita, ili pak posve besplatno. Za sve veći broj IPO-a nastoji se stoga zainteresirati i što veći broj malih ulagača. Vlada je teren pripremila trezorcima i narodnim obveznicama, koje građani u velikoj količini upisuju. Kanali ulaganja su se digitalizirali, a financije približile narodu. Sve je to u redu, ako se radi s ciljem dopune temeljne ekonomske politike. Ali, ako to ekonomsku politiku posve zamjenjuje, nije dobro. Ako se ljude tjera na burzu da bi popravili kućni budžet, to je već za paljenje lampica. Dok se, što se tvrtki tiče, u Vladi nadaju da će sada one, uslijed usporavanja rasta temeljenog na državnim investicijama, biti te koje će pokrenuti rast. I tu treba biti oprezan, jer investicija mora biti pokrivena poslovnim planom, a ne poreznim ili drugim državnim omotnicama, koliko god povoljne bile. Pohvalno je dakle raditi na financijskoj pismenosti i edukaciji, no jača dojam da se stvara ozračje u kojem se ljude i malo previše uvjerava da je ulaganje baš za svakog i da se svatko može obogatiti na burzi. Američki san na hrvatskom tržištu kapitala? Financijska inkluzija je u redu, ali treba se ipak čuvati financijske iluzije. I euforije. Jer, na burzi se može zaraditi, ali i izgubiti. Novac koji se ulaže u obveznice, dionice, ETF-ove, fondove, nije osiguran, kao što je osigurana bankovna štednja. To što su banke prodane pa se nad njima izgubila kontrola dok isisavaju kapital iz sustava, druga je priča. Isto tako, niti svi mogu, niti moraju, biti ulagači. Država se prije svega treba potruditi da ljudi mogu pristojno živjeti od svog rada. A za spekulacije ćemo lako. I u ovoj krizi, uslijed energetskog šoka, nije se burza baš pokazala korisnom kada su cijene nafte u pitanju. Trendove diktiraju veliki, a mali se ljuljaju na valovima koji ih mogu i poklopiti. Zato oko svega stvarati ‘hype’, nije preporučljivo.
Paralelno je na snagu stupio i zakon o potrošačkom kreditiranju, koji u biti ne donosi bitne promjene, koliko dugoročno steže regulativu u pravcu uređenog tržišta. Nastoji se spriječiti daljnje zaduživanje već prezaduženih građana, onih koji nemaju novčane viškove, nego pate od manjkova, a vjerojatno je to većina. Iako je riječ tek o još jednom transponiranju EU direktive i zadovoljavanju forme, u tom se dijelu ipak koči, pri čemu se za one koji su već upali u probleme oformljuju uredi za financijsku, ali navodno i psihološku pomoć(!?) S druge strane se pak potiče ulaganje na burzi, kao da tu nema nikakvog rizika. Burza tako postaje novo mitsko mjesto susreta ponude i potražnje, koje bi valjda trebalo kompenzirati sve ostale propuste, dopuniti kućne budžete i osigurati investicijski ciklus tvrtki, koje će tako dati obol rastu BDP-a. Ulagati iz želje je u redu, ali ulagati iz nužde, ne mora završiti dobro. S druge strane, čini se da se uvriježio i jedan problematični narativ koji od financija sve više radi jednu vrstu ‘selfhelpa’. Psihologiziranje, banaliziranje, profaniranje, a premalo brojki. Ne bude li Vlada to »prizemljila«, te građane počela upozoravati i na rizike financijskih odluka, umjesto da ih još i nabrijava, mogla bi na koncu imati novi problem umjesto rješenja.