Zlatko Crnčec

Prema Srbiji čvrsto, ali ne s visoka

Zlatko Crnčec

Emica Elvedji/PIXSELL

Emica Elvedji/PIXSELL

Prema njima treba voditi realističnu politiku. Ali lišenu bilo kakve magle o jako velikoj težini našeg članstva u EU



Obilježavanje vukovarske tragedije proteklo je u miru i relativnoj slozi. Glavne poruke išle su prema susjednoj Srbiji. Naglasak je bio na dostavljanje dokumentaciju o nestalima. Malo se stvari promijenilo od 1991. Naravno, ne znači to da nam prijeti novi rat. Ali nije baš ni najsjajnije. Povoljna je okolnost da to što današnji Beograd glavni fokus ima na BiH, odnosno na očuvanju Republike Srpske. Najvećeg dobitka Srbije u ratovima devedesetih. Hrvatska im nije prioritet. Naša politička klasa jučer je iznosila osnovne konture njene politike prema ovoj susjednoj državi. Poboljšanje odnosa nove srpske vlasti s Bruxellesom moglo bi se odraziti na intenziviranje pregovora o pridruživanju. Pa da onda Hrvatska to iskoristi kao polugu za dobivanje ustupaka od Beograda. Međutim, Srbija nije Crna Gora. Tako da je jako upitno koliko bi Hrvatska uopće mogla koristiti svoju poziciju članice EU-a. Jer kao što se vidi, ne ide to najbolje ni u slučaju Crne Gore. Prema ovoj je zemlji Hrvatska poslala osam uvjeta koje ona mora ispuniti. Zasad je Podgorica ispunila samo dva. Veliku bi grešku Hrvatska mogla napraviti ako bi nastupala kao neka sila koja kao članica EU-a s visoka gleda na aspiranta.


I pritom ga poučava europskim standardima. Kao da je zemlja utemeljiteljica EU-a, a ne zadnja članica koja se pridružila europskom klubu. I to nakon teških, mučnih, dugogodišnjih pregovora. U kojima nas je prvo blokirala Velika Britanija. A potom naša susjeda Slovenija zbog problema s granicom. Bilo je i tu pristupa s visoka. Ali čak je i Slovenija tada imala samo jedna važan zahtjev. Granicu. Koji je na kraju riješen, pokazalo se ne do kraja, dogovorom Pahor – Kosor. Naravno, bilo je tu sigurno i diskretnog europskog, moguće njemačkog, utjecaja. A baš je taj njemački faktor prisutan i danas. Nedavno na skupu u Podgorici njemački je kancelar Friedrich Merz dao prilično jasnu podršku Crnoj Gori. Postoji jasna politička volja u Bruxellesu da Crna Gora uđe u EU. I da ona bude neke svojevrsna pokazna vježba za srpske građane da podrže ulazak i njihove zemlje u EU.


Sama Srbija trenutačno je objekt dosad neviđenog eksperimenta. U kojem su se, tako nas barem svi uvjeravaju, hrabri studenti samoorganizirali i vlastitom ingenioznošću izgradili efikasnu izbornu infrastrukturu i zavladali ulicama i društvenim mrežama. I srušili Vučića. To što je Hrvatska u ovom trenutku članica i EU-a i NATO-a, a Srbija nije – nije da ne znači baš ništa. Ali vrijedi puno, puno manje nego prije samo nekoliko godina. Vremena su se promijenila. I to radikalno. Što je vrijedilo prije samo par godina sada vrijedi puno manje. A usto Hrvatska je mala zemlja.




Nije, recimo, Poljska koja će sigurno puno lakše istjerati neke svoje interese prema Ukrajini ako ova zemlja ikada bude na pragu EU-a.


U danima kada se prisjećamo velikosrpske agresije, treba biti svjestan da gotovo ni jedan od problema koji su doveli do nje nije riješen. Osim možda onog teritorijalnog, iako i dalje u Srbiji ima ljudi koji trećinu Hrvatska smatraju tek privremeno okupiranim srpskim teritorijem. Usto ako studentska lista uspije formirati vlast, Srbija bi vrlo brzo mogla postati novi darling europske vrhuške. A koja bi onda mogla imati još i manje razumijevanja za hrvatske uvjete prema Srbiji. Makar se oni ticali i bolnog problema nestalih. Pitanje je koliko će Hrvatska moći puno uvjetovati Srbiji. Uostalom, Europa nije spasila Vukovar 1991. Podijeljena i slaba, tada još samo zajednica, da je i htjela, nije mogla. Naravno, prema Srbiji treba vodi čvrstu i jasnu politiku. Ali treba izbjegavati pristup s visoka. Prvo jer je iritantan za onog na kojeg se odnosi. A drugo, postoji i realna mogućnost da se vrati kao bumerang ako se pokaže neuspješnim.


Ne treba imati nikakve iluzije o novom srpskom vodstvu. Kada je u pitanju Hrvatska, imat će ista stajališta koja su imali i Milošević i Đinđić i Koštunica i Tadić. I Vučić. Pa je za očekivati da će ga imati i ovi izvađeni iz plenumskog šešira. Ali to ne znači da ih ne treba tretirati s dužnim poštovanjem. Prema njima treba voditi realističnu politiku. Ali lišenu bilo kakve magle o jako velikoj težini našeg članstva u EU.


 


više vijesti