Friedrich Merz / Foto RALF HIRSCHBERGER / AFP
Glavni je problem što se događa kada najveća i najmoćnija članica EU-a odluči svoje političko stajalište nametnuti samom činjenicom svoje veličine i moći
U EU-u se vodi bitka koja će možda imati puno veći utjecaj na njenu budućnost nego na to tko će na kraju Ukrajini dati kredit od 45 milijardi eura. Na jednoj su strani zemlje koje smatraju da EU mora nastaviti financijski pomagati Kijevu, bez obzira na cijenu, a na drugoj one koje ne žele sudjelovati u ovom financijskom aranžmanu. Među njima je i Slovačka Roberta Fica, koja smatra da je riječ o bacanju novca i da ne želi preuzimati obveze za koje ne vjeruje da će ikada biti vraćene.
No prava priča nije samo u 45 milijardi eura iako je i to itekako važno. Glavni je problem što se događa kada najveća i najmoćnija članica EU-a odluči svoje političko stajalište nametnuti samom činjenicom svoje veličine i moći. Njemački kancelar Friedrich Merz praktički je poručio da nema dogovora o budućem sedmogodišnjem proračunu EU-a ako sve članice prethodno ne pristanu na zajedničko financiranje Ukrajine. Drugim riječima, Berlin je spreman pitanje dugoročnog financiranja cijele Unije povezati s pitanjem pomoći jednoj zemlji. Koja nije članica. A Njemačka, kao najveći neto uplatitelj u europski proračun, vrlo dobro zna koliko takva prijetnja može biti učinkovita. To je svojevrsna demonstracija moći. Naravno, ima i nekog smisla u tome što Njemačka radi. Ona daje najviše novaca u europski proračun. I samim tim ima neko neformalno opravdanje da traži da je ostale zemlje slijede u politici za koju ona smatra da je nužna.
Ali onda se postavlja jednostavno pitanje. Koliko će takav pristup ojačati EU, a koliko će ga dugoročno oslabiti? EU nije država. Barem još uvijek nije. Naravno da članstvo podrazumijeva obveze, kompromise i solidarnost. Ali solidarnost nije isto što i poslušnost. Jer ako danas Njemačka može uvjetovati proračun pristankom na financiranje Ukrajine, što će spriječiti neku buduću veliku članicu da sutra na isti način uvjetuje neku sasvim drugu odluku?
Posebno je zanimljivo o kakvom je novcu ovdje riječ. Službeno, riječ je o kreditu. Ukrajina bi novac trebala vratiti. Ali iz čega? Prema zamišljenom modelu, glavnica bi se vratila iz ruskih reparacija za ratnu štetu. Dakle, Ukrajina bi trebala vratiti europski novac kada Rusija plati ratnu odštetu. A tko ozbiljno vjeruje da će Rusija dobrovoljno isplatiti desetke ili stotine milijardi eura reparacija? Takav scenarij danas je više politička pretpostavka nego realan financijski plan. Ako reparacija ne bude, postavlja se pitanje tko će na kraju snositi teret. Europski porezni obveznici? Buduće generacije?
Za vrijeme i nakon Domovinskog rata Hrvatska nije mogla računati na takvu europsku velikodušnost. Nije dobila nikakve milijarde eura europskih poklona za obranu i obnovu. Nije imala ni privilegiran, ubrzani put prema EU-u. Naprotiv, njezin je europski put bio dug, politički opterećen i usporavan godinama nakon Oluje. A Ukrajini se obećava gotovo pa ubrzani postupak pridruživanja.
Naravno, Ukrajina jest danas žrtva ruske agresije i njezin je položaj specifičan. Nitko razuman ne može zanijekati njezino pravo na obranu i pomoć. Ali cijena te pomoći, ona politička, ne bi smjela biti tako visoka pa da može čak i ugroziti neke temeljne postavke na kojima je EU i utemeljen.
Ne radi se ovdje samo o novcu. Na kraju, vrlo je vjerojatno da će se pronaći tipično europsko rješenje. Nitko neće pobijediti, ali će svi proglasiti pobjedu. Robert Fico i predstavnici drugih zemalja koje se protive financiranju možda će u trenutku glasovanja jednostavno napustiti dvoranu, kao što se u europskoj politici već događalo. Ostali će nastaviti dalje, pronaći proceduralni kompromis i objaviti da je europsko jedinstvo sačuvano. Mada opet, mogla bi Njemačka ovdje baš pokušati i dotjerati stvari do kraja. Tim više što je Fico imao susrete s Putinom tijekom rata. Možda bi Njemačka i neke druge članice koje se s njom slažu željele očitati lekciju. Jer kao što smo rekli, ni njihovi zahtjevi nisu bez osnove. Ali ipak bi to trebali raditi pažljivije.