Belgijski film »Kukavica« (»Coward«) Lukasa Dhonta, koji se prikazuje na ovogodišnjem 24. Zagreb Film Festivalu, imao je premijeru proljetos na 79. Filmskom festivalu u Cannesu gdje su oba glavna glumca filma, Emmanuel Macchia i Valentin Campagne, ravnopravno podijelili nagradu za najbolju mušku ulogu.

U međuvremenu, film je odabran za belgijskog predstavnika za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a također se našao u užem krugu za izbor najboljeg europskog filma.

»Kukavica« je treći film Lukasa Dhonta i njegova treća suradnja s belgijskim književnikom Angelom Tijssensom koji je koscenarist filma. Dhontov prvi film »Girl« (»Djevojka«) nagrađen je 2018. u Cannesu Zlatnom kamerom kao najbolji debitantski film, a njegov drugi film »Close« (»Blizu«), koji je na Zagreb Film Festivalu prikazan 2022., iste je godine u Cannesu dobio nagradu žirija, Grand Prix.

Radnja filma »Kukavica« odvija se za vrijeme Prvog svjetskog rata, u zaleđu bojišnice gdje vojnici čekaju odlazak na front. Pokušavajući naći razbibrigu od ratnog užasa koji ih okružuje, jedna grupa vojnika priprema kazališnu predstavu.

Ovo je film o ratu, ljubavi i posebno umjetnosti koja ima moć da nas, makar i nakratko, odmakne od najsurovije realnosti, a Lukas Dhont je ovim filmom savršeno izvrnuo tradicionalne kodove i potpuno transformirao ovaj žanr.

Hrabrost i kukavičluk

Naslovi vaših filmova su posebno zanimljivi. Uvijek samo jedna riječ, koja nakon što se pogleda film dobiva sasvim novo značenje.

– Naslov svakog mog filma uvijek je ključ onoga što se u filmu događa. To su na prvi pogled vrlo jednostavne riječi, ali te jednostavne riječi za neke ljude predstavljaju vrlo komplicirano stanje uma i duha.

Primjerice, u filmu »Blizu« radi se najvećim dijelom o poteškoćama koje ti mladi dečki imaju u iskazivanju bliskosti, dok je kukavica vrlo kompleksna riječ koja, vjerujem, za mnoge ljude sadrži mnogo negativnog naboja.

Mi živimo u društvu u kojem su, kada se radi o muškarcima, hrabrost i kukavičluk uvijek nevjerajtno određeni njihovom sposobnošću da nekog ozlijede, ubiju ili zaštite.

Mladi ljudi su stoljećima slani da se bore u ratovima, a oni su to najčešće prihvaćali zbog straha da ne budu obilježeni kao kukavice. Nadam se da će ta riječ za mnoge biti više pitanje nego tvrdnja o nečemu što je već odlučeno da kukavičluk ili hrabrost predstavljaju.

To mišljenje treba preispitati jer za svakoga te riječi znače nešto drukčije.

Ovaj film slavi sve one koji su se borili, ali također govori u prilog onih koji su se oduprijeli i rekli ne, u vrijeme kada takav odgovor nije bio opcija – Lukas Dhont / Foto WIKIPEDIA/KEVIN PAYRAVI

Jer ratni dezerter živi u gotovo istom strahu od smrti, ako bude uhvaćen, kao i vojnik na bojišnici.

– Točno. Uvijek su postojali mladi ljudi koji nisu radili ono na što ih je okolina prisiljavala kao na nešto što je samo po sebi normalno. Oni su pronalazili različite druge načine da izraze svoj strah ili bilo koje druge emocije.

U mnogim slučajevima oni su zbog toga bili izloženi raznim vrstama nasilja ili su jednostavno ubijeni, jer su bili drukčiji. Ovaj film slavi sve one koji su se borili, ali također govori u prilog onih koji su se oduprijeli i rekli ne, u vrijeme kada takav odgovor nije bio opcija.

Umjetnost i rat

Kako ste došli na ideju za ovaj film i zašto vam je bilo bitno da se radnja odvija za vrijeme Prvog svjetskog rata?

– Prvi svjetski rat je bio rovovski rat, a zapadna linija fronta je bila vrlo povezana s Flandrijom. U školi se mnogo i detaljno uči o tom ratu pa je na neki način svakom Flamancu nevjerojatno urezan u pamćenje i neizbježan je dio naše svakidašnjice.

U zapadnoj Flandriji se nalaze mnoga memorijalna groblja gdje su svi ti mladi ljudi sahranjeni, a ja u vožnji prolazim pored jednog od njih barem jednom tjedno.

No, jedan moment, gledajući televiziju posebno me potakao na razmišljanje. To je bilo 2022. kada su u Belgiji bili politički izbori.

Političari su odlazili u škole gdje su razgovarali s učenicima, a na jednom takvom skupu jedan je učenik postavio pitanje: »Imajući u vidu da se posvuda vode ratovi, je li moguće da će se u Belgiji uskoro opet uvesti obavezan vojni rok?«

Političar je izokrenuo to pitanje i rekao: »Ako bi Belgija bila napadnuta i našla se u ratu, tko bi od vas bio spreman braniti svoju zemlju?« Svi su podigli ruke uključujući i učenika koji je postavio pitanje, iako je bilo potpuno jasno da je njegovo pitanje proizašlo iz straha.

Ja sam u tom trenutku shvatio da i danas očekujemo i prihvaćamo činjenicu da se mladi životi žrtvuju za te više ciljeve i u mnogim slučajevima za neku vrstu konstrukcije moći.

To me zaista pogodilo, otvorilo mi oči i počeo sam razmišljati o samoj koncepciji riječi kukavičluk i strahu da se bude označen kao kukavica. No, ideja za film razvila se malo kasnije.

Slučajno sam naišao na jednu crno-bijelu fotografiju iz Prvog svjetskog rata na kojoj grupa mladića izvodi predstavu. Ta fotografija me neizmjerno privukla.

Pozornica je bila napravljena od sanduka za municiju, suknje od vreća za pijesak, imali su čak i nakit napravljen od stare municije. Ja sam mnogo znao o samom ratu, no nikada nisam čuo za te ljude koji su na bojišnici zajednički stvarali nešto dragocjeno.

Počeo sam istraživati i otkrio sam da su vojnici stoljećima radili slične stvari. Stvarali su nešto lijepo usred pakla u kojem su se našli. Od oruđa za destrukciju stvarali su umjetnost.

Iako film pokazuje užase rata, ponekad izgleda kao da su oni u ljetnom kampu. Zašto ste odabrali to najljepše godišnje doba?

– Naša percepcija rata je uglavnom stvorena preko filmova u kojima se rat obično prikazuje u jednodimenzionalnoj paleti mračnih tonova. No, rat se odvijao i ljeti dok je priroda bila puna boja, svjetla i sunca.

To nije rat učinilo bezopasnijim i podnošljivijim, jer istovremeno osjećati miris cvijeća i smrad leševa je jezivo. To je vrlo okrutan kontrast.

Ja sam samo želio pokušati prikazati rat na drukčiji način, odmaknuti se od vizije koja je već prije stvorena i unijeti malo svjetla u taj žanr. Stoga smo odlučili da radnju smjestimo u godišnje doba koje nije tipično za ovu vrstu filmova.

Inspiracija u slikarstvu

Jeste li ipak pronašli inspiraciju u nekim od ratnih filmova?

– Neki od tih filmova za mene su bili od ključne važnosti da napravim ovaj film. Primjerice »Velika iluzija« Jeana Renoira. Taj film volim jer govori o ratu i stvaranju neprijatelja bez ikakvog nasilja.

Radnja se odvija u ratnom logoru i u tom filmu postoji scena u kojoj su vojnici u predstavi odjeveni kao žene. Taj sam film otkrio kada mi je bilo oko osamnaest godina i uvijek sam ga smatrao neizmjerno humanim.

Film »Strah i želja« (»Fear and Desire«) Stanleyja Kubricka mi je također bio velika inspiracija. To je također ratni film u kojem nikad nije spomenut konkretan konflikt i na taj način ne zauzima posebno ničiju stranu.

Time više govori o ratu samom po sebi nego o specifičnom povijesnom trenutku i mislim da je iznimno pametan. Jako volim i filmove Céline Sciamma i vrlo me fascinira njezin film »Portret djevojke u plamenu« (»Portrait of a Lady on Fire«) u kojem je stvorila savršenu modernu priču u povijesnom kontekstu.

No, za ovaj film sam posebnu inspiraciju pronašao u slikama belgijskog slikara Jamesa Ensora. Za njegove je slikovne teme specifično to da on uvijek u njih ukomponira nešto sablasno.

Neka vrsta karnevala, ljudi pjevaju i plešu, s mnogo maski i kostura, uz izraženi crveno-bijeli kolorit. To je, na neki način, kako i ja u konačnici gledam na ovaj film – dugačka parada koja prolazi uz jamu punu mrtvih tijela.

Što za vas znači biti redatelj?

– Za mene biti redatelj znači biti stvaratelj koji odlučuje nastaviti tražiti strast u onome što radi, čak i onda kada osjeća da se sve oko njega raspada. Smatram da živimo u vremenu u kojem je biti autor ili redatelj privilegij.

Gledati fotografiju tih mladića i razmišljati o tome što su oni radili u najgorim mogućim uvjetima i usprkos svemu uspjeli u tome, čini me da se osjećam veoma privilegirano, da imam mogućnost to raditi u sasvim drukčijim okolnostima.

Redatelj pokušava stvoriti nešto za nekoga, stvoriti vezu s gledateljem kojega uglavnom nikada ni ne sretne, no mislim da u tome postoji nešto spiritualno. Biti redatelj za mene sve više znači pažljivo slušati ljude s kojima radim i sve što se događa u svijetu oko mene.

Ovaj film mnogo govori o umjetničkom stvaranju, govori o tome kako možemo nastaviti stvarati umjetnost u takvim vremenima, kako možemo nastaviti plesati i pjevati dok dio svijeta gori. To je ono što likovi u ovom filmu rade.

U tome se može vidjeti nešto lijepo, ali i nešto nasilno. Ta kontradikcija se nalazi i u meni. Iako to razumijem, ne mogu ništa učiniti osim imati razumijevanja. Biti u mogućnosti praviti filmove je prekrasno.

Vi vašu strast prenesete na ostale osobe uključene u projekt, vaša osobna strast postaje strast zajednice. No, pokazati vaš film publici je vrlo ranjivo.

Kada radite na nečemu što vas potpuno obuzima oko četiri godine, jer toliko dugo smo radili na ovom filmu, mnogo toga riskirate i kada sve uložite na nešto što volite možete biti povrijeđeni. Ali, vi to ipak činite i čekate na reakciju.

Podijeliti s nekim ono na čemu ste radili s toliko strasti tako dugo vremena je zastrašujuće, no istovremeno vrlo uzbudljivo.

No, svaki novi projekt za mene je jedan korak naprijed, a radeći na ovom filmu ja sam definitivno stupio na sasvim novo područje gdje sam se doista pokušao uhvatiti u koštac s različitim ambicijama i mislim da sam napredovao kao redatelj jer sam se uspio nositi sa svim izazovima.