Ima dana kada od društvenih mreža treba bježati. Kada od naših političara svake vrste treba bježati. Kada od susjeda i njihovih komentara treba bježati. Ima jednostavno dana kada je najmudrije sakriti se negdje i čekati da prođe. Ili to, ili umrijeti od jada i čemera. Pobjeći što je dalje moguće sve da pojma nemaš o tematici do koje te je doveo loše isplaniran pokušaj bijega.

Nvidia! Riječ zvuči posve nalik k’o riječ niprija koja se kadikad čuje u stihu hita jednog našeg pjevača. Niprija je tu, kod nas doma, i nije, recimo, daljnja rođakinja nutrije. Nvidia je zato jako daleko. Nvidia je, naime, jedna od najvrjednijih kompanija na svijetu i vodeći proizvođač čipova za umjetnu inteligenciju. Wow! Najvrjednija kompanija na svijetu! Čipovi za umjetnu inteligenciju! Svašta nešto, a ništa s čim mi u ovoj zemlje imamo ikakve veze. Niti je u nas takve kompanije, niti smo proizvođači kakvih čipova, a bome i s inteligencijom svake vrste često imamo samo problema. Ali, vrag ne da mira, jer priča o svemu što je zadesilo Nvidiju priča je i o tome da je čovjek, sve da ima čipova na bacanje, i opet samo krvav ispod kože. A to, sve da i niste stanovnik obični Lijepe naše, krijepi dušu onako kako to recimo radi ona hrana za utjehu.

Glavni lik ove priče, koja bi se tako slatko dala filmovati i to u bondovskom nekom ruhu, jest izvjesni Jensen Huang. Huang je suosnovao Nvidiju 1993. godine i od tada je neprekidno vodio. Pod njegovim vodstvom tvrtka je od proizvođača grafičkih procesora za računala izrasla u jednog od najvažnijih dobavljača tehnologije za umjetnu inteligenciju. Riječ je o kompaniji koja ima ključnu ulogu u globalnom razvoju umjetne inteligencije. Novine pišu da se njezini procesori koriste u podatkovnim centrima najvećih tehnoloških kompanija. Taj Huang je, najblaže rečeno, moćan neki čovjek. Ne treba njemu svaki dan tražiti u džepu euro i 30 centi na bi li uplatio još jednu rundu one lutrijske igre što obećava sve a daje ništa. Čovjek je bio mudar i pametan kad je najviše trebalo, pa je sad jedan od najbogatijih na svijetu.

Ali, opusti se valjda čovjek skroz kada je na vrhu svijeta. K’o po nekom prastarom scenariju Svevišnji mu i opet posla ženu. Mediji izvješćuju da su moćnog Huanga ulovili u izvanbračnoj vezi. Neš’ ti, pomisli građanin obični, ni prvi ni zadnji. Da je sve koji su u takvoj vezi svrgnuti s vlasti ne bi nas imao tko svijetom ni vodati. Samo, nije zanosna ljepotica kojoj je dao srce obično neko čeljade. Alice je, otkrilo se i sumnja se, ni manje ni više nego pripadnica kineske obavještajne službe. Špijunka! Čipovi! Umjetna inteligencija! Wow!

Tu bijeg od naše stvarnosti dobiva još malo na smislu, na zanimljivosti. Nema u nas špijunaže te vrste. U nas je sve rudimentarno, makar se ne može reći da važne poslove rješavamo još uvijek uz praseću glavu, litru i vodu. Podigli smo malo razinu, ali špijunke još nismo pustile u naše živote. I da jesmo, može se Nino Raspudić Drito stoput drznuti premijera pitati tko ga i čime drži u šaci, ma odgovora dobiti neće jer ga nema. Kineskoj špijunaži smo jednostavno predaleko i od očiju i od srca.

Skandal je, kako je i red, izazvao potres u Nvidiji. Nitko tu nije, štono bi se reklo, na vrijeme vidio kud Huanga vodi nježna špijunska ruka. Upravni odbor mega tvrtke pokrenuo je neovisnu istragu zbog mogućnosti da je Huang bio meta strane obavještajne operacije. Istodobno odbor umiruje zainteresiranu javnost tvrdnjom kako nema razloga za vjerovanje da su ugroženi američka nacionalna sigurnost ili poslovne tajne kompanije. Da sve bude još gore otkrili mediji, vrag da ih gonja, otkrio New York Times da je Huang imao i drugu izvanbračnu vezu i to s jednom od Nvidijinih rukovoditeljica koja mu je bila izravno podređena. Čovjek je prekršio sve što se prekršiti dalo. Pitanje je samo je li priča za romantičnu komediju, ili čistu akciju.

Jensen Huang, godina 63, evo je nekidan podnio ostavku na mjesto glavnog izvršnog direktora Nvidije, jedne od najvrjednijih kompanija na svijetu i vodećeg proizvođača čipova za umjetnu inteligenciju. Povukao se i s dužnosti predsjednika kompanije te iz upravnog odbora. Ode Huang, negdje. Bude ti ga na tren baš nekako žao. I budeš, makar na tren, zabrinut za budućnost svih nas. Imati pristup tolikim čipovima zahvaljujući kojima je umjetna inteligencija toliko pametna, a svejedno biti poprilično tupav to nije dobra vijest za budućnost. Ili jest, ako je dokaz da je ljudski rod u stanju sve dovesti do apsurda pa i umjetnu pamet.

Uf, kakva priča, pa joj je još mjesto radnje toliko daleko da nas se tiče samo na onoj trivijalno popularnoj razini. Ma, nekako su je naprasno prekinuli s tom ostavkom umjesto da nas razvesele još s čim, kojom pikanterijom u kojoj je još čipova, preljuba i špijuna. Očito je da može čovjek pokušavati bježati od stvarnosti koliko mu drago, ma će ga i opet taj naš realitet vratiti silom natrag. Natrag u glib. Natrag u društvo koje se svojski trudi da ama sve atribute društva izgubi.

Strava je ono što se dogodila u Klinici za psihijatriju »Sveti Ivan« u Jankomiru. Strava je smrt Kristiana Josipa Periša. Strava su slike svih tih medicinskih tehničara koji ga drže, guše, tuku. Strašno je što nije prvi, a vjerojatno ni zadnji koji je ranjiv očekivao da ga sustav štiti, da ga ljudi štite, da za njega pobrine, a sustav ga je praktički ubio. Ubilo ga je to kadroviranje u nas, ubilo ga je štednja na onima na kojima se štedjeti ne smije, ubila ga je korupcija, ubila ga je nestručnost. Ubilo ga je sve ono što smo odavna amenovali, dozvolili, na što smo navikli i čega se nikada odrekli nismo, u državi, gradu, selu. Pa se na strašnoj tragediji evo pokušava ušićariti korist, za stranku, za ego, za vlast. Taj nazovi interes lišen svake sućuti jednako je jeziv kao i onomad kada se na slične neke smrti ravnodušno govorilo »neka institucije obave svoje«. Pred kamerama se redaju svi redom. Ministar demografije iskreno tronut veli otprilike kako će narod izgubiti povjerenje u institucije, u sustav. Povjerenje!? Koje i u koga!? Poljuljano je ono odavna zbog mnogo čega i pitanje je može li ga se vratiti. Može ako ćemo se resetirati svi redom. A nećemo. Pa se čovjek može samo skutriti negdje i čekati da prođe, ili pak pobjeći daleko u neki nama dalek svijet satkan od preljuba, špijuna, čipova i umjetne inteligencije.

Ivan evo piše: »Ne znam ni ja kako, ali eto prisjetih se slučaja Keljmendi iz 1987. godine, odnosno kad je ročnik JNA Aziz Keljmendi u kasarni u Paraćinu ubio četvoricu svojih kolega. Kasnije su ga pronašli mrtvog kod kasarne, službeno je bila riječ o samoubojstvu iako to nikad nije potpuno razjašnjeno. Nije ni bitno, baš kao što su u tren, osim njihovim familijama, postala nebitna imena poginulih momaka Safeta, Hazima, Srđana i Gorana. A postala su nebitna jer su smrt iskoristili političari za međusobne obračune u tad već uzavrelim međunacionalnim svađama. »Politika« je objavila naslov »Pucanj u Jugoslaviju«, što je zapravo bila i istina jer su reakcije političara lišene iskrene sućuti samo značile raspad jednoga društva. Iste takve reakcije gledamo i ovih dana kada je po svemu sudeći ubojstvo u Jankomiru izazvalo krajnje neempatične političke reakcije međusobnih optuživanja lišenih iskrene sućuti prema Kristijanu Josipu Perišu i njegovoj obitelji. Za konačni raspad društva samo fali novinski naslov »Gušenje Hrvatske«.« Piše Ivan. Bilo bi sjajno da nije u pravu.