Nakon horor-tjedna u kojem je objavljeno da je u zagrebačkoj psihijatrijskoj bolnici ubijen jedan mladi čovjek, da se u drugoj zdravstvenoj ustanovi vodi pravi rat oko kadroviranja uz najavu odlaska velikog broja liječnika u znak prosvjeda, uz bezbroj drugih mračnih vijesti iz crne kronike, a na kraju i poplave koja hara cijelom Hrvatskom – jedna je vijest došla kao melem na ranu. Naime, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković opet se politički prepucavaju oko slanja Hrvatske vojske izvan granica Hrvatske.

To uopće nije nevažna tema – štoviše, ali nakon ovolikog overdosea crnom kronikom, »obična« politička svađa dvaju brda podsjetnik je koliko su stvari normalne kad se odvijaju redovne političke polemike, za razliku od zastrašujućih vijesti o iskustvima psihijatrijskih pacijenata u cijelom nizu ustanova u Hrvatskoj, kakve medijima stižu posljednjih dana nakon slučaja Jankomir. Nažalost, taj je slučaj pokazao koliko je nisko rangirano dostojanstvo pacijenata u hrvatskim bolnicama, ali i kako nema razlike u tome tko upravlja nekom zdravstvenom ustanovom. Bila to država, Grad Zagreb ili neka druga lokalna jedinica, gdje se također često iskopaju najmračnije priče o odnosu prema bolesnicima, gdje god se zagrebe – najčešće je problem, a sada i u Zagrebu. Sjetimo se Lopače, pa Centra za rehabilitaciju, sjetimo se desetaka domova za starije u kojima često nema ni kontrole ni njege. Bezbroj ustanova ima takve probleme, a u zagrebačkom Jankomiru situacija je sada eskalirala, nakon što je objavljeno da je tridesetak djelatnika ili smijenjeno i pod istragom zbog zataškavanja slučaja ili su pak otvorili bolovanja, pa su pacijenti gotovo prepušteni sami sebi – do te mjere da je upitno može li bolnica uopće nastaviti raditi. Teška katastrofa.

No, da se vratimo na dva brda – priča je stara praktički koliko traje i rat u Ukrajini. Tema misije NSATU bila je jedna od glavnih pred predsjedničke izbore krajem 2024. godine, a njih se dvojica spore oko još nekoliko tema vezanih uz slanje hrvatskih vojnika u inozemstvo: misije EUMAM, potom, sjećamo se, posvađali su se i oko sudjelovanja hrvatskih vojnika na vojnoj paradi u Parizu ovoga ljeta, a sada je tema NATO-ov centar JATEC u Poljskoj – riječ je o slanju hrvatskih časnika u Zajednički centar za analizu, obuku i edukaciju NATO-a i Ukrajine.

Za razliku od NSATU-a i EUMAM-a, u kojima ne želi hrvatske vojnike, Milanović je sada ustvrdio suprotno – da je on još prije osam mjeseci dao suglasnost te prozvao Vladu i MORH da još nisu poslali nijednog vojnika u Poljsku, dok je MORH odgovorio da hrvatski časnik tamo upravo odlazi sredinom studenoga, dakle ovih dana.

No, s druge strane, oko svih ostalih međunarodnih misija NATO-a, EU-a i UN-a, poput KFOR-a na Kosovu te misija u Litvi, Poljskoj i Mađarskoj, kao i nekih drugih operacija, primjerice ATALANTA-e, IRINI-ja i ASPIDES-a – nema blokada. Predsjednik Milanović je kao vrhovni zapovjednik za sve te misije dao prethodnu suglasnost, pa čak i za 2027. i 2028. godinu.

Srećom, prijepor oko NSATU-a i EUMAM-a zapravo uopće nije aktualan jer je slanje hrvatskih vojnika izravno u Ukrajinu, na frontu, od početka prava pravcata »ne-tema« i samo je dobra tema za političku potpalu. Nakon što su se mediji raspisali o tome da predsjednik Milanović dugo šuti i da ga nema u javnosti, sada se opet aktualizira HV. No, ono što u ovoj priči nimalo nije kamilica jest poruka premijera Plenkovića da Milanovića zbog izjava o Hrvatskoj vojsci treba »pozvati na odgovornost«. Bit će zanimljivo pratiti što ta najava znači. To je već krajnje ozbiljna politička poruka premijera, kojemu je očito dozlogrdilo slušati zamjene teza s Pantovčaka. Ali i koji je vjerojatno svjestan da će i na izborima 2028. godine, bio Milanović kandidat za Sabor ili samo megafon s Pantovčaka, opet tema HV-a biti jedna od glavnih u kampanji. Bilo istinskog povoda ili ne.