Divanhana je »Crven fesić« snimila još na početku karijere. Navijači su pjesmi na tribinama dopisali stihove, a sarajevski se bend ove godine toj pjesmi, kao i brojnim drugima, vratio s elektroničkim remiksom. Na zadnjem studijskom albumu »Radio Sevdah« bend se vratio radijskim arhivima – album su složili kao emisiju, s najavama i prijelazima, a »Voljelo se dvoje mladih« snimili su s Vladom Kreslinom, polazeći od izvedbe Himze Polovine. Sutra će Divanhana, s početkom u 20 sati, u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku održati koncert »Sevdah na Kvarneru«. Na riječkom će nastupu pjesme s »Radio Sevdaha« svirati uz one s ranijih albuma. U razgovoru uoči nastupa vokalistica Selma Droce objašnjava što je produkcija Radio Sarajeva značila za sevdah i govori o tome kako se pjevački zanat uči danas.

Posebno doba

»Crven fesić« već ste jednom snimili, navijači su mu na tribinama dopisali stihove, a vi ste mu se ove godine vratili s elektroničkim aranžmanom. Kako je izgledao rad na toj novoj verziji?

– Iskreno, »Crven fesić« nije bio usamljen slučaj. Izdajemo cijeli album remiksa jer smo željeli da naše postojeće pjesme dobiju novo, modernije ruho, s puno više elektronike. Iza tog albuma stoji prošireni tim producenata koji žive klupsku muziku i IDM. Njihove ideje i produkcija dale su i »Crvenom fesiću« sasvim drugačiji oblik. Promijenio se aranžman, pa je pjesma sad euforičnija. Djeluje brže i energičnije, baš navijački.

Radio Sarajevo okupljao je pjevače, orkestre i skladatelje i davao im prostor da rade zajedno. Dok ste slušali arhivske snimke, jeste li pomislili da vam neki od tih uvjeta rada nedostaju kao bendu koji danas stvara u Sarajevu?

– Mislim da su ljudi koji su radili na Radio Sarajevu imali veliku sreću jer je sevdalinka tada bila dio ozbiljne industrije. Na jednom mjestu okupljao se ogroman broj autora i izvođača koji su se međusobno nadahnjivali i pomagali. Danas sevdah nema toliku medijsku pažnju niti oko sebe okuplja toliko ljudi, pa nam ponekad nedostaje upravo to mnoštvo i ta različitost kao izvori inspiracije. Ali to je bilo zaista posebno doba i, iskreno, mislim da ga mi iz današnje perspektive ne možemo ni do kraja dokučiti.

»Voljelo se dvoje mladih« s Vladom Kreslinom snimili ste zajedno, iz jednog pokušaja, a polazište vam je bila izvedba Himze Polovine. Što slušate kad učite sevdalinku sa stare snimke? Što se o pjevanju može naučiti od Himze Polovine?

– Za nas je puno značilo što smo na toj pjesmi surađivali s dragim Vladom Kreslinom. On je ovoj pjesmi dao ogromno životno i pjevačko iskustvo i zrelost. A taj radijski način pjevanja sevdaha za mene je neiscrpan izvor inspiracije. Te izvedbe su i danas nenadmašne. Pjevači koji su snimali u okrilju starih produkcija radili su s vokalnim pedagozima i korepetitorima, i to se čuje u njihovim interpretacijama. Kad učim pjesmu sa stare snimke, najvažnije mi je sačuvati njenu ljepotu, a ponekad joj pokušam dodati i nešto svoje. Tekst nikad nismo željeli dirati, a jednako nam je važna i melodija. Aranžmane smo gradili sami, ali smo tradiciji uvijek prilazili s poštovanjem. Želimo da kroz nas i dalje progovara glas tradicije.

Običajna pjesma

U autorskoj pjesmi »Rijekama« pjevate o čovjeku koji bezbrižno srlja u propast. Koliko vam je sevdalinka dala predložak za takvu priču?

– Sevdalinku često svode na ljubavnu pjesmu koja mora nositi tugu i melankoliju. Istina, dobar dio sevdah repertoara jest takav. Ali sevdalinka je i običajna pjesma. Pratila je čovjeka kroz sve faze života, pratila je promjene u društvu i pjevala o svemu tome. Sevdalinke o sreći znale su biti prave pošalice, pune vedrog duha i humora našeg naroda. Neke su bile i prilično satirične i opjevavale su nečiju propast. Na tom tragu nastala je i naša pjesma »Rijekama«. Ona ocrtava čovjeka koji ne brine ni o svom životu ni o posljedicama svojih postupaka, a onda ga to na kraju sustigne.

U »Domovinu« ste uključili glasove publike s koncerata, zborova iz Bosne i Hercegovine i ljudi koji su vam slali snimke iz inozemstva. Što vam je bilo važno da se u tom zboru čuje?

– Na tom albumu željeli smo ugostiti glasove svih koji su nam htjeli poslati svoje snimke. Nije nam bilo važno hoće li snimke biti savršene, mada su nam stizale i zaista kvalitetne snimke divnih pjevača. Najvažnije nam je bilo da se u toj pjesmi okupimo svi zajedno, svatko sa svojom slikom onoga što mu domovina znači.

Sevdalinka je 2024. upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Gdje danas mladi u Bosni i Hercegovini mogu učiti pjevati sevdalinke i kakvu podršku za to imaju?

– Učenje sevdalinke je, nažalost, još uvijek dobrim dijelom institucionalno nepokriveno. Dio istraživačkog rada mlada osoba može obaviti kroz studij etnomuzikologije na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. U okviru tog studija djeluje i ansambl Etnoakademik, koji njeguje pjevanje i sviranje tradicijske muzike Bosne i Hercegovine, i tu se zaista može puno naučiti. Ali da upozna stil, način izvođenja i sve bogatstvo sevdalinke, mlada osoba mora pustiti maštu i kreativnost da rade. Može zaviriti u arhiv Radio-televizije Bosne i Hercegovine, javiti se izvođačima koji su danas aktivni i dati se inspirirati. Nemamo nijednu ozbiljnu školu pjevanja ili sviranja sevdalinke. Sve se odvija kroz nevladin sektor i kreativne radionice, koje su jako korisne. Ja ih iskreno cijenim i mislim da su nam potrebne. Ipak, mladoj osobi koja istražuje sevdalinku treba puno samostalnog rada, volje i želje da dođe do svega što joj treba za dobru interpretaciju.

Velika radijska emisija

U prosincu će biti 15 godina od vašeg prvog singla. Kad vam netko kaže da je uz Divanhanu otkrio sevdah, zanima li vas što je nakon toga slušao? Kamo biste ga vi uputili?

– Uvijek su nam bili posebno dragi ljudi koji su kroz naše pjesme otkrili sevdalinku, bilo da su iz Bosne i Hercegovine ili regije ili da nikad prije nisu imali dodira s jezikom, kulturom i običajima ovih prostora. Čak i među našim ljudima ima onih koji inače ne slušaju ništa narodno ni tradicijsko, pa nam kažu: »Znate, mi sevdah slušamo jer vas volimo.« To nas zaista grije. Lijepo je čuti da smo nekome približili nešto što inače ne bi ni slušao ni volio. Uvijek nam je zanimljivo čuti što još slušaju. Moja preporuka je da se nipošto ne ograničavaju. Sevdalinka je jako široka i prijemčiva, i nikad ne znaš što će ti se dopasti. Zato ne bježi ni od čega. Postoji još mnogo izvođača sevdalinke, od onih tradicionalnijih do sasvim modernih, i može se naći puno lijepih albuma. Nekima bih poslije sevdalinke preporučila da probaju fado, tamburašku glazbu iz Hrvatske ili bugarske narodne igre, čisto da usporede i vide koliko zapravo sličnosti među njima ima. Folklor je zaista neprocjenjivo blago.

Album »Radio Sevdah« složili ste kao radijsku emisiju, s najavama i prijelazima između pjesama. Kako ste taj koncept prenijeli na pozornicu i što će publika čuti u Rijeci?

– Cijeli album osmislili smo kao jednu veliku radijsku emisiju. Jasno je da na koncertima ne možemo izvoditi samo to, iako smo razmišljali i o tome. Bilo bi jako zanimljivo izvesti ga baš u tom formatu! Zasad kombiniramo pjesme sa zadnjeg albuma s pjesmama s naših prethodnih albuma. Publika u Rijeci može očekivati presjek cijele naše karijere, od sporijih do brzih pjesama. Ponešto za svakoga, da se čuje koliko je tradicijska glazba raznolika.