Cijene hrane u zadnjih pet godina rastu u cijeloj Europi, no dok je europski prosjek 34 posto, u Hrvatskoj su u istom razdoblju porasle za preko 43 posto, čime se svrstavamo među zemlje s najvećim cjenovnim skokom. Općenito, istok Europe je podnio najveća poskupljenja, od preko 50 posto u pet godina, Hrvatska je pri vrhu, a najmanje su cijene hrane rasle u Švedskoj i Francuskoj. Pandemija, krize, suše, poplave, ratovi, energetski šokovi, sve je to utjecalo na cijene hrane, koje su se sada i kod nas malo primirile, pa su unutar i dalje visoke inflacije za listopad od 4,9 posto, rasle tek 0,2 posto. Bilo je mjeseca kada im je rast sezao i do 20 posto na godišnjoj razini. Sada su sve oči uprte u Hormuz i u sastanke »na vrhu«, poput ovog u Abu Dhabiju, jer se svi nadaju da bi se velike sile mogle nekako dogovoriti i osigurati mir, čime bi se oslobodio i protok nafte i smanjio pritisak na cijene. Energetski šok svih je pritisnuo, no Hrvatska ima svoja specifična kretanja koja nemaju veze ni s geopolitikom, ni s Hormuškim tjesnacem. Nije to ni samo »Plenkovićeva inflacija«, već inflacija svih političkih elita i struktura, koje svih ovih godina nikako da poslože prioritete.

Sada cijena poljoprivredne proizvodnje u Europi pada, a kod nas i dalje raste. Znači, ne krećemo se sukladno europskim trendovima, nego divergiramo. Domaća je proizvodnja očito slabo organizirana, pati od rascjepkanosti, nedostatka ekonomije obujma, jedinični troškovi su veliki, jer se proizvođači ne povezuju i ne surađuju kao u nekadašnjim zadrugama.

One su postale nepopularne kao tobože neki relikt socijalizma, međutim, organizacija i udruživanje danas je glavni adut vodećih prehrambenih sila u eurozoni pa tako jedna Italija, koja je po poljoprivrednoj proizvodnji daleko ispred nas, udružuje snage, a njeni mali proizvođači zajednički nastupaju prema trgovcima koji su prisiljeni ozbiljno ih shvatiti. Iako Hrvatska ima potencijala za proizvodnju hrane za pet puta više stanovnika no što ih ima, od ulaska u EU deficit u hrani još se i povećava. Ne proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe, daleko smo od koncepta samodostatnosti. Izmišlja se topla voda s industrijskim strategijama i podatkovnim centrima, ali nikako da se zemlja, doslovno, okrupni i obradi te da zelena Hrvatska konačno počne opskrbljivati plavu, i u sezoni, i izvan nje. Funkcioniramo u tom dijelu poput protočnog bojlera: uvoz strane robe, police stranih lanaca, turisti pa naši kupci koji s puno manjom kupovnom moći pokušavaju tome doskočiti skakanjem po »akcijama«. Ili pak idu kupovati preko granice.

Gledamo u EU-fondove, no oni neće donijeti koncept razvoja. Ovo malo proizvođača proizvodi skuplje od europske konkurencije pa smo sve više upućeni na uvoz i ispada da nas uvoz još i spašava, iako, naravno, na dugi rok jača ovisnost i eutanazira domaće potencijale. Kada vani cijene hrane rastu, kod nas rastu duplo više, a kada padaju, kao što je sada slučaj, nemamo pad cijena u istom omjeru. Razlika se prelijeva u profite.

Visoki PDV je također faktor, no on puni proračun. Umjesto rasterećenja, opterećenje na svakoj razini. To nema veze s geopolitikom, već vraća na stare i standardne ekonomske probleme premale proizvodnje i uvoznih lobija. Cijene se zamrzavaju na policama, umjesto utjecanja na proizvodni proces. Tu su inflatorna očekivanja, ali i efekt zaokruživanja uslijed uvođenja eura, koji je udario na usluge. Marže su očito i sada visoke, jer se, unatoč padu troškova proizvodnje u EU, to kod nas ne prelijeva na pad cijena, već samo na njihovo usporavanje, a ne bi vjerojatno ni to da se nije počelo govoriti o sidrenju očekivanja i uvođenju poreza na ekstraprofit. S obzirom na to da rastu cijene, rastu i plaće, i ulazimo u spiralu u kojoj javni sektor koji zapošljava trećinu hrvatskih građana sve više opet pritišće realni, koji pak, bez prave potpore, sve teže diže glavu. Nešto bi trebalo učiniti: »zaorati« u prenesenom smislu, ali i doslovno.