Ljupka Dimitrovska nam je pjevušila kako »godine nisu važne, tako se barem uvijek kaže«, no u slučaju Branka Jadra čovjek se može zamisliti je li poruka davnog hita tada popularne pjevačice tek samo parola ili ipak nešto više od toga.

Naš sugovornik ima naime »samo« 97 godina, ali ovo nije priča o njegovoj životnoj dobi već razgovor s višedesetljetnim protagonistom i svjedokom bezbrojnih ovdašnjih sportskih događanja. Časnio šjor Jadro je i doslovno hodajuća povijest riječkog sporta, bez problema dolazi na jutarnju kavicu, kreće se kao mladić, uostalom i čita bez naočala. Sve kao da za njim nisu prohujale bezbrojne bure i južine u životu koji ga nije mazio. Naigrao se nogometa, nasudio se utakmica, upoznavao je tolika viđena nogometna imena u životu koji ga nije mazio. Uz sve je kao mladi partizan sudionik Narodnoslobodilačke borbe, bio s one strane »željezne zavjese« one tolike spominjane 1948. godine kada se morao vratiti doma sa školovanja u ondašnjoj Čehoslovačkoj. Lako se prisjeća tih i tolikih drugih epizoda kao da lista neki almanah, memorija ga služi tako dobro da o mnogim davnim događajima može ćakulati kao da su se upravo dogodili.

– Mogu čitati bez problema, lako i hodam, a kada je riječ o mojim godinama s tim se nimalo ne opterećujem, lakonski je poručio Branko Jadro o komentirajući činjenicu kako su iza njega tolike godine života.

Privatni album

– Pritom sam svjestan toga da će jednog dana doći kraj i da ćemo se rastati, ali godine su godine. U ćakulama vidim da svakoga zanimaju moje godine, a ja samo velim: »Gospodo, ne griješite dušu«. Godine nisu važne, ako si zdrav, a ako si pak bolestan, ne znači ništa i da imaš 20 godina. Ja svoje godine ne krijem, a niti o njima ne razmišljam previše, objašnjava nam Branko.

POMOĆNO IGRALIŠTE

Mnogi koji ga poznaju i vole navijaju za njega da postane »jubilarac«, da doživi i stotu godinu.

– Trebaju mi za to još tri godine, ako ih proživim, dobro, ako ne, biti će opet kako bude. Ne opterećujem se s time. U međuvremenu se nižu rođendani, prilika za naša feštanja. Proslavim ih u krugu obitelji, s kćeri Melanijom i ostalim najbližima, kaže.

Zadovoljan je sa svojom svakodnevnicom, jednostavno, ima svoj ritam ispunjen raznim sitnim zadovoljstvima. U to ubraja i odlazak u njegov drugi dom, na Orijentovo igralište. Prati treninge, uočavajući razne detalje koji su bili teško zamislivi u vremenima kada je on živio u tom nogometnom svijetu. U toj ćakuli i on se sjetio legendarnog Luke Modrića.

– Dani mi lijepo prolaze, super je. Ustanem i spremim se ako trebam poći nešto obaviti. Kada je ljepše vrijeme volim poći na Krimeju, sjesti na tibine i gledati Orijentove treninge, vježbanje nogometaša raznih uzrasta. Vremena se mijenjaju. Recimo, čudim se kako nonići i none postupaju u ovim današnjim vremenima. Dovode djecu na trening i čuje se ono: »Imaš bočicu vode?« te poruka »Kada trening bude gotov, nazovi me pa ću doći po tebe«. Nono ode, mali vježba, a mnogi od onih pritom sanjaju da će njihov potomak biti novi Modrić. No, znamo da je Modrić izvanserijski igrač, teško je samo tako naći jednog takvog nogometaša. Pogledajte samo u kojim godinama on još igra u poznatom klubu, u Milanu. Rijetko koji igrač doživi da može trajati toliko dugo, sve uz to da igra kao mladić, kometira Branko.

Živi sa svojim dragim »Crvenima sa Krimeje«, njihovi problemi muče i njega, sjetio se onog dugotrajnog, spominjanja pomoćnog igrališta koji klub čeka duže nego Hrvatska izgradnju dionice ravničarske željezničke pruge od Rijeke do Zagreba.

– Pomoćnog terena nema i nema, a stalno se govori o tom pomoćnom Orijentovu igralištu. Politički istaknuti ljudi u ovom gradu nikada nisu napravili nešto u tom smislu. Imamo stadion na Rujevici, a to je realizirao gospodin Mišković, kaže.

POVIJESNA POBJEDA

No, spomen terena na Krimeji ga automatski, kao daljinskim upravljačem, vraća u dječju dob kada je kao klinac u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji kročio na mjesto na koje stalno svraća do današnjih dana.

Foto Marko Gracin

– Rođen sam 1929. godine, a na Krimeju sam došao kada sam imao pet godina. Igralište je otvoreno tada, one 1934. godine. Na svečanom otvorenju je nastupio zagrebački HAŠK koji je igrao s Orijentom. Istog dana je otvorena i sušačka bolnica. Bili smo u Kraljevini Jugoslaviji, kraljica Marija Karađorđević je bila na oba ta događaja. Dobro se sjećam svega, tada sam kao dijete od pet godina bio na otvorenju igrališta. Prvo je, naime, otvorena bolnica, a ta je ceremonija brzo završila. Došlo se na igralište, a u tom feštanju je bilo i bakljade pa su intervenirali vatrogasci nakon čega se igralo. Inače, Orijent je dobio HAŠK-a 1:0. To je bila senzacija jer su gosti ipak bili prvoligaška momčad. Bilo je pak tu puno vojske, puno žandara, jasno je da su došli, ipak je tu dolazila kraljica. Današnjom ulicom Slavka Krautzeka, Martina Kontuša i Kumičićevom bio je prostrt crveni tepih. Nije tada još bilo asfalta već je po putu bio prostrt taj tepih po kojem je kraljica prošla i s vanjske strane ušla na tribine stadiona. Nakon svega toga tim prolazom se više nije prolazilo, prisjeća se šjor Branko.

Branko Jadro bio je dijete svog vremena. On i vršnjaci su se snalazili kako su znali. Pronalazili su vremena za igru i zabavu kao i načina kojim će se igrati, u svemu im neimaština i siromaštvo nisu bile nesavladive prepreke. Samim time su kroz igru otvarali vrata za ulazak u svijet sporta.

Privatni album

– Djeca kao djeca, pikalo se na svakom kantunu. Bili smo bosi, prava sirotinja. Nije nas ometala ni jaka zima. Sjetim se i polaska u školu u kojoj je onda bio obavezan odlazak na misu i pohađanje vjeronauka. Tada sam prvi puta susreo nešto što mi je do tada bilo nepoznato. Neki bi jednostavno izašli iz razreda uoči vjeronauka, a na moj upit radi čega odlaze odgovoreno mi je da su oni pravoslavci. U crkvi Svetog Jurja na Trsatu je bila školska misa, a ako si zakasnio išao bi na »veliku« misu. Kada je pak riječ o sportu, s njim sam počeo kao dijete na cesti, govori Branko.

I on je bio jedan od tadašnjih mladića koji su osjetili zov polaska u borbu za pravdu, slobodu i protiv okupatora, pošao je u partizane.

– Bio sam u vojsci, u Primorsko-goranskoj diviziji, u četi za vezu, našao sam se tako u Ljubljani po završetku Drugog svjetskog rata. Tu sam pripao Četvrtoj armiji, tamo sam i počeo igrati 1945. godine. Bilo je tu i prekomandi, bio sam i u Postojni i u Kranju. Tamo je bila 17. Udarna divizija, bio sam pri štabu i tamo sam demobiliziran, prisjeća se Branko ratnih godina.

BITE VI PIKALI?

Poslije toga ratnog uzbuđenja život mu je uskoro servirao i jedno mirnodopsko, vezano sve uz toliko spominjani »Titov ne Staljinu«, Rezoluciju Informbirao protiv Jugoslavije.

Privatni album

– Odmah poslije rata smo bili na školovanju u Čehoslovačkoj. Tamo sam počeo igrati uskačući na utakmice studenata kada im je falilo igrača. Iz Jugoslavije nas je bilo 3.500 koji smo tamo izučavali zanat. Mene je zapao boravak u Moravskoj Ostravi. No, došla je 1948. godina i Rezolucija Informbiroa. Slijedom onog sukoba sa Staljinom morali smo napustiti zemlju. Došao sam doma i našao se jedne nedjelje s prijateljima od kojih su nažalost mnogi pokojni odavno. Ustanovili smo da Sušak skoro pa da više i nema kluba, a u Kraljevini Jugoslaviji ih je imao šest. Bili su to Triglav, Slavija, Jela, Tvornica papira Viktorija i Jadran. Došli smo do igrališta, a stigli su Ante, otac poznatog nogometaša Ratka Mihovilovića, i Tomislav Mihovilović. Imali su vreću s kopačkama, a pitali su: »Dečki, bite vi pikali?«. Jasno da smo htjeli igrati, igralište je bilo zatvoreno, ali smo se popeli preko ograde. Kada smo završili Ante nas je pozvao u Lokomotivu kamo sam i otišao te 1948. godine. Bili su tu recimo Nikica Vrban, Vlado Mataja, Božo Paškvan. Tamo sam ostao šest godina. One iste 1948. godine je pak u prosincu na Trsatu formirana Budućnost, još ranije je tu Jedinstvo formirano 1945. godine, za njih je igrao i Tonči Kivela. Godinu kasnije je nastao i Primorac u kojem su bili moji vršnjaci, Juranić, Božo Jančić, Kreković, Manjgotić. Nakon svega, Kivela i ja smo došli u Orijent 1954. godine. Tu sam igrao do 1957. godine, ušli smo u Hrvatsko-slovensku ligu, ja sam pak pošao na dodatno školovanje i nisam imao vremena za zahtjevnije treniranje. Obavijestio sam upravu kako jednostavno više ne mogu toliko trenirati te sam pošao u Vulkan. Tu sam odradio svoje posljednje godine igračke karijere, prestao sam igrati 1960. godine. U prosincu te iste godine sam položio ispit za nogometnog suca, rezimira Branko.

VJEČNI OPTIMIST

Naravno da je sve manje naših čitatelja koji pamte Branka Jadra kao igrača s nogometnih terena, no oni koji su ga gledali najviše ga se sjećaju kao nogometnog suca na tolikim utakmicama. Doživio je pritom svega i svačega, kada spominje neke epizode danas nam jednostavno izgledaju nezamislive.

– Počela je tako moja sudačka karijera koja je trajala sedamnaest godina. Bilo nam je jako teško, dosta je recimo sjetiti se snalaženja oko prijevoza. Bili smo jako sretni ako je neki od kolega imao motor ili kakvo drugo prijevozno sredstvo, automobile i ne spominjimo jer ih tada skoro pa i nije bilo. Kada sam jednom u ćakuli nekim mladim ljudima spomenuo da nam je za utakmicu u Zadru trebalo tri dana, napali su me kako pričam gluposti. Objasnio sam im, međutim, kako je brod za Zadar plovio u subotu, utakmica je bila u nedjelju, ali toga dana nije bilo broda za Rijeku nego se plovilo za Rijeku tek u ponedjeljak. Kada smo sudili ovdje bilo je lakše, pogotovo kada bi u nekim kasnijim vremenima Košak, Rakić ili Matovinović nekome posudili auto.

Kasnije, kada su automobili postali dostupniji, sve je bilo okej, tvrdi Branko.

Sve je to iza njega kao koloplet lijepih sjećanja, događaja koje spominje s dozom sjete. Oživljava ih stalnim dolaskom na obližnji stadion gledajući kako na krimejskom travnjaku igraju neki novi klinci. Ima pak visoke kriterije, htio bi više i bolje od svojih miljenika.

Privatni album

– Meni je gušto doći na Orijentovu utakmicu no razočaran sam jer nema igre, kao da nema dovoljno onih vrlo kvalitetnih igrača. Jako teško da će Orijent ući u Prvu ligu, a tu je i pitanje stadiona, ne znam koliko on udovoljava prvoligaškim uvjetima, je li kapacitet tribina zadovoljavajući za igranje u najvišem razredu našeg nogometa. No, uvijek sam optimist, nadam se i želim da Orijent uđe u Prvu ligu i da mi to bude čestitka za stoti rođendan, u vedrom tonu je Branko Jadro zaključio ovaj nogometni vremepolov.

BRANKO – GOSPODIN, PRIJATELJI I ČOVJEK OD RIJEČI

Vlado Tićak, sugovornik ovog ugodnog razgovora, danas 80. godišnjak je višedesetljetno istaknuto i cijenjeno riječko nogometno ime. Za njim je duga i uspješna golmanska karijera u Orijentu, Lokomotivi, Lučkom radniku, bakarskom Borcu, Grobničanu. Sportaš od glave do pete je i dugo vremena bio trener golmana u Bakru, Lučkom radniku a onda Orijentovih vratara više od dva desetljeća, čovjek koji je uza sve bio među osnivačima Teniskog kluba Pećine je nerazdvojan s Brankom Jadrom.

– Dugo znam Branka Jadra, još od 1957. godine kada sam imao deset godina, znači sedamdesetak godina. On je izuzetan čovjek, pravi gospodin, prijatelj, čovjek od riječi. Osoba je koja se drži svojih načela. O ovom našem šjoru mogu reći samo sve najljepše, zato ja i idem s guštom s njim na utakmice. Vrlo je realan oko svih situacija kada pričamo o sportu ili općenito o bilo kojoj životnoj temi. Sve najljepše o mom prijatelju, dragom susjedu. Dok god budemo mogli, ići ćemo zajedno na utakmice. To nam je sve već uobičajeno, kada Orijent ne igra doma, odemo pogledati Lokomotivu, Opatiju, hreljinskog Naprijeda, Grobničana, bilo koju ovdašnju ekipu. Nama je subota dan za utakmice. Inače, dugo sam vezan uz tenis na Pećinama, bio sam tamo od samog osnivanja kluba s dečkima koji su to tada započinjali a nedavno smo proslavili u 50. godišnjicu djelovanja.