HDZ možda i gubi potporu, ali slično se, i to u većoj mjeri, događa i SDP-u. Baš je to možda i najveći problem hrvatske oporbe. SDP ne uspijeva postati dovoljno jak da bi se pred kritičnom masom birača predstavio kao alternativu Andreju Plenkoviću. A bez zajedničkog izbornog rezultata SDP-a i Možemo! koji bi nadmašio HDZ, promjena vlasti ostaje samo politička želja.

Najnoviji CRO Demoskop donio je podatak koji bi u SDP-u morao izazvati puno ozbiljniju zabrinutost nego što će je vjerojatno javno pokazati. Stranka je u samo mjesec dana izgubila dva postotna boda i spustila se na 17,5 posto potpore. To je njezin najlošiji rezultat u aktualnom mandatu. U istom je razdoblju HDZ izgubio tek desetinku postotnog boda, a Možemo! zadržao gotovo istu razinu potpore. Drugim riječima, najveći gubitnik među vodećim strankama nije toliko vladajući HDZ, nego stranka koja bi trebala biti njezin glavni izazivač.

U tome je i suština ovih odnosa. Ključna je stvar za pobjedu oporbe na sljedećim izborima da SDP i Možemo! zajedno imaju više od HDZ-a. To je slučaj i kada su u pitanju rezultati ovog najnovijeg CRO Demoskopa. Dvije oporbene stranke zajedno imaju još uvijek više od HDZ-a. Ali trend je gadna stvar. Posebno ako se nastavi u istom smjeru.

Zato će pitanje zajedničkog nastupa biti jedan od ključnih testova političke zrelosti oporbe. Ali zajednički izlazak na izbore nije jedina prepreka. Još osjetljivije pitanje moglo bi biti ono o kandidatu za premijera.

SDP pritom ima i jedan dodatni, dugogodišnji problem. Zove se Zoran Milanović. Aktualni predsjednik Republike i bivši predsjednik SDP-a ostaje najpopularnija politička figura na ljevici, ali istodobno je i politički uteg svakom predsjedniku SDP-a koji pokušava izgraditi vlastiti autoritet. Milanović je dovoljno prisutan da utječe na politički prostor SDP-a, a dovoljno udaljen od stranačke svakodnevice da ne preuzima odgovornost za njegove rezultate. To je gotovo nerješiva pozicija za svakog SDP-ova predsjednika. Ako se distancira od Milanovića, riskira sukob s političarem koji ima snažnu potporu među biračima ljevice. Ako se na njega oslanja, riskira da ostane u njegovoj sjeni. U oba slučaja teško je izgraditi samostalnu političku prepoznatljivost i uvjeriti birače da SDP ima vlastiti smjer, vlastitu strategiju i vlastitog lidera.

Pritom ne treba zaboraviti ni Milanovićevu izbornu bilancu. Pet je puta vodio SDP na parlamentarne izbore, a četiri puta završio je porazom. Njegova politička popularnost i sposobnost mobilizacije birača nisu se, dakle, uvijek pretvarale u izbornu pobjedu. To je važna lekcija koju bi SDP morao imati na umu kada razmišlja o svojoj budućnosti. Popularnost jedne osobe nije zamjena za organizaciju, politički program i uvjerljivu stranačku ponudu.

SDP se, međutim, predugo ponaša kao da je dovoljno čekati da HDZ oslabi i da će se birači tada automatski vratiti njemu. To se ne događa. Nezadovoljstvo Vladom nije isto što i povjerenje u oporbu. Činjenica da čak 72,6 posto građana smatra da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru ne znači da će svi oni glasati protiv HDZ-a, a još manje da će glasati za SDP.

Baš je tu najvažniji politički izazov za vodstvo stranke. SDP mora odgovoriti na pitanje zašto bi birač koji je razočaran HDZ-om svoj glas trebao povjeriti baš njemu. Mora pokazati da nije samo stranka koja kritizira Plenkovića, nego politička organizacija koja zna što bi napravila drukčije. Mora ponuditi ljude, program i jasnu viziju vlasti.

Vrijeme za takvo pozicioniranje još postoji, ali rezultati istraživanja upozoravaju da se prostor za pogreške smanjuje. HDZ može biti na povijesno niskoj razini potpore u aktualnom mandatu, a ipak ostati favorit za novu pobjedu. SDP može biti druga stranka u zemlji, a ipak ne biti dovoljno snažan da preuzme vlast.

Najveća opasnost za SDP, dakle, nije samo pad rejtinga. To je mogućnost da postane trajno druga stranka, bez stvarne sposobnosti da oko sebe okupi većinu. A za oporbu koja želi srušiti HDZ to je puno ozbiljniji problem od bilo kojeg pojedinačnog rezultata ankete.