Više od dva i pol desetljeća je od kada nam je redatelj Ron Howard servirao filmsku uspješnicu »Kako je Grinch ukrao Božić«. Od te 2000. godine prošlo je puno vremena, u skladu s današnjicom glasoviti studio Imagine Entertainment mogao bi nam ponuditi priču »Potrošačka industrija progutala Advent«, s tom razlikom što bi od onog djela, protkanog i veselim doskočicama ovdje bilo puno nemoćnog slijeganja ramenima, koktela s velikom dozom cinizma i konstatacijom »kapital ne poznaje granice«. To što se pritom nema obzira prema kršćanskim svetinjama kao što je u ovom slučaju avdent za više od milijardu katolika, »tim gore po svetinje«.

Svjesni smo već dugo vremena da sve dublje tonemo u iskomercijaliziranu svakodnevicu, način života u kojem su bogati, želeći biti još bogatiji, u lovu na stalno novu zaradu sve nesmiljeniji. Izlovu srdele na Jadranu može se reći stop da se kako-tako ublaži stanje ribljeg fonda u našem malom, ali dragom moru, no kada je riječ o »peškanju« sa štandova, taj »lovostaj« je apstraktan pojam, misaona imenica.

Jučer je u katoličkom svijetu slavljen blagdan bazilike Svetog Ivana Lateranskog, u biti majke svih crkava, one iz 4. stoljeća, hrama u kojem su bile pape, sve do 19. stoljeća kada su prešle u Vatikan.

Nije to toliko bitno za ovu našu priču koliko čitanje iz Evanđelja, poznata i toliko prepričavana priča o tome kako je Isus Krist istjerao trgovce iz hrama, tekst jučer spominjan u crkvama diljem planete. Automatski su te riječi asocirale na sve učestalije reklame u stilu »Advent u našem gradu«. Koga briga što prema ovogodišnjem kalendaru onaj pravi advent počinje na prvu nedjelju došašća, 29. studenoga. Ima do tada skoro tri tjedna, ali je odavno počela »galama i reklama«, reklamiranje raznoraznih ponuda, još malo pa ćemo slušati više obećanja nego u tolikim predizbornim kampanjama koje su iza nas. Ova se, pak, nažalost ponavlja svake godine, zaogrnuta je imenom Advent, kada se skine taj plašt, vidi se samo ogoljena želja za što bržom i čim većom zaradom. Nema veze, uši su nam već danima zasute ponudama kao da slušamo akvizitere koji se hvale »naš proizvod je najbolji«. Još bismo trebali i brinuti brige u stilu gdje će biti postavljene famozne kućice, ima li za njih premalo ili previše mjesta, sve kao da bi mjesta na kojima će se peći kobasice i okupljališta na kojem pivo, vino i tko zna što sve ne, cure i cure, umalo postala širi društveni problem.

Naša Rijeka i Hrvatska su dio svijeta, fenomen »nema adventa bez Adventa« je naravno međunarodni, komercijalizacija svega i svačega je toliko uobičajena da čovjek na to jednostavno otupi kao na dio svakodnevice. Vjernike, međutim, smeta što je već duže vremena tako bahato i bezobrazno profanirano isčekivanje njihovog velikog blagdana, Božića, u kojem slave rođenje Isusa Krista. Za njih su to dani i tjedni ranog ustajanja i odlaska na mise zornice umjesto večernjih druženja uz glazbu, pripadajuću buku, iće i piće. To što je ono prvo nespojivo s ovim drugim, koga briga, sve je po onoj prastaroj »para vrti gdje burgija neće«. Istina da svatko ima pravo reklamirati svoju ponudu dok ne krši zakon, ali isto tako postoje i granice dobrog ukusa, trebali bi ih štovati i ljudi koji nisu kršćani poštujući svetinje svojih sugrađana.

Međutim, svi znamo da je ostvarenje toga obična utopija, jednostavno »psi laju, a karavana ide dalje«. I na ovom bojnom polju su novac i trgovina dobili bitku s određenim idealima, iskomercijaliziran nam je advent, uostalom i svakodnevica u kojoj živimo, a ustajanja i lijeganja na počinak su diktirana klanjanju njegovom božanstvu novcu.