Nedavno u Brod Moravicama održana izložba slika poznatog goranskog slikara Željka Delača iznova je skrenula pažnju na stvaralaštvo ovog slikara, čovjeka koji je slikarstvo prigrlio kao svojevrstan hobi i u njemu se iskazao nizom svake pažnje vrijednih pejzaža, kako goranskih, tako i onih s Kvarnera i iz Rijeke. Delač je svoje slike izlagao u gotovo svim goranskim središtima, mnogim sredinama Hrvatske, kao i u Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori. Delač nije po profesiji likovnjak. Štoviše, tehničke je struke (diplomirani inženjer prometnih znanosti), a pojašnjavajući nam otkud i kako se našao u slikarstvu kaže kako je u slikarstvo krenuo gotovo slučajno.

– Istina, ja sam još od osnovne škole crtao jako dobro, a i dok sam se bavio svojom profesijom znao sam u rokovnike napraviti crteže koji su se mnogima dopali. No, to nije bilo ništa ozbiljnije, ni organizirano. Onda su došle godine kad sam se počeo spremati u mirovinu pa sam počeo razmišljati o korisnom sadržaju kojem bih se mogao posvetiti. Nije mi ni tada palo na pamet slikanje, ali je u tom smjeru presudio susret s kolegicom koja je polazila tečaj i bila član jedne likovne udruge. Ubrzo sami i ja krenuo tim putem te završio tečaj slikanja nakon čega su zaredale skupne izložbe, razmjena iskustava, a kroz sve to i prihvaćanja novih saznanja o slikarskim tehnikama te usvajanje saznanja vezanih za slikarstvo. Uz pomoć stručnih voditelja, profesora u udruzi, ja sam kroz redovne tjedne susrete i rad učio na svojim i tuđim greškama te malo po malo savladavao materijale, alate, tehnologiju…, a sastavni dio učenja bili su i posjeti izložbama renomiranih slikara.

Traženja i nalaženja

Kad je o slikarskoj tehnici riječ krenuo sam s onim najjednostavnijim, što znači crtežom u olovci i ugljenu. No, vrlo brzo mi se više svidjelo djelo naslikano bojama i općenito mogućnost brojnih kombinacija bojama, pa sam krenuo raditi u pastel tehnici, a neke od mojih radova, koji su privukli pažnju, darivao dam prijateljima ili čak i prodao. Naravno, to što bih zaradio uložio sam u daljnji razvoj i kupovao sam platna, akrilne boje, kvalitetne okvire… Kad sam krenuo u naprednije i zahtjevnije tehnike znao sam, kao većina slikara iz hobija, lutati i tražiti pravi izraz. To je iziskivalo i istraživanja na internetu koji mi je olakšao lutanje po moru zvanom slikarstvo.

Kako sam po horoskopu strijelac, a to znači živahan i dinamičan, velikom većinom se to osjeti i u živim bojama na mojim slikama. Takozvanim figurativnim stilom obrađujem motive iz svoje životne okoline, svog lijepog Gorskog kotara i Primorja, iz svakodnevnih ljudskih aktivnosti u starim profesijama, u poljima, šumi, na željeznici, ribarstvu, pomorstvu… Često su mi znali reći da moja ulja na platnu s motivima Vražjeg prolaza, Kamačnika, kajaka na Kupi, Lokvarskog jezera, Fužina i ostalih prepoznatljivih i zapaženih motiva raznih goranskih središta predstavljaju besplatan turistički vodič. Volim u te motive uklopiti ljude, domaće ili divlje životinje, ribe. Moje slike većinom prikazuju vedro nebo, osunčane plaže, stabla i kuće sa sjenama oko njih. Čest motiv su mi i lovačke scene s raznim životinjama – risom, tetrijebom, srndaćem i srnom koja štiti svoje lane, govori Delač ističući kako je njegovo bavljenje slikarstvom nastavak njegovog životnog stila u kojem je bilo puno zanimljivih pojedinosti.

Foto Marinko Krmpotić

Nikako do posla

Nakon osnovne škole u Skradu (rođen sam i živio u Slemenu Skradskom) krenuo sam na srednjoškolsko obrazovanje u Rijeku. Bilo je to davne 1963. godine. Srednja tehnička škola, brodoelektro smjera, bila je poprilično zahtjevna, puno matematike i fizike, mehanike, stručnih predmeta… Smještaj u domu, spavanje u krevetima »na dva kata«, redovni vikend odlazak »na oporavak« doma. U završnim godinama školovanja sam zbog kriznih vremena (samo je otac radio, na željeznici) kombinirao stanovanje u privatnom, jeftinijem smještaju s putovanjem od kuće vlakom koji mi je bio besplatan. Učenje u vlaku, drndanje po dva sata u svakom smjeru… Nije to bilo lako, ali je bilo i lijepo. S obzirom na dobre ocjene u školi potražio sam i dobio relativno malu stipendiju u tadašnjem brodogradilištu »3. maj«.

Nakon završetka škole, mada s vrlo dobrim ocjenama (težio sam upisu na studij) nije bilo uvjeta za školovanje u Zagrebu. Zbog krize u društvu u »3. maju« nisu imali potrebu za zapošljavanjem pa krećem na novo, vojno školovanje u Školu rezervnih oficira u Zadar. Nakon šest mjeseci izlazim iz vojske, željan zaposlenja, ali i dalje traje kriza pa je posao bez dobre veze teško dobiti. Događa se tada i čuveno praško proljeće, a nakon ulaska ruske vojske u Čehoslovačku, formiraju se omladinske jedinice. Kao aktivan omladinac, vojnoobrazovan, formiram omladinsku jedinicu u Gornjoj Dobri. Dobivamo na korištenje pušku, učimo vojnim vještinama. Srećom se situacija nakon nekog vremena smirila, prestala je ugroze države i jedinica se ukinula.

Sretan telegram

Moje su nade u zapošljavanje splasnule, redovito posjećivanje i prijava Birou rada u Delnicama ne donose rezultat. Pojavila se tad mogućnost da dobijem posao u Njemačkoj, u čuvenoj automobilskoj industriji giganta Mercedes pa mi je preporučeno prihvaćanje zaposlenja u Njemačkoj. Prihvatio sam ponudu te krenuo na zakazan dogovor u Rijeci. No, istog sam dana primio telegram i pozitivan odgovor na jednu od desetak molbi za posao u Telekomunikacijski centar (bivši PTT) u Rijeci. Saznavši za to, raskinuo sam ugovor s Mercedesom i krenuo na posao u Rijeku. Tamo sam se dobro snašao, vrlo brzo postao voditelj pogona. To je bilo doba pojave prvih kompjutora (megakompjutori), a Grad Rijeka je okupljao stručnjake s iskustvom na tom planu. Kako je moj djelokrug rada bio vezan uz području telegrafije (prijenos digitalnih signala), prijavio sam se na zakazano testiranje te sam primljen u ekipu koja je krenula na tečaj za rad na novom sistemu.

More kao motiv

S druge strane se i u mojoj firmi ukazala potreba da se o trošku firme upišem u Višu PTT školu smjer telekomunikacija u Zagrebu. Bilo je to trogodišnje školovanje uz rad. Uz posao, učenje za ispite, došao je i brak, pa i prvi sin. Sve to uspješno sam riješio i u roku postigao zvanje inženjera. Naravno, za nove uređaje, (isključivo strane proizvodnje) prolazio sam stručne seminare i tečajeve engleskog jezika. Kroz nekoliko daljnjih godina pojavila se i nova tehnologija pa sam upisao drugi stupanj studija na Fakultetu prometnih znanosti, smjer telekomunikacija u Zagrebu. Po završetku sam stekao zvanje diplomiranog inženjera prometnih znanosti. Izgradnjom mobilne mreže, preuzeo sam tu novu tehnologiju i sudjelovao u njenom građenju te montaži mreža na području PGŽ-a, a u domeni tih poslova bilo je devedesetih i opremanje te priprema mobilnih aparata za ispostavu na bojišnice.

Motivi zavičaja

Humanitarna nota

Na likovnom području sam se upisom u Likovno društvo »Veli pinel« u Kostreni prije tridesetak godina istaknuo u vodstvu udruge kao dopredsjednik te pokrenuo niz manifestacija i vodio fotodokumentaciju događanja. Učlanjen sam i u najstarije riječko Likovno društvo – »Kvarner« (osnovano 1990.) u kojem aktivno sudjelujem i pokrećem događanja i primjerenu suradnju na području Rijeke i šire, a zadnjih desetak godina vodim tu udrugu u svojstvu njezinog predsjednika.

Nadalje, s obzirom na moje iskustvo vezano uz organiziranju manifestacija svoju sam ekipu slikara okupljao u mnogim humanitarnim aktivnostima na području županije. Naše je likovno društvo doniralo mnoge dječje vrtiće, bolnice, udruge, a zadnji dogovor je bio suradnja s Domom za starije osobe Kantrida gdje smo oslikali zidove. Organizirao sam prije nekoliko godina druženje riječkih likovnjaka s goranskima, uz podršku Općine Skrad te slikanje u Vražjem prolazu. Sličnu smo suradnju uz podršku Grada Delnica ostvarili na otvorenom, cjelodnevnom druženju u parku uz sudjelovanje dvadeset autora, a nastale radove donirali smo Dječjem vrtiću »Hlojkica«. Namjera je bila da to postane tradicija svake godine, no zavladala je korona i to je na žalost prekinulo naše namjere.

Risnjak

Nakon toga nastavio sam raditi, a ove godine sam imao četiri skupne izložbe. Do kraja godine bit će svakako bar još jedna i to u riječkom Domu umirovljenika na Kantridi. Naravno, nastavljam raditi i dalje. Činit ću to sve dok bude volje, želje i snage, zaključio je Željko Delač.

Aktivnost »na entu«

– Kao Goranin bio sam i dopredsjednik Društva Gorana Rijeka i to u nekoliko mandata te pokrenuo niz aktivnosti na suradnji i povezivanju goranskih općina s riječkim Goranima, organizirao druženja te nastupe goranskih kulturnjaka. Bio sam dugogodišnji glavni urednik časopisa Društva Gorana »Runolist«. Organizator sam mnogi likovnih izložbi na širem riječkom području. Za te sam aktivnosti dobio više priznanja i plaketa, rekao je Delač.

Drenovski list

Delač se kroz brojne stručne tečajeve vezane za novinarstvo i fotodokumentaciju dodatno obrazovao, a bio je i pokretač kulturnih aktivnosti u svojoj životnoj zajednici pa je primjerice u okviru MO Drenova pokrenuto glasilo Drenovski list, mjesečnik koji je prije petnaestak godina bio prvi i jedini takav u Rijeci.