Goransku kreatoricu Adrianu Rajčić, sreli smo nakon sudjelovanja na poznatoj manifestaciji Riječke stepenice. Prepunu dojmova i pozitive. No, za sve one koji se dosad nisu imali prilike upoznati s likom i djelom ove poznate goranske kreatorice, zamolili smo je da im se sama predstavi.

– Adriana je malo magistar inženjer tekstilne tehnologije i inženjerstva, malo krojačica – prilagodim se situaciji. Crtam i slikam cijeli život. Prvo sam krenula sa životinjama, najčešće konjima, kasnije su došli ljudi, a zatim modne skice. To me veselilo i crtala sam ono što bih i sama voljela nositi. Upravo je to kasnije odredilo moj izbor fakulteta i zvanje. Nakon fakulteta prvo sam radila za različita tekstilna poduzeća u Hrvatskoj, a onda sam krenula samostalnim putem, pojasnila je Adriana.

Nije zasigurno bilo lako, ali došli ste do svoje radnje i tvoje ime postalo je brend?

– Da, to se stvarno lijepo posložilo. Veseli me osmišljavanje novih proizvoda – nekad su to suknje, nekad haljine, a posljednjih osam godina torbice i ruksaci.

Djevojke su vas tražile i traže haljine za razne prigode, tu su i personalizirani novčanici, torbe, ruksaci…, za sve dobne generacije?

– Sve odjevne predmete šivam najčešće po narudžbi. Za torbe, ruksake i novčanike napravim kolekciju koja se brzo rasproda, ali i te proizvode izrađujem po željama i mjerama kupaca, za sve dobne generacije.

Foto Josip Čekada

Vječno učenje

Radite i određene natpise, primjerice na majicama ili drugim odjevnim predmetima?

– Ovo je najzanimljiviji dio cijele priče. Ja zapravo uopće ne znam mnogo o samom vezu. Kupili smo stroj za vez i pripadajući program te shvatili da ja za to očito nemam ni vremena ni talenta, pa se tog posla uhvatio moj suprug, koji je inače po struci inženjer radiologije i radi u Domu zdravlja. Program i samo izvođenje veza brzo je naučio i uspješno to radi već pet godina. Moj dio posla su ugovaranje narudžbi, odabir i izrada odjevnih predmeta te dizajnerski dio, a njegov je provođenje ideje u djelo i izrada gotovog proizvoda. Nije bilo nikakve službene raspodjele posla – jednostavno se svatko prihvatio onoga u čemu se najbolje snalazi. I da, strojni vez možemo raditi na svim odjevnim predmetima. Gotovo bilo kakav natpis ili logo može se izraditi u programu namijenjenom za strojni vez.

Koliko je sad, nakon deset godina, lakše ili teže?

– Znam puno toga, ali i dalje učim. Neke stvari postale su lakše i puno ih brže napravim. Ideja imam puno i to se nije promijenilo.Teže je jedino to što sam nekad mogla šivati i po noći, a sad mi je to problem. Odlučila sam ipak ne pretjerivati i čuvati sebe.

Kad gledate sebe prije deset godina i sad, jeste li vjerovali da će sve biti baš ovako kako je – uspješno?

Foto Josip Čekada

– Nisam imala točnu viziju. Samo sam krenula u ono što me veselilo i što mi je išlo. Znala sam da će biti u redu jer volim raditi. Nakon diplome mislila sam da ću raditi za nekoga i biti top radnik. To mi je uvijek bila motivacija – biti najbolja u onome što radim, pa što god to bilo. Na kraju sam sama sebi šef, a to je još luđe.

Kruna karijere je sudjelovanje na Riječkim stepenicama – koji put sudjelujete i s čim ste se predstavili publici?

– Ovo je bilo moje peto sudjelovanje na Riječkim stepenicama. Pripremila sam devet modela torbica i ruksaka od umjetne kože, s različitim natpisima. Torbice su crne ili bijele, s jarkim bojama i u kombinaciji s ukrasnim metalnim detaljima poput lančića, zakovica i karabina.

Mnoštvo planova

Kako ste se odlučili za natpise na torbama, odakle inspiracija?

– Revijom na 18. Riječkim stepenicama nisam predstavila samo novu kolekciju – proslavila sam i deset godina svog stvaralačkog puta. Ideja je bila napraviti nešto posebnije povodom te obljetnice. Uvijek gledam da proizvod ima dodanu vrijednost. Tako su u ovom slučaju to bili pozitivni natpisi za onoga tko nosi torbicu, ali i za onoga tko je ugleda. Povezala sam dizajn i poruke o samopouzdanju i osobnom stavu. Kolekcija poruka ujedno je i mali podsjetnik da u svijetu prepunom buke, kritika i negativnosti ne zaboravimo biti nježni prema sebi i jedni prema drugima. Svaka torbica nosi svoju poruku, s nadom da će nekome izmamiti osmijeh, vratiti vjeru u sebe ili ga podsjetiti da je lijep, vrijedan, voljen i sposoban ostvariti svoje snove. Jer ponekad nekoliko iskrenih riječi može ostati s nama puno dulje od prolaznog modnog trenda.

Foto Zvonimir Ferina

Koji su vaši daljnji koraci, što slijedi?

– Planova ima puno. Prvo, želim nastaviti razvijati nove unikatne modele torbi i ruksaka, raditi na promociji brenda, izraditi web-stranicu odnosno web-shop te organizirati tečajeve šivanja i slikanja. Na Filozofskom fakultetu u Osijeku završila sam pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu kako bih svoje znanje mogla prenositi kao nastavnica ili učiteljica. Zainteresirana sam za likovnu umjetnost te stručne tekstilne i dizajnerske predmete. Želim napraviti još jednu izložbu – jednu posvećenu modnim ilustracijama, a drugu slikama s motivima Gorskog kotara, i ponuditi ih zainteresiranima.

Svatko ima svoj put

Ide li kći vašim putem?

– Pa i ne baš. Više je fokusirana na svoje želje i ne gnjavim je modom. Neka pronađe svoj put i neka prvenstveno bude sretna. Tena mi je trenutno najveća pomoć oko montiranja videa za društvene mreže i tu vidim njezin potencijal. U ovom periodu najviše je zanima pečenje kolača i gotovo svaki dan imamo novu slasticu na stolu. Svira klavir i bavi se kuglanjem. ️

Što kažete na modnu scenu u Gorskom kotaru?

– Modna scena u Gorskom kotaru možda još nije velika ni razvijena kao u većim gradovima, ali upravo zato ima jednu posebnu vrijednost – ima prostora za autentičnost i nove ideje. Ovdje postoji puno kreativnih ljudi, tradicije, prirode i inspiracije, ali nedostaje više prilika da se ta kreativnost poveže i pokaže široj publici. Mislim da Gorski kotar ima veliki potencijal za razvoj jedne svoje, prepoznatljive modne priče – kroz ručni rad, dizajn, održivu modu i korištenje lokalnog identiteta kao inspiracije. Voljela bih pokazati da se i iz malog mjesta može stvarati nešto što može stati uz bok većoj modnoj sceni.

Hoćete li proslaviti i ovdje deset godina rada?

– Pa voljela bih jako, ali organizacija revije je dosta zahtjevna i to ne mogu sama odraditi. Zato pozivam zainteresirane da se jave – zajedno možemo napraviti jednu lijepu suradnju i događaj za naš kraj.

Promocija slikara Grge Marijanovića

– Posebno bih se voljela posvetiti promociji našeg akademskog slikara Grge Marjanovića, na kojeg bismo trebali biti posebno ponosni. Moj san je da mu se posveti prostor u kojem bi bila stalna postava njegovih slika i umjetnina. Svakako bi to bilo zanimljivo i za sve brojnije posjetitelje našeg kraja. Ujedno mi je želja da taj prostor ima i dio namijenjen radionicama crtanja, slikanja i šivanja, za sve sudionike željne umjetnosti i dizajna. U tom interaktivnom prostoru voljela bih promovirati i druge umjetnike, dizajnere i obrtnike našeg kraja, kaže Adriana.