Dok drugi pretražuju arhive zbog dokumenata, David Blažević u njima lovi zvukove koji su desetljećima čekali da ih netko ponovno otkrije. Riječki znanstvenik, DJ i strastveni kolekcionar ploča, poznat kao dr. Smeđi Šećer, glazbeni je detektiv i arheolog koji kopa po diskografskim ruševinama bivše Jugoslavije i sjeveroistočne Europe, traži izgubljene snimke, okuplja zaboravljene glazbenike i od prašnjavih arhiva pokušava napraviti nova diskografska izdanja. Nakon kompilacija Jugoton Funk, njegov najnoviji pothvat – izdavačka kuća Non Aligned Records već je prvim izdanjem pokazao da i glazba koju su gotovo svi otpisali može doživjeti novi život: album novosadske grupe Meta Sekcija, desetljećima skriven od publike, rasprodan je u vinil nakladi od 300 primjeraka. S Blaževićem, koji danas živi u finskom Tampereu, razgovarali smo o uzbuđenju otkrivanja nepoznatog, jugoslavenskom funku, glazbenim draguljima zatrpanima u prošlosti i strasti koja ne prestaje ni kada se ugase gramofoni.

Pokretanjem Non Aligned Recordsa napravili ste novi korak u istraživanju i predstavljanju zaboravljene glazbe. Koliko dugo razmišljate o vlastitoj izdavačkoj kući?

– Ideja postoji još od 2010. godine. Izdavačku kuću sam originalno zamislio s mojim prijateljem Sašom Ivaniševićem, Mr. S-om koji je bio najveći sakupljač yugo groovea i nevjerojatan poznavatelj glazbe, a preminuo je ove godine, nažalost. Već sam tada maštao o tome da bih htio objavljivati glazbu, ali svi pokušaji nekako su se izjalovili. Stvari su se počele konkretnije razvijati kroz rad na kompilacijama Jugoton Funk, koje smo radili u suradnji s Croatia Recordsom i austrijskom izdavačkom kućom Everland. Kroz godine suradnje objavili smo nekoliko izdanja, a ja sam sve više razmišljao o tome da pokušam pokrenuti vlastiti, butikni label. Htio sam sam kontrolirati cijeli proces, od odabira glazbe i masteringa do omota, rokova i marketinškog pristupa. Ove se godine napokon otvorio pravi trenutak i odlučio sam pokušati.

ODJEK

Što je temeljna ideja Non Aligned Recordsa?

Non Aligned Records

– Želimo detektivskim poslom pronalaziti neobjavljenu glazbu s područja bivše Jugoslavije. Ne ograničavamo se žanrovski. Ja uvijek naginjem funku i jazzu, volim i progresivni rock, dok drugi ljudi uključeni u izdavačku kuću imaju svoje interese. Ideja je nastaviti kopati i pokušavati pronaći stvari koje nikada nisu objavljene. To je pomalo ludi cilj jer ne znamo kakav će biti rezultat. Nikad ne znate što ćete pronaći ni hoće li potraga na kraju uroditi izdanjem.

Prvo izdanje je album grupe Meta Sekcija, koji je službeno objavljen 15. listopada. Kako ste uopće došli do tog materijala?

– Na albumu sam počeo raditi još 2024. godine, kada sam saznao da možda postoje neke snimke. Sve je počelo dok sam pisao popratne bilješke za kompilaciju Jugoton Funk 2, na kojoj smo objavili jednu pjesmu Meta Sekcije. O bendu tada nismo znali gotovo ništa, premda su moji prijatelji, kolekcionari ploča i DJ-i, voljeli tu pjesmu i puštali je na partijima. Kada me netko pitao tko je Meta Sekcija, nisam imao odgovor. Istražujući, pronašao sam intervju s Aleksandrom Kravićem Cakijem, koji je govorio o svojoj karijeri u Novom Sadu i spomenuo da je u sedamdesetima svirao u tom bendu. Rekao je da su u studiju snimili nekoliko pjesama koje su ostale zaboravljene, a možda više ni ne postoje. Tada mi se uključio taj moj krvosljednički instinkt. Pronašao sam Krajića i ostale članove benda, pisao Radio-televiziji Novi Sad i pokušavao doći do snimaka. Sve je trajalo jako dugo. A inače, mozda interesanta poveznicima ljubiteljima glazbe je da su svi članovi Meta sekcije poslije djelovali kao poznati muzičari; Kravić i Dujin su desetljecima bili u orkestru Đorđa Balaševića, a Boris Kovač je ime za sebe i izuzetno cijenjeni jazz muzičar i filmski dokumentarist.

Što ste na kraju uspjeli pronaći?

– Uspjeli smo doći do materijala i napraviti album. To je glazba koja ima iznimnu dokumentarističku i kulturnu vrijednost, ali nisam očekivao da će biti komercijalno uspješna. I kolege koji se bave izdavaštvom i kolekcionari ploča govorili su mi da je to odlična glazba, ali da se neće prodavati. Međutim, reakcije su nevjerojatne. U mjesec dana pretprodaje i prvom tjednu prodaje rasprodali smo cijelu prvu nakladu od 300 primjeraka. To mi je golem poticaj. Posebno zato što nije riječ o jednostavnoj, plesnoj glazbi, nego o muzici koja te tjera na razmišljanje i ima meditativne trenutke. Kada takav album naiđe na ovakav odjek, to je stvarno nevjerojatno.

Privatni album

ISTRAŽIVANJE GLAZBE

Može li se reći da ste u tom slučaju bili i glazbeni arheolog i detektiv?

– Definitivno. Proces je vrlo šarolik. Ponekad morate nazvati čovjeka i pitati ga za pjesmu koju je snimio prije pedeset godina, a on se više ni ne sjeća da ona postoji. Najprije morate uvjeriti ljude da je to ozbiljna inicijativa koja može rezultirati izdanjem. Meni je najveći gušt upravo taj trenutak kada nakon dugog traženja dođete do snimaka i napokon ih možete poslušati. Sjećam se kada sam prvi put slušao materijal Meta Sekcije. Pitao sam se jesam li možda sam sebe uvjerio da je to toliko dobro jer sam toliko dugo radio na tome ili je glazba stvarno takva. A onda shvatite da je stvarno nevjerojatna.

Što slijedi nakon Meta Sekcije?

– Sljedeće izdanje bit će povezano s jednim jako poznatim soundtrackom s područja bivše Jugoslavije koji dosad nikada nije bio objavljen. Na njemu smo počeli raditi prije šesnaest godina, ako računam od prvog impulsa i razmišljanja o tom projektu. U ovom trenutku još ne bih otkrivao detalje.

Zašto ste toliko usmjereni na glazbu bivše Jugoslavije? Je li riječ o jugonostalgiji?

– Ne znam jesam li jugonostalgičan, ali nostalgičan jesam, definitivno. Volim staru glazbu. Kada me ljudi pitaju što puštam kao DJ, kažem im da puštam staru muziku. Jednostavno, cijeli taj proces otkrivanja starih snimaka nešto je na što sam se navukao.

Vaša ljubav prema funku, međutim, nije počela s jugoslavenskom glazbom

– Sve je krenulo preko hip-hopa. U srednjoj školi bio sam pravi hip-hoper, obožavao sam hip-hop, funky ritmove i plesnu glazbu. Na početku fakulteta počeo sam otkrivati odakle dolaze semplovi u hip-hop pjesmama. To mi je otvorilo potpuno novi svijet. Odjednom je postalo najzanimljivije otkriti koja se stara pjesma krije iza sempla koji poznaješ iz neke hip-hop stvari. Postoji čitava scena ljudi koji se time bave, a mene je privukao upravo taj detektivski posao. Kada sam potom otkrio koliko je funka, soula, jazza i disca bilo u jugoslavenskoj glazbi, a da za velik dio toga nikada nisam čuo, bilo je gotovo. Potpuno sam se prebacio na istraživanje te glazbe.

ŽANROVI KAO ALAT

Je li jugoslavenski funk imao vlastiti, prepoznatljiv zvuk ili je uglavnom pratio zapadne trendove?

Non Aligned Records

– Neke su stvari bile jednostavne kopije, ali ima i pjesama u kojima su autori dodali nešto autentično svoje. Upravo su ti dijelovi najzanimljiviji. Imitacije također imaju svoju draž, ali najviše volim kada čujem nešto što je glazbenik stvarno unio u zvuk. U posljednje vrijeme dosta istražujem funk iz istočnog bloka. Budući da živim u Finskoj, odlazim kod prijatelja i kolekcionara u Estoniju, a kada putujem na konferencije, znam potražiti ploče i u Latviji. Pronalazim mnogo dodirnih točaka s jugoslavenskim funkom. Postoji neki istočnoeuropski, slavenski štim koji se provlači kroz glazbu nastalu u tim zemljama.

Je li jugoslavenski funk u svoje vrijeme imao međunarodnu prepoznatljivost?

– Mislim da nije. Toga je bilo premalo. U ukupnoj jugoslavenskoj diskografiji takvi albumi, izvođači i pjesme pojavljuju se na kapaljku. Nismo bili poznati kao funk scena niti smo imali mnogo izvođača koji su se isključivo bavili tim zvukom. Funk elementi često su se pojavljivali kod izvođača koji su inače pripadali estradi. Dalibor Brun imao je pjesama koje su naginjale funku, a takvih stvari ima i kod Zdravka Čolića i Miše Kovača. Ali nećemo sada Mišu Kovača nazvati funk izvođačem. Danas je situacija drukčija. Među kolekcionarima ploča jugoslavenski funk poznata je niša, a ljudi vole pronalaziti rijetke snimke. Primjerice, popularni YouTube kanal My Analog Journal objavljivao je glazbene setove posvećene jugoslavenskom funku koji su privukli velik broj pregleda.

Koga biste izdvojili kao najzanimljivije predstavnike tog zvuka?

– Meni je osobno Tihomir Pop Asanović kralj funka. Dino Dvornik također je legenda. Imao je ritam u malom prstu i stvarno je disao funk, razumio njegovu aritmetiku. Ako je Pop Asanović kralj, Dino bi bio prljavi princ.

Čini se da vas u istraživanju ne zanimaju samo određeni žanrovi, nego i glazba koja je ostala izvan glavnih tokova?

Privatna arhiva

– Volim raznovrsnost. Kada pogledate ukupnu jugoslavensku diskografiju, vidite koliko je bilo narodne glazbe, od ansambala do različitih oblika slavenskog folka i romske glazbe. A onda, kada se takva glazba spoji s elektronikom ili jazzom, nastaju mi najzanimljiviji trenuci. Žanrovi su mi zapravo samo alat. To su kategorije kojima se profesionalci, ljudi koji se bave izdavaštvom i novinari služe kako bi lakše razgovarali o glazbi. Ne mislim da ih treba shvaćati kao stroge granice.

FETIŠ I RITUAL

Znači li to da glazba koju danas smatramo bezvrijednom ili nevažnom jednoga dana može dobiti sasvim drukčiji status?

– Svakako. I danas postoji glazba za koju još ne znamo kolika će joj biti vrijednost u budućnosti. Tako je bilo i prije, to je normalan proces u glazbi i umjetnosti. Mi smo tu kao nekakvi glazbeni istraživači koji ne mogu prestati konzumirati glazbu u velikim količinama. Pokušavamo stvari koje su prošle ispod radara staviti u kontekst vremena u kojem su nastale i pokazati njihovu vrijednost. Pogledajte Meta Sekciju. Ti su ljudi u jednom trenutku možda mislili da njihova glazba nije ništa posebno. A kada je danas stavite u kontekst jugoslavenskog jazz-fusiona, shvatite da je riječ o materijalu koji bi, da je tada objavljen na ploči, danas mogao biti iznimno tražen među kolekcionarima.

Živite u Finskoj, gdje ste se snašli i kao kolekcionar. Kako izgleda potraga za pločama ondje?

– Imam poznanstva s trgovcima pločama koji su specijalizirani za glazbu istočnog bloka. Znam otići do njih, dobiti ključ arhive i provesti cijeli dan pregledavajući ploče. Ponekad idem sam, a ponekad s prijateljima koji su također DJ-i. U Tampereu mi je posebno zanimljivo to što postoje kafići koji imaju pripremljene gramofone. To mi je sjajno. U Hrvatskoj je često problem što u klubovima nema odgovarajuće opreme pa DJ mora nositi vlastitu tehniku ili se snalaziti s onim što ga dočeka.

Koliko ploča danas imate u kolekciji?

– Nemam pojma, možda oko 1.500. To nije puno za DJ-a, ali meni je najveći gušt danas ipak pronaći neobjavljenu glazbu. Nekada sam aktivno tražio određene ploče i pokušavao ih pronaći na sve moguće načine. Taj me oblik lova više ne privlači toliko kao prije. Sada mi je veće uzbuđenje kada netko kaže da možda postoje master-trake, ali nitko ne zna gdje su, kako doći do njih i što se s njima dogodilo. Kada ih napokon dobijete i poslušate, osjećaj je potpuno drukčiji.

Je li onda povratak vinila zapravo povratak fizičkom odnosu prema glazbi?

– Sigurno je riječ o nekoj vrsti materijalnog fetišizma, ali i ritualu. Odlučiš da ćeš slušati glazbu, uzmeš ploču, fizički rukuješ medijem, uložiš vrijeme da nešto pronađeš i novac da to kupiš, a onda uživaš u tome. To je drukčiji osjećaj. Vinil možda nije najbolji način za slušanje glazbe u tehničkom smislu, ali možda jest najbolji način za uživanje u njoj.

LIJEPO JE U RIJECI, ALI I U FINSKOJ

Odselili ste iz Rijeke 2019. godine. Pratite li još riječku glazbenu scenu i nedostaje li vam Rijeka?

– Ne pratim je baš aktivno. Ali možda smo mi Riječani malo glazbeno razmaženi. Imamo snažnu glazbenu prošlost i možda zbog toga očekujemo da se stalno događa nešto posebno. Ne bih rekao da se baš ništa ne događa. Sigurno postoje zanimljive stvari koje se događaju ispod površine, kao i u drugim gradovima. Treba malo dublje kopati da bi ih se pronašlo. Ja nisam tamo i ne kopam pa mislim da nije fer da nešto pametujem. Naravno da nam nedostaju Rijeka i sve što je povezano s njom. Kada dođemo, onda shvatimo koliko nam je lijepo u Tampereu i koliko nam je ondje zapravo dom. Lijepo nam je i u Rijeci, ali i u Finskoj. Teško je bilo naviknuti se na zimu. Čini se da je čekaš cijelu godinu da prođe, a onda ovdje imaš prekrasan dio godine. Imam svoje prijatelje i ljude s kojima dijelim interese. Dobro nam je, iako nam Rijeka uvijek ostaje važna.

SNIMKE ZABORAVLJENE PRIJE POLA STOLJEĆA

Gotovo pola stoljeća zaboravljene snimke novosadske grupe Meta Sekcija napokon su objavljene na albumu Inventions, Projections and Conjectures, prvom izdanju riječkog DJ-a i glazbenog istraživača Davida Blaževića, poznatijeg kao dr. Smeđi Šećer, pod okriljem njegove izdavačke kuće Non Aligned Records. Pet pjesama snimljeno je 1978. godine u studiju Radio Novog Sada, no nezadovoljni rezultatom, članovi benda odložili su snimke i nastavili svojim putem. U arhivu su ostale gotovo 50 godina, sve dok ih Blažević nije pronašao istražujući tragove benda. Album donosi šest skladbi, uključujući i ‘’Fly by JAT’’, ranije objavljenu samo na rijetkoj Jugotonovoj kompilaciji. Prvo izdanje tiskano je u 300 numeriranih primjeraka, a rasprodano je u pretprodaji i prvom tjednu prodaje.

JUGOTON SUD AMERICANA

Zanimljivu priču o gotovo zaboravljenoj glazbenoj vezi Hrvatske i Argentine istražio je David Blažević zajedno s argentinskim suradnikom Tomásom Conttijem. Riječ je o izdavačkoj kući Jugoton Sud Americana, koja je djelovala u Buenos Airesu tijekom 1950-ih i 1960-ih, a njezin je osnivač bio Juan Prodan, iseljenik podrijetlom iz istarskog sela Prodani. Prodan je u Argentini vodio hrvatsku radijsku emisiju, a 1955. godine u Zagrebu dogovorio licencnu suradnju s Jugotonom, omogućivši objavljivanje jugoslavenske glazbe za južnoameričko tržište. Dosad su pronađena samo tri izdanja pod imenom Jugoton Sud Americana. Istraživanje je započelo pronalaskom jedne ploče u arhivu Croatia Recordsa, a trag je istraživače preko stare adrese u Buenos Airesu doveo do Prodanove obitelji i ljudi koji su poznavali njegovu priču. Tako je ponovno otkrivena mala, gotovo nepoznata epizoda hrvatske glazbene i iseljeničke povijesti.