RIJEČKE GLAZBENE LEGENDE

Dva desetljeća u dijamantnoj prašini: Diamond Dust odličnim koncertom u Pogonu proslavio 20 godina

Valentina Botica

Foto N. BLAGOJEVIĆ

Foto N. BLAGOJEVIĆ

Večer su otvorili slovenski power/thrash sastav Eruption i talijanski groove metalci Runover. Oba benda sjajno su odradila svoj zadatak i zagrijala Pogon za slavljenike




Riječka rock povijest lijepo zvuči kad se o njoj priča, ali u subotu navečer u Pogonu nije bilo previše mjesta za nostalgiju – svirala se živa i glasna glazba. Riječki heavy metalci Diamond Dust obilježili su 20 godina postojanja koncertom “20 Years in Dust” okupljajući publiku koja je došla po onaj old-school koncertni doživljaj.


Večer su otvorili slovenski power/thrash sastav Eruption i talijanski groove metalci Runover. Oba benda sjajno su odradila svoj zadatak i zagrijala Pogon za slavljenike.


Kada su na pozornicu izašli Jay Hrkać, Armando Floričić, Alen Dumić, Franko Dekleva i Marko Jurman, Pogon je bio spreman za presjek dva desetljeća rada. Diamond Dust je svirku otvorio spletom “Hooligan” i “Virus, nakon čega su nastavili s “Final Walk” i “Salvation”.




Na samom početku, kao i nekoliko puta usred seta, videoprojekcije su nas provele kroz 20 godina njihovog druženja, stvaranja, zezanja i sviranja, čime je ovaj slavljenički koncert dobio na emotivnosti uz dozu nostalgije.



Iako je povod bio jubilej i prisjećanje na materijal s albuma “Ten Years in Dust”, bend na sceni nije djelovao kao spomenik vlastitoj prošlosti – bez nepotrebnih govora i floskula, izbacili su na binu sirov metal koji najbolje zvuči upravo uživo.


Govoreći uoči koncerta o samom trajanju benda, vokalist Jakov Hrkać priznao je da su kroz godine, uz brojne pauze i promjene postave, ponekad bili i malo spori,  ali upravo je svaka nova pjesma dokaz da njihov rad i dalje ima smisla. Umjesto da žive na staroj slavi ili se opterećuju time kako jedan metal bend mora izgledati, Diamond Dust je ostao dosljedan sirovom pristupu i autentičnosti. Kako sam kaže, proba im nikad nije bila obveza, nego mjesto gdje se i dalje nešto događa – prostor u kojem izbacuju frustracije, nepravdu i svakodnevno licemjerje bez previše filtriranja.


Dvadeset godina je iza njih, ali prema viđenom u Pogonu, njihova se dijamantna prašina još dugo neće slegnuti.