Sve je vodilo na Poljud. Tematski. Kud bi drugo i vodilo, kad takvog ispraćaja nikada prije vidjeli nismo. Dobro, sličnih pokušaja se najstariji i sjećaju, ma kad ih je onomad i bilo uvijek se više moralo nego htjelo biti dio gomile.

Ovaj put se žudjelo poći u gomilu, onih 30 tisuća duša je žudjelo. Mišo Kovač. Neupitni estradni kralj kojem su se naklonili svi, sad kad ga više nema. Do jučer je ipak i prije svega za elitu bio tek čovjek za mase, čovjek od hitova, čovjek s najviše prodanih ploča, čovjek za dobre tulume i opaka vjenčanja.

Bio je čovjek za narod, a to, koliko god da si karizmatičan, rijetko kad ima i onu višu kulturno-društvenu pa i političku vrijednost. A onda se sve promijenilo. Ispraćaj zamišljen tako da se dogodi na stadionu kluba kojeg je istinski volio, okrenuo je sve naglavce.

Sve je tematski vodilo put Poljuda. »Ajme, kako je Poljud lijep«, stiže prva poruka. Da sve bude zanimljivije nije navijačka, već je autorica posve nezainteresirana strana u suludoj nam stvarnosti u kojoj su stadioni ako ne najvažnija stvar na svijetu onda prva do najvažnije.

I bome i jest lijep onako u predvečerje, obasjan suncem što u more tone. I lijep je kad ga se dronom snimi. I lijep je kad je pun, a bome i lijep je kad se zapali na desetke tisuća lampica na mobitelima žestokih poklonika Mišina lika i djela.

»Ajde da vidimo tko će ga se usuditi rušiti nakon ovoga«, poruka je koja stiže, opet od posve nezainteresirane strane. Nitko! Ne bi ni oni mineri iz klasika Hajrudina Krvavca »Most«, a ti su rušili sve, sad kad ga je napunio i veličanstvenim učinio lijes s legendom.

Sve je vodilo put Poljuda, tematski, i prije i poslije ispraćaja. Premijer koji u loži pjevuši. Torcida koja pere imidž. Očenaš u unisonoj stadionskoj izvedbi tisuće duša.

»Samo čekam u novinama intervju s vozačem ovog autića s lijesom, koji eto žvače žvaku«, stiže poruka, ovaj put jednog pasioniranog čitatelja i navijača. Dan poslije tako je i bilo.

Intervju u jednoj tiskovini, poster u drugoj. Ali, zove i Stara mati. Pita gleda li se. I priznaje da ona onako malo pogleda sa strane, posluša u prolazu. Jer joj se plače čim čuje pjesmu, čim vidi ispraćaj. Pjesma je vraća u bolju prošlost. To što Miše više nema vraća je u sadašnjost, jer nakupilo se godina.

Sve je vodilo na Poljud, tematski dakako. I poruka u kojoj je pisalo da je onaj pravi mirakul cijelog ispraćaja nikad ozbiljniji Mladen Grdović. Već za ispraćaja bilo je jasno kako će društvene mreže gorjeti, kako će krenuti žestok boj je li to kič ili nije, bi li to Mišo htio ili ne bi, je li ovo samo Dalmacija može ili zna toga biti posvuda.

Sve je vodilo put Poljuda, ma što je slano ni mački nije drago. Spas je zato donijelo Otvoreno. To je ona emisija javnog servisa u kojoj se raspravlja o aktualnim temama. Aktualna tema evo priuštivo stanovanje.

To hoće reći da se priuštivo stanovanje više nije dalo izbjegavati, tematski dakako. U Otvorenom se o mnogočemu raspravlja tek kad se više bježati od teme ne može.

Raspraviš i miran si neko vrijeme, i urednički i politički. Jer, tko sad može reći da te se nije ticalo. Cijela Europa je na ulicama i zbog stanovanja koje je sve samo ne priuštivo.

Mladost je na cesti jer ne može do stana. U studiju HRT-a nikog, a da je mlad. Mi to, valjda, gledamo malo drugačije. Zato je rasprava u studiju i bila akademske naravi.

Kako i neće kad o priuštivom stanovanju govore oni koji su si odavno priuštili sve što treba. Rekao bi narod da je lako po gloginjama tući s nečim što nije tvoje. Pa kad se još zna da se u isto vrijeme na Drugom igra europski nogomet, onda je jasno da Otvoreno o priuštivosti stanovanja nije gledao valjda nitko.

Mladost dobrog dijela Europe je izašla na ulice i ne kani s ulice otići. Na ulici nisu bez razloga. Stan, pa bio on i podstanarski, sve im je teže priuštiti. Život im je sve skuplji i bit će skuplji jer inflacija gazi.

Školstvo je ili najmanja briga onih na vlasti, ili je sustav takav da oni s dubljim džepom imaju daleko veću šansu uspjeti. Perspektiva je loša, uopće je se ne vidi. Političarima se ne vjeruje.

Demokraciji ovakvoj kakva je se ne vjeruje. Europski lideri se nešto koprcaju, ali taj sustav je toliko spor da od njega ne treba očekivati ništa. Stan ima k’o para ima.

Nije ni čudo da i u Americi više ništa nemaju protiv socijalističkih nekih ideja. Krov nad glavom, dobro školstvo, zdravstvo, pa još za svih, što je falilo i što bi falilo!? Pa se mladost ne da s ulice, baš kao ni »starost« koja uz njih stupa jer bi da živi bolje, kvalitetnije, onako kako im je na koncu obećano.

Priuštivo stanovanje umalo je pojelo Poljud, tematski dakako. A onda je jedna slučajna sličica iz života i opet promijenila sve. Grad je mali, uzmorski. Tri muškarca ozbiljnih godina na cesti razgovaraju.

To što jedan ima fotoaparat, a drugi diktafon očito je zapelo za oko grupici stasitih srednjoškolaca odjevenih u crne trenirke i obrijanih glava. »Novinari crvi!«, viče jedan iz grupice što pognutih ramena baulja naokolo u pola bijela dana.

Eto, novinari crvi. Dva od ona tri ozbiljna čovjeka ostala su posve šokirana. Onaj treći nije, njemu je to svakodnevica, pa je krenuo put momaka priprijetivši im policijom.

Nije da su se razbježali, ali nije bilo ni konflikta. Odoše. Ostade gorak neki okus u ustima. Odakle im to? Odgaja li itko te mlade ljude, a da nije navijačka skupina kakva!? Čitaju li išta?

Gdje, na koncu, ostade stari dobri kućni odgoj? A malo dalje ured načelnika koji ništa zla nije vidio onomad u rečenici koja otprilike kaže da je u njegovu mjesto sve uvijek savršeno bilo dok nisu došli novinari i počeli tražiti samo afere. A afera, kao za vraga, ima.

Nego, priuštivo stanovanje, generacija Z koja po velikim europskim gradovima ultimativno traži bolje sutra!? Ivan zna sve.

– Mlado i staro diljem Evrope grla poderaše na prosvjedima za priuštivo stanovanje a protiv beskrupoloznih vlasnika apartmana i zgrada koji uništavaju gradsko stanovništvo i sve ono zbog čega su gradovi gradovi.

Da je riječ o nesumnjivo primarno ljevičarskoj političkoj agendi dokazuje primjer Graza gdje je gradonačelnica iz redova austrijske Komunističke partije ponovo dobila mandat temeljito se boreći za priuštivo stanovanje i Berlin gdje je nedavne lokalne izbore dobila za neke radikakna Ljevica/Linke na temelju najave borbe protiv beskrupuloznih vlasnika zgrada. U našoj zemlji ta se priča tek usputno i sramežljivo spominje, niže Ivan.

Ma ne staje. Jer, ima i osim.

– Osim jednog političara od kojeg se i po političkoj pripadnosti i po tome što vodi grad koji u hrvatskom turizmu zauzima prvo mjesto ne bi to očekivalo, upozorava Ivan.

Pa citira gradonačelnika Dubrovnika Matu Frankovića koji reče: »Živimo u zanimljivim vremenima u kojima kapital svakodnevno pobjeđuje demografiju. A protiv mene su i prijete mi oni koji imaju ne jedan nego 50 apartmana«.

U nas je eto tako, Franković priča o priuštivosti, Otvoreno skida temu s dnevnog reda, a njih četvorica obrijanih glava imaju preča posla. Taman da sve i opet vodi put Poljuda, tematski, kako drugačije.

»Ajme, kako je Poljud lijep«, pisalo je. Za to vrijeme talijanski arhitekti koji su pobijedili na natječaju za idejno rješenje novog Dinamova stadiona zajedno s hrvatskim kolegama pružali su otpor onima što u njihovu radu ne vide ljepote. A što ti je stadion bez Miše!? Goli beton i ništa više.