Više je razloga za Trumpov poraz na međuizborima u Americi, odnosno poraz republikanaca. Trumpizam se tobože obraća malom čovjeku, no kako u Americi mali čovjek, radnik, poduzetnik, sve teže živi, jer rastu cijene i nema preporoda koji je Trump obećavao, ispalo je da profitira samo krupni kapital.

Burze, tehnološki sektor i korporacije Trumpu bliskih biznismena rastu, ekonomija raste, ali američki radnik, farmer, mali poduzetnik, onaj koji je inicijalno i glasao za Trumpa iz svojih liberalnih pobuda, očito nije vidio (dovoljan) napredak.

Vidi, međutim, rastuće podjele i prozivanje drugih i drugačijih, od čega sam nema ništa. Pa ako je na početku i povjerovao da mu je taj drugi i drugačiji nešto kriv, sada ipak od politike traži da položi račune.

Dakle, prvi razlog zašto su republikanci u SAD-u izgubili na ovim izborima treba tražiti u tome što su dijelom razočarali i svoje tradicionalno biračko tijelo, mahom umjereno konzervativno.

To su ljudi koji vode svoju brigu i glasaju novčanikom, ali i kroz ideju da ne žele preprisutnu državu. Oni žele poduzetničke slobode, žele raditi, zaraditi i štititi svoju imovinu, a Ameriku vide kao mjesto slobode koje će im omogućiti takav američki san.

Oni žele biti »svoji na svome«, ali ne vide zašto bi se išlo u ratove koji im posredno još i podižu cijene benzina i druge robe. Dakle, ta tradicionalna Hayek-Friedman paradigma, slobodnog tržišta, ali i slobode volje, bez natruha neke moderne oligarhije je iznevjerena, i tu se otišlo predaleko – a da bi se to prosječnom američkom republikanskom glasaču moglo svidjeti.

Tu će biti potrebno vraćanje na početne postavke, a dio republikanaca to već radi i lagano se odmiče od Trumpa, koji pak tvrdi da je njegovo ime bilo na listiću da bi dobio izbore.

Inzistiranjem pak na carinama i čudnoj vanjskotrgovinskoj politici, koja nije donijela ništa dobro ni američkom potrošaču, Trump je podigao ekonomske zidove i uvjetovao međunarodnu razmjenu. To je dodatno ojačalo procese deglobalizacije.

No, i njegove su carine postale »stara vijest«. Ne odgovara to previše ni ekonomskoj zajednici, da je stalno u nekom sporu, pa je Trumpova politika, moglo bi se reći, dijelom i tu podbacila.

Iako, američka ekonomija raste i dobro stoji, odnosno stoji puno bolje od europske. Samo je pitanje kome to najviše odgovara i kome se profiti slijevaju. Prema nekim se pokazateljima već početkom godine moglo nazrijeti, Paul Krugman je o tome govorio, da je Amerikancima, pa i onima bogatijama, lagano dosta svega toga i da politika zatvaranja polako ide svom kraju.

Dakle, ni dio ekonomske zajednice nije oduševljen. No, tek će se vidjeti kako će se sve rasplesti. Puno je tu faktora, uz Europu, tu su Kina i druge velike sile zapetljane u klupku interesa.

Recimo da su građani vidjeli da se njihovim novcem vode nepotrebni i štetni ratovi i ideološke bitke, dok su njihove lisnice sve tanje, a malo poduzetništvo kao bastion slobode sve ugroženije.

To je i dio Trumpovih glasača valjda prepoznao kao stanovitu prevaru pa su kaznili i predsjednika posredno, preko republikanskih kandidata, koje je dijelom sam instalirao, dok se drugi dio sada od njega ograđuje.

Na neki je način skinuta s njega ta aureola poduzetničkog maga koji će svojim nepogrešivim instinktom »sve srediti«. Potom su tu manje odlučni birači, koji donedavno nisu vidjeli nikakvu alternativu ni u demokratima, međutim, demokrati su terenskim radom i radom na sebi ipak uspjeli iznjedriti više imena mladih političara koji imaju stav i znaju govoriti.

Prvi je teksaški demokratski kandidat Talarico koji govori jasno i glasno, gotovo propovijeda politiku kao duhovni nauk koji vješto pretače u ideje dobra i poštenja koje govore da nije sve u novcu.

Trump je ukinuo programe pomoći, ono malo natruha socijalne države što je u Americi postojalo. Talarico je progovorio o djeci koja gladna dolaze u školu, dok se Trumpovi kapitalisti ponašaju kao da je Teksas na prodaju.

Teksas nije na prodaju, zagrmio je Talarico i pobijedio. Jedan dolar ipak nije jedan glas. Dolar nije ulaznica za glasanje. Moćna je to poruka. Trump je obećao i da će, pobijede li republikanci, svaki građanin dobiti par tisuća dolara.

Nije uspjelo. Musk je uložio veliki novac u kampanju u Teksasu, ni to nije uspjelo. Ekonomija je važna, ali nije važna samo ekonomija. Uz to što je mnogima dosadila Trumpova politika zatvaranja, nekima je možda dosadio i njegov način komuniciranja, nepotrebno etiketiranje, koje se čak i izlizalo i svi su se već na to navikli, pa je sve skupa izgubilo značenje, ali i slušatelje i recipijente.

Tu su i njegove antimigrantske politike, gdje je, pokazuju neke analize, izgubio dio glasova ranije mu sklone latinozajednice, s obzirom da su se neki doslovno na svom pragu uvjerili u pogubnost takvih politika.

Bilo je slučajeva razdvajanja obitelji, a ljudi su prozivani strancima u vlastitoj zemlji. Ali, sve valjda dođe svome kraju. Ili će doći. Svatko na kraju, ili na izborima, polaže račune, pa je dobro da izbore imamo i da postoje, kakve god zamjerke nalazili demokratskom procesu i koliko se god ponekad besmislenim činio.

I tu je naravno biračko tijelo demokrata, koje je možda na prošlim izborima ostalo dijelom doma, jer su mislili da nemaju kome dati glas (otkud nam je to poznato?), a sada ipak imaju i ipak su stasali neki kandidati mlađe generacije.

Njihove lijeve ili ljevije ideje, koje Trump naziva komunističkima i marksističkima, a što sve manje ljudi, pogotovo mladih, vidi kao pogrdu, činilo se kao da su bile sasvim uspavane i gurnute u zapećak.

No, narod ipak digne pognutu glavu, a demokratski proces, koji prati dijalektiku društva, pokazalo se opet – nema alternativu. Govorimo to jer je predsjednik Trump svojevremeno poručio da ako ga izaberu, Amerikanci više neće morati glasati, što je jeziva poruka.

U kombinaciji s tehno-oligarsima kojima se okružio, ta je izjava dobila novu dimenziju. Dakle, ova je pobjeda demokrata važna i jer je podsjetila na važnost demokracije.

Amerika je kolijevka demokracije, koja je svoju ekonomsku i političku snagu gradila upravo na liberalnim pogledima i otvorenim granicama. Njena su snaga ljudi koji su u nju iz svih krajeva svijeta stoljećima dolazili, tražeći posao ili tražeći utočište od pogubnih ideologija starih kontinenata.

Sada su i ljudi svugdje po svijetu mislili, a i neke stranke, ako ovakve poruke mogu proći u Americi, onda mogu svuda. Ako se u Americi, koja je sazdana u raznolikosti naroda, rasa i mišljenja, traže stranci, onda se »stranci«, kako god ih definirali, nigdje neće dobro provesti.

Onda svatko od nas može u bilo kom trenutku postati stranac u svojoj zemlji. Pobjeda demokrata stoga je poruka cijelom svijetu. Amerika je velika i moćna, sve su oči uprte u nju: ona diktira, ona je uzor.

Sada je udaren drugačiji tempo. Ovime su vjetar u leđa izgubili i europski populisti i desni radikali, prije svega AfD u Njemačkoj, a onda i stranke u Hrvatskoj koje u tim pokretima vide uzore.

Iza Trumpa skrivaju se i »postrojavaju« naime brojne stranke i strančice po Europi, do najmanjih pijuna na periferiji, koje ionako nitko ništa ne pita, ali su se i oni htjeli okoristiti valom populizma, koji je počeo sve više usvajati retoriku diktatura.

I kao da se testirala granica, dokle to može ići. Zato je poruka američkih birača, poruka i europskim radikalima, da je ljudima toga dosta. Nakon pobjede demokrata, burze su to prvo pozdravile, ali onda se počeo cjenovno urušavati tehnološki sektor, s naglaskom na umjetnu inteligenciju.

Demokratski političari će, očekuje se, možda početi kočiti bjesomučnu izgradnju podatkovnih centara na periferirama i u ruralnim krajevima koji nemaju ni normalnu infrastrukturu za život, ali su zato kao gljive poslije kiše nicale ropotarnice podataka.

Napuhani UI sektor, koji je postao sam sebi svrha, ili je postao svrha upravo tome da iskrivi procese demokracije, će se vjerojatno samo modificirati, koliko to uopće može, jer je sve već otišlo predaleko, ali će vjerojatno potpasti pod regulativu, kakvu i Europa pokušava gurati, pa joj se predbacuje da je spora.

Sporost je ovdje vrlina. Sada i Europa prolazi svoje »vatreno krštenje«. Europljani su na ulicama, izbori u brojnim državama pred nama. Ne znamo kako će se stvari rasplesti, no kako god da se raspletu, američki su izbori pokazali da se klatno i dalje miče, ono se u demokraciji uvijek vraća i može se vratiti, koliko god se ponekad to njihanje činilo presporo, podložno vanjskim utjecajima, prljavim kampanjama, lažnim vijestima.

Demokracija nema alternativu. Društveni ugovor nema alternativu. On je teško izborena tekovina: taj glas, koliko god se činio mali, ipak vrijedi. To je i poruka političarima, pa i našim, da terenski rad ima smisla, čak i u doba mreža i raznih iluzija koje se na koncu ipak ne mogu jesti.