Snimio Damir ŠKOMRLJ / NL arhiva
Transport životno ugroženog pacijenta s Lošinja do riječke bolnice trajao je znatno više od jednog sata, jer helikopteri MORH-a zbog lošeg vremena nisu poletjeli. I kad mogu poletjeti, transport je dulji zbog udaljenih baza MORH-ovih letjelica
RIJEKA Životno ugroženi pacijent s Lošinja jučer je do Kliničkog bolničkog centra Rijeka prevezen trajektom u vozilu hitne pomoći, unatoč činjenici što su iz riječke prijavno-dojavne jedinice Zavoda za hitnu medicinu Primorsko-goranske županije zatražili dizanje MORH-ovog helikoptera.
Transport životno ugroženo pacijenta do riječke bolnice trajao je znatno više od jednog sata unatoč činjenici što su djelatnici Zavoda za hitnu medicinu PGŽ-a postupili prema protokolu i za vitalno ugroženog pacijenta zatražili helikopterski prijevoz kako bi čim prije stigao do riječke bolnice.
Međutim, MORH-ovi helikopteri zbog lošeg vremena nisu mogli poletjeti ni iz baze u Zagrebu, niti iz baze u splitskim Divuljama, a riječ je o bazama iz kojih polijeću MORH-ovi helikopteri kad je potreban hitni prijevoz životno ugroženih pacijenata na kvarnerskim otocima.
Nemili scenariji
Nakon ukidanja hitne helikopterske medicinske pomoći koja je protekla četiri mjeseca u okviru pilot-projekta Ministarstva zdravlja posebnim helikopetrima i medicinskim timovima smještenim u bazama na Krku i Braču prevozila teške pacijente najčešće s kvarnerskih i dalmatinskih otoka, ovakvi će scenariji biti znatno češći. Situacija je posebno složena upravo kod kvarnerskih otoka jer kad MORH-ovi helikopteri i budu spremni za let i prijevoz životno ugroženog pacijenta, gotovo je sigurno da s tako udaljenim bazama kao što su to u ovom trenutku MORH-ove baze, pacijenta do bolnice neće uspjeti dopremiti u okviru tzv. »zlatnog sata«, osnovnog temelja hitne medicine i spašavanja ljudskih života.
Naime, osim što vojni helikopter po pacijente na kvarnerskim otocima u 90 posto slučajeva dolazi iz stotinjak kilometara udaljene baze u Zagrebu, vojni helikopteri nakon početka radova na Kampusu više ne slijeću na helidrom na Trsatu. Umjesto toga, helikopteri s pacijentima danju slijeću na Grobnik, a noću na aerodrom na Krku odakle se vozilima hitne pomoći transportiraju u KBC Rijeka. Time se vrijeme transporta pacijenta kojem je ugrožen život osjetno produljuje.
Vojni helikopetri za razliku od posebno prilagođenih medicinskih helikopter nemaju medicinske opreme već se ona unosi u njega, a to znači da je u zraku tada znatno manje opreme nego što je to u posebno prilagođenom helikopetru koji je opremljen fiksnom opremom poput vozila hitne pomoći. Sam pacijent u vojnom helikopteru nalazi se na nosilima koja nisu fiksirana kao što je to u prilagođenom helikopteru. Sve ovo dodatno otežava prijevoz hitnih pacijenata vojnim helikopterima.
Nema izravne veze
No, transport pacijenta, kako doznajemo od pomoćnice ravnatelja za kontrolu zdravstvene zaštite Zavoda za hitnu medicinu PGŽ-a dr. Senke Štrbo, osjetno je dulji već i zbog same činjenice što ih prevoze MORH-ovi helikopteri koji dolaze iz baza iz drugih županija.
– Za početak, mi iz prijavno-dojavne jedinice Zavoda za hitnu medicinu PGŽ-a nemamo izravnu vezu s helikoperskom službom MORH-a, već to radimo putem službe 112 koja na našu inicijativu poziva vojne baze u Zagrebu ili Splitu. Kad oni daju zeleno svjetlo, onda mi u prijavno-dojavnoj jedinici dobijemo informaciju kada će helikopter krenuti. Kada pacijenta prevoze MORH-ovi helikopteri, onda pacijenta prati dežurni medicinski tim iz naših ispostava na otocima koji je pacijenta i opskrbio na mjestu nesretnog događaja. Kad je taj tim u helikopteru, na otocima ostaje samo tim koji je u pripravnosti pa osim što se produljuje vrijeme transporta hitnog pacijenta, potencijalno su ugroženi životi svih stanovnika na otoku koji je u tim trenucima bez svog dežurnog tima hitne medicinske pomoći. Ipak, najveći problem je u vremenskom intervalu koji je sada znatno duži, objašnjava dr. Štrbo.
Nekad 20 minuta
Usporedbe radi, u vrijeme pilot-projekta hitne helikopterske medicinske pomoći prijavno-dojavna jedinica Zavoda za hitnu medicinu nakon dobivanja informacije o vitalno ugroženom pacijentu odmah je kontaktirala bazu na Krku koja je u roku od dvije do tri minute dala povratnu informaciju može li helikopter poletjeti. U pravilu je helikopter bio u zraku između četiri i pet minuta od trenutka kad je prijavno-dojavna jedinica dobila podatke o hitnom pacijentu. S baze na Krku do Lošinja helikopteru je trebalo između 15 do 17 minuta, a do Raba još i manje, dok je transport s otoka do bolnice trajao najviše dvadeset minuta.
– U pravilu je cijela procedura do slijetanja na helidrom trajala četrdesetak minuta, a helikopter je slijetao na Trsat odakle je pacijent vozilom hitne pomoći prevezen na neka od tri lokaliteta riječke bolnice. Sada kada se transport ponovo obavlja s MORH-ovim helikopterima, onda oni do pacijenta na nekom od kvarnerskih otoka u najboljem slučaju stižu za 60 minuta jer polijeću iz udaljenih baza, kaže dr. Štrbo.
Drugim riječima, kad se vremenu koje je potrebno da MORH-ov helikopter stigne do Raba, Cresa ili Lošinja pridoda još i vrijeme koje je potrebno da ga vozilo hitne pomoći doveze s Grobnika ili Krka, životno ugroženi pacijent će u KBC Rijeka u najboljem slučaju stići za nešto manje od sat i pol. A to znači da s hitnom medicinskom pomoći kako je sada organizirana, unatoč trudu MORH-a i zdravstvenih djelatnika, »zlatni sat« za životno ugrožene pacijente na kvarnerskim otocima jednostavno – ne postoji.
