Festival empatije. O obzirom u kakvim vremenima živimo i ne treba čovjeku više od samog naslova pa da ga zaintrigira ono što se od 23. do 31. listopada događalo u Zagrebu, Rijeci i Osijeku. Reći će organizatori u pozivu kako ta tri grada postaju mjesta susreta umjetnosti, psihologije i društvenih tema koje nas se tiču i to više nego što mislimo. I neće pogriješiti ništa, jer empatija nas se itekako tiče. No, ako se tome doda informacija da se ovogodišnje izdanje Festivala empatije bavi ponajprije temom »Kartografija konflikta«, da propituje kako se nositi s neslaganjima, kako razumjeti tuđu perspektivu i u sukobu pronaći prostor za promjenu, biva sve to i intrigantnije. Pričamo stoga s Ivanom Karačonji Rupčić, project managericom, koautoricom i producenticom Festivala. Počinjemo razgovor onako kako »neznalicama« i dolikuje. Elem, što je Festival empatije, tko ga je pokrenuo i zašto nam treba?

– Festival empatije je interdisciplinarni i participativni projekt nastao u organizaciji Umjetničke organizacije KAVA. Pokrenula sam ga s psihologinjom Lanom Vincelj Bele. Pokrenut je s vizijom stvaranja prostora u kojem se susreću umjetnost, psihologija, sociologija i svakodnevni život, prostora za dijalog o temama koje izbjegavamo ili uzimamo zdravo za gotovo, kazuje Ivana.

EZOTERIČNA AURA

No, zašto baš empatija, ili još bolje što je empatije tim više što se čini da svatko u nas i od nas istinski vjeruje da u njega empatije ima!? Priznaje Ivana da bi na ovo pitanje svakako bolje odgovorili psiholozi.

– No, ono što je poznato iz prakse i literature psihologa bilo bi da empatija nije nužno »suosjećanje«, ona može voditi »suosjećanju«. S obzirom koliko se koristi u javnom prostoru, dobiva i neku ezoteričnu auru, no psiholozi je često opisuju kao nešto što nam omogućava da sagledamo situaciju iz tuđe perspektive bez nužnog preuzimanja istih emocija. Dakle, rekla bih da se empatija odnosi na razumijevanje različitosti, objašnjava Ivana.

Spominje pri tom psihologe, one koji poput primjerice Daniela Golemana smatraju empatiju odlikom emotivne inteligencije.

Foto Claudia Bošković

– Iz tog razloga se vjeruje da se empatija može razvijati. Empatija zahtijeva mentalni i emotivni napor, zahtijeva da nakratko napustimo svoju zonu komfora i sagledamo svijet iz tuđe pozicije, čak i kada nam se taj pogled ne sviđa, kazuje Ivana.

Čini se novinaru da ga svako sljedeće pitanje tjera da preispita i sebe i sve oko sebe. Nije, naime, ni tako lako napustiti svoju zonu komfora i sagledati svijet iz tuđe pozicije.

– Jesmo li kao narod empatičniji od drugih, ili samo utvaramo da jesmo, pitamo.

– Skloni smo mitologizaciji vlastitog »velikog srca« i solidarnosti, što se osobito vidi u trenucima kriza, poput prirodnih nepogoda ili humanitarnih akcija, kada reagiramo iznimno brzo i složno. Međutim, postoji ključna razlika između reaktivne solidarnosti potaknute trenutačnim sažaljenjem i svakodnevnog, sustavnog razumijevanja, kaže Ivana.

Veli pritom kako psihološka i neuroznanstvena istraživanja pokazuju da empatija nije tek samo osjećanje tuđe patnje, nego složen proces koji zahtijeva stalan angažman.

– Psiholog Paul Ekman pokazao je kako je sposobnost vizualnog i fiziološkog prepoznavanja mikroekspresija lica i neverbalnih znakova osnovni preduvjet da bismo kognitivno uopće razumjeli tuđe stanje. Na drugi način to objašnjava i klinički psiholog Simon Baron-Cohen, koji empatiju definira kroz neurološki »krug empatije« u mozgu, sustav od najmanje deset međusobno povezanih regija – uključujući prefrontalni korteks, amigdalu i insulu – koji nam omogućuje da drugu osobu doživimo u potpunosti, s njezinim vlastitim unutrašnjim svijetom. Tu je i psihologinja Brené Brown, o kojoj je prof. Blaž Rebernjak imao predavanje na prvom Festivalu empatije, koja naglašava da empatija zahtijeva izbor i hrabrost. Ona nije, kako kaže, za davanje brzih savjeta niti pokušaj da se tuđa situacija pošto poto »popravi« iluzijom lažne pozitive. Empatija je razumijevanje tuđe perspektive i neugodne emocije, uz jasnu poruku drugome: »Nisi sam i čujem te«, kazuje Ivana.

KOMUNIKACIJSKI MIŠIĆ

I kada je taj neurološki i emocionalni krug aktivan, sposobni smo reflektirati vlastite i tuđe osjećaje, veli Ivana.

– No, Baron-Cohen upozorava da do sloma odnosa i ljudske okrutnosti, možemo reći i do »zla«, dolazi upravo onda kada se taj krug empatije zamagli ili ugasi, čime drugog čovjeka prestajemo doživljavati kao osobu i svodimo ga na objekt ili neprijatelja, upozorava Ivana.

Sve to hoće reći da imamo biološki i psihološki kapacitet za empatiju, ali često mislimo da nam je ona trajna i zajamčena osobina samim time što uspijevamo suosjećati u nevolji.

– Prava je istina da je empatija neurološki i komunikacijski mišić, praksa i vještina koju moramo svakodnevno svjesno vježbati kako bismo drugoga vidjeli i čuli i onda kada nije dio našeg tabora, uči Ivana.

Empatija se dakle, baš kao što to razni psiholozi tvrde, može razvijati. A to, kako kaže Ivana, sigurno ovisi o odgoju, okolini i osobnom trudu. Odnosno, dolazimo do toga da se empatija vježba kroz slušanje, čitanje, umjetnost, izloženost različitim iskustvima i rad na emocionalnoj pismenosti. Narodski rečeno, je li nam kraj empatije koju još ni uvježbali nismo trebalo da tema ovogodišnjeg Festivala bude konflikt?

Ivana podsjeća kako svake godine Festival obrađuje jednu temu. Prve godine je tema bila gubitak, druge neuspjeh.

– Rekla bih da obrađujemo teme koje nam stvaraju dosta neugode i od kojih bismo najradije pobjegli, iskreno će Ivana.

Ove godine je to konflikt. Zašto!?

– Konflikt je neizbježan, pa i nužan dio ljudskih odnosa, zajednica i društva. Željeli smo istražiti kako nastaje, tko ima moć definirati ga i na koji način možemo kroz njega proći bez uništenja odnosa. Nekad je važno ući u konflikt kako bi definirali pozicije, razumjeli različite strane, a nekad nam je potrebno jako puno energije da ga izbjegnemo. Zanimljivo je na festivalu promatrati kroz razne aktivnosti kakva će nam biti iskustva i saznanja oko te teme, veli Ivana.

UKOPAVANJE U ROVOVE

Konflikt, odnosno sukobi koji su neizbježan dio života. Sukobi koji se dogode u partnerskim odnosima, obitelji, među prijateljima i kolegama, ali i u javnom prostoru, društvu i načinu na koji razgovaramo o temama koje nas dijele. Što nam ti sukobi zapravo govore?

– Kakva vrsta konflikta nam treba? Znamo li ući u konflikt, gdje god bili i s kim god bili? Je li ovo što oko sebe gledamo konflikt, ili samo svatko drži svoje zatočene u vlastitom rovu, zasuli smo Ivanu pitanjima.

– Ovo je opet pitanje za psihologe i sociologe ili neke druge teoretičare. Meni se čini da ono što svakodnevno gledamo u medijima i u javnom prostoru uglavnom nije produktivan konflikt, nego ukopavanje u rovove, izmjena paljbi i dogmatizam. Mislim da konstruktivan konflikt zahtijeva da u sukob uđemo s namjerom da uspostavimo kontakt, a ne da uništimo drugoga. Riječ je o konfliktu u kojem se sučeljavaju stavovi i potrebe, ali uz poštovanje integriteta osobe s druge strane. Obostrane želje da se sukob riješi, ostalo su manipulacije. I čini mi se da u većini slučajeva ne znamo voditi takve konflikte, već reagiramo napadom, povlačenjem ili pasivnom agresijom, kazuje Ivana.

A kad su već rovovi u igri, zanimljivo bi, veli, bilo čuti perspektivu teoretičara rata.

– Jedan od najstarijih i popularnih teoretičara rata Sun Tzu je rekao »Skitati mačevima i ulaziti u razarajuće bitke najgori je oblik ratovanja«. Stoga je najbolja vojna strategija onemogućiti neprijateljske planove. Sljedeća najbolja jest razbiti njegove saveze. Sljedeća jest napasti njegovu vojsku na bojnom polju, a najgora je opsjedati utvrđene gradove. Ja sam to shvatila, to da je razarajući sukob poraz misli i najlošiji izbor. Vjerojatno u svakom segmentu života. Pitanje je možemo li sagledati s druge strane i pokazati da sukob može biti početak susreta, a ne nužno kraj odnosa, kazuje Ivana.

Znamo li razgovarati? Znamo li slušati? Znamo li razumjeti drugoga? Znamo li biti nenasilni, komunicirati tako? »Kako tko«, reći će Ivana.

– Ali svakako na svemu tome trebamo raditi i educirati se. Često mi se čini, a to i kod sebe nekad primjetim, da često u razgovoru ne slušamo da bi razumjeli, nego slušamo kako bi pripremili svoj odgovor ili protuargument. Razumjeti drugoga ne znači nužno slagati se s njim, i to je ključna lekcija. Mogu u potpunosti razumjeti vašu poziciju i traumu, a i dalje imati drugačiji stav ili postaviti granicu, naglašava.

Foto Claudia Bošković

U najavi Festivala, u onom materijalu, i rečenica koja kaže da sukob može biti početak razgovora, a različitost prilika za povezivanje.

– Ima li ovaj i ovakav današnji svijet vremena da to osvijesti? – pitamo, pa što bude.

– Ne znam što bih rekla. Živimo u takvim vremenima da je pitanje imamo li luksuz da to ne osvijestimo, pametno zbori Ivana.

Zato nam treba i Festival empatije.

HRANA NAJISKRENIJI MEDIJ ZBLIŽAVANJA

Bogat je program Festivala, kaže Ivana kad smo je zamolili da nam štogod iz programa izdvoji i preporuči.

– Program nudi bogat izbor filmskih projekcija, interaktivnih radionica, tematskih šetnji, predavanje i to u Zagrebu, Rijeci i Osijeku. Svakako bih izdvojila iznimne i hrabre dokumentarne te igrane filmove koji propituju vršnjački pritisak i propaganda sisteme, poput filmova Lars is LOL, Armand ili Mr. Nobody Against Putin, kao i participativne radionice. A tu su i šetnje koje se bave konfliktom u sva tri grada – veli Ivana.

Novinaru, međutim, nije promaklo da je poprilično događanja koji vezuju dobru hranu i empatiju.

– Što se hrane tiče, hrana je najlakši i najiskreniji medij zbližavanja ljudi! Kroz programe poput »Okusi doma – sirijski rituali čaja, kave i hrane kao most povezivanja« koji na festivalu organizira Centar za kulturu dijaloga, hrana postaje simbol dijeljenja i gostoprimstva. Hrana omekšava granice, otvara osjetila i priprema nas za razgovor. Ona je najprirodniji uvod u razgovor – sa smiješkom će Ivana.