Već se neko vrijeme spekulira da će Christine Lagarde odstupiti prije kraja mandata u ECB-u, no njena je jučerašnja objava ipak digla prašinu. Poručila je da odlazi jer dok je na toj poziciji mora biti neutralna, a u uvjetima u kojima se Europa nalazi više ne želi biti neutralna. Nakon toga, ne znamo puno više no što smo znali prije, ali bi se moglo reći da ipak znamo dovoljno. Lagarde je svestrana osoba, koja iz politike dolazi, politika joj je pomogla da dođe na čelo ECB-a, a iako tako zvuči, vjerojatno se izravno u politiku neće vratiti. »Veza« s politikom ne umanjuje njen ugled i stručnost. No, njen odlazak vjerojatno ima veze s politikom. Kaže da želi govoriti, djelovati i biti angažirana u ovom trenutku, a to je, naravno, trenutak koji bi mogao biti presudan za budućnost Europe. Pojavila se i informacija da će karijeru nastaviti na čelu Svjetskog gospodarskog foruma, poznatog po okupljanjima u Davosu. No, njen je odlazak vjerojatno dio plana koji treba promatrati u širem europskom kontekstu.

U EU-u jačaju antieuropski i euroskeptični pokreti, ali i pokreti koji ugrožavaju trenutačni poredak i ulogu institucija. Ispred nas je niz »lokalnih« izbora u državama članicama, koji bi mogli zatresti i europski proračun, višegodišnji financijski okvir, ali i institucije Unije. Zato se stvari ubrzavaju. Zato i jesu isprovocirani raniji izbori monetarne vlasti. AfD u Njemačkoj, na čelu s Alice Weidel, te Marine Le Pen u Francuskoj, izdale su program po kojem bi se promijenio način funkcioniranja Unije – ako dođu na vlast. Njihov plan ide u pravcu slabljenja utjecaja Bruxellesa i europskih institucija, ali i Europske središnje banke. Le Pen govori da bi ECB trebalo reformirati, da manje gleda stabilnost cijena, a više razvoj ekonomije, dok Weidel spominje i izlazak iz eurozone. No, to je sve manje izgledno. Po novom, žele EU reformirati iznutra. Iako je teško biti na strani europskih elita, s enormnim plaćama i bonusima, dok narod sve teže živi, ove su »revolucionarne« snage isuviše garnirane radikalnim političkim stavovima, da bismo se mogli fokusirati samo na ekonomiju. Tumači se tako da Lagarde odlaskom želi omogućiti Emmanuelu Macronu da prije izbora, na kojima se više ne može kandidirati, ima mogućnost utjecati na izbor novog guvernera. Slično je i s Merzom u Njemačkoj, za kojeg vrijeme, također, ne radi.

Da je Lagarde ostala do kraja mandata, možda bi nova politička garnitura odlučivala o nasljedniku, što se želi izbjeći. Ovime su isprovocirani novi izbori za monetarnu vlast, dok još dominira proeuropska, centristička i liberalna mainstream struja. Iako je Lagarde demantirala da bi se i sama mogla kandidirati na francuskim izborima, velike su šanse da će pokušati pomoći da se i u Francuskoj lakše formira neki »vatrozid«. Izbori za novog šefa ili šeficu ECB-a već kreću, a prema anketi Financial Timesa, najviše šanse imaju nizozemski guverner Klaas Knot, iz tabora tzv. jastrebova, koji se jače zalaže za restriktivniju monetarnu politiku i veće kamate, te bivši španjolski guverner Pablo Hernández de Cos, iz tabora tzv. golubova, koji se, uz stabilnost cijena, zalaže i za jaču ulogu monetarne politike u ekonomskom rastu. Riječ je o monetarnom žargonu načina upravljanja središnjim bankama. Uz njih, spominjao se još i guverner Bundesbanke Joachim Nagel, koji je nedavno otvoreno rekao da ga brine trend jačanja radikalne desnice u Njemačkoj. Iz »kuće«, odnosno iz redova sadašnjeg vodstva ECB-a, spominjala se i Isabel Schnabel, no ona uskoro odlazi u MMF. Ono što je sigurno, je da je Boris Vujčić zamjenik predsjednice ECB-a, koji sada svojim znanjem i stavovima mora osigurati nesmetanu kadrovsku tranziciju institucije. Bilo bi nam naravno drago da postane, ne samo drugi, nego i prvi čovjek ECB-a, ali šanse za to navodno ipak nisu velike. Vijest o odstupanju Lagarde izaziva stanovito komešanje, no tajming je možda izabran jer se želi preduhitriti eventualna skora politička bura.