Uoči koncerta koji će u petak 30. listopada održati u Istarskom narodnom kazalištu u Puli razgovarali smo sa Zvjezdanom Ružićem o dosadašnjem dijelu njegove velike hrvatske turneje. Tri različita koncertna programa, brojni glazbeni suradnici, susreti s publikom i emocije koje se ne mogu unaprijed isplanirati obilježili su ovo glazbeno putovanje.

Iza vas je već velik dio hrvatske turneje, koju ste započeli krajem rujna, a tijekom koje ste publici predstavili tri različita koncertna programa, “A Storm in a Teacup”, “Piano Reflections” i “Playlista mog djetinjstva”. Kada pogledate sve što se dogodilo od prvog koncerta do danas, koji vam se dojmovi i trenuci prvi vraćaju?

– Iskreno, sve se odvija toliko brzo da imam osjećaj kako ću tek kada turneja završi moći istinski proživjeti sve što se dogodilo. Vrijeme jednostavno leti. Ali ono što već sada nosim sa sobom jesu reakcije ljudi i povezanost koja se događa neovisno o programu koji izvodim. To je nešto najljepše na ovoj turneji. Susrećem ljude koji u mojoj glazbi prepoznaju melodije moje duše i koji se sa mnom, na neki način, sprijatelje upravo kroz tu glazbu. Oni meni daju toliko ljubavi, kao što je i ja dajem njima. To je predivan začarani krug koji me ispunjava i zbog kojeg želim do kraja života nastaviti stvarati i dijeliti svoju glazbu sa svijetom.

Svaki od ta tri programa otkriva neku drugu stranu vaše glazbene osobnosti. Jedan donosi vašu autorsku glazbu, drugi intimniji susret s klavirom, a treći pjesme koje su obilježile vaše odrastanje. U kojem se od tih glazbenih svjetova osjećate najviše svojima ili je upravo njihova različitost najbolji opis onoga što jeste?

– Glazba je zapravo preslika života, samo u nekom drugom ritmu, tempu i melodiji. Lagao bih kada bih rekao da me jedan od tih programa najbolje opisuje jer sam vrlo slojevita osoba. U meni postoji razigrani dječak, pun radosti, uzbuđenja i znatiželje, ali i jedan ozbiljniji dio koji neprestano traži dublji smisao života i svijeta oko sebe. Kroz album “A Storm in a Teacup” svijetu sam pokazao upravo taj najintimniji dio svojeg bića. U orkestralnoj verziji tog programa dolazi do izražaja cijela paleta boja i tekstura moje duše, dok se kroz “Piano Reflections” vraćam najčišćoj esenciji emocije. Tu nema potrebe za velikim vanjskim efektima. To je više unutarnji proces, gotovo implozija. Zanimljivo je koliko publika snažno reagira upravo na taj intimni program, u kojem je u prvom planu samo klavir. A zapravo je logično jer je cijeli album “A Storm in a Teacup” najprije nastao upravo na klaviru. S druge strane, “Playlista mog djetinjstva” predstavlja moju razigranost i potrebu za zabavom. Kada sam osmislio taj projekt, neki su se ljudi čudili kako jedan ozbiljan glazbenik, koji stvara duboku i emotivnu glazbu, odjednom obrađuje poznate hitove, pleše i pjeva na pozornici. Ali i to sam ja! Predugo sam taj dio sebe ostavljao za privatna druženja. Danas znam da imam samo jedan život i da sam se umorio od pravila o tome što bih trebao, a što ne bih smio raditi. Najljepše je što publika prihvaća sve te moje strane. Ljudi koji dođu na “Playlistu mog djetinjstva” požele upoznati moj ozbiljniji autorski svijet, a oni koji slušaju “A Storm in a Teacup” žele upoznati i ovog razigranog mene. No još važnije od toga što me publika prihvaća jest činjenica da sam ja napokon prihvatio sve strane sebe. Više ih ne skrivam. Želim svijetu pokazati cijelu paletu boja svoje duše jer jedino tako mogu živjeti potpuno autentično.

Nastupali ste pred različitom publikom, u kazalištima, koncertnim dvoranama i kulturnim centrima. Koliko se razlikuju reakcije publike na pojedine programe?

– Mislim da se na kraju sve svodi na energiju koju nosiš i ljubav koju dijeliš sa svijetom. Kada sam prošle godine na Velikoj ljetnoj pozornici u Opatiji premijerno predstavio album “A Storm in a Teacup”, ljudi su mi prilazili i govorili da nikada nisu doživjeli nešto slično, da su ih prolazili snažni valovi emocija i da su tijekom koncerta doživjeli neku vrstu katarze. Zatim sam izveo “Playlistu mog djetinjstva”, potpuno drukčiji, vedar i energičan program, a ljudi su ponovo govorili o snažnim emocijama. Isto se dogodilo i s intimnim programom “Piano Reflections”. Tada sam shvatio nešto vrlo važno. Nije presudno koji je projekt na pozornici, nego istina koju kroz njega prenosim. Ja sam ta glazba. Sve što izvodim refleksija je moje duše i onoga što jesam. Ova turneja za mene nije samo glazbeno putovanje, nego i proces osobnog i duhovnog sazrijevanja. Uživam u svakom susretu, u suradnji s divnim glazbenicima i pjevačima, ali i u publici koja je toliko različita, a opet nas sve povezuje ista emocija, iskrenost i ljubav koju međusobno dijelimo.

Vaši koncerti često prerastaju u vrlo osobnu razmjenu emocija između vas i publike. Postoji li trenutak tijekom nastupa kada osjetite da ste se potpuno povezali s ljudima u dvorani?

– To je zapravo vrlo lako osjetiti. Na pozornicu uvijek dolazim otvorena srca. Ponekad se ta povezanost dogodi već tijekom prve skladbe, ali najčešće u drugoj ili trećoj. Tada točno osjetim trenutak kada smo publika i ja zajedno otputovali u neki paralelni svemir, u prostor glazbe u kojem se osjećam najsigurnije. Posebno mi je izazovno postići takvu povezanost u klupskom prostoru. Primjerice, u zagrebačkom Boogaloou, gdje ljudi stoje, druže se i atmosfera je drukčija nego u kazalištu, u jednom trenutku bend i zbor napuste pozornicu, a ja ostanem sam za klavirom. Kada tada uspijete dobiti potpunu tišinu u dvorani, kada ljudi dvadesetak minuta s nevjerojatnom pažnjom slušaju i najnježnije tonove, to je nešto posebno. Takve sam trenutke doživio i u Tvornici kulture. Publika prepoznaje iskrenost i potpunu posvećenost. A kada osjetim da su ljudi sa mnom u svakom tonu, to je jedna od najljepših nagrada koje kao glazbenik mogu dobiti.

Turneja ovakvog opsega, s tri različita programa, brojnim glazbenicima i različitim koncertnim prostorima, velik je organizacijski i umjetnički izazov. Koliko je zahtjevno osmisliti svaki koncept, pripremiti aranžmane i okupiti sve sudionike, a pritom sačuvati spontanost?

– Da ste me to pitali prije nekoliko godina, rekao bih da je jako stresno jer sam tada imao potrebu mnogo toga držati pod kontrolom. Danas je drukčije. Naučio sam vjerovati svojim suradnicima i uživati u zajedničkom stvaranju. Okružio sam se vrhunskim glazbenicima i pjevačima. Naravno da se pripremamo i održavamo probe, ali svaki moj suradnik reći će vam da sam nepredvidiv. Stalno nešto mijenjam na pozornici i često se dogode stvari koje uopće nismo dogovorili. Upravo me ta kreacija u trenutku najviše ispunjava. Ne tražim nepogrešivost, nego prisutnost, posvećenost i emociju. Ne zanima me hoće li netko pogriješiti, nego jesmo li svi u tom trenutku potpuno predani glazbi i publici. Želim da svaki koncert bude neponovljiv doživljaj. Da ljudi iz dvorane izađu s malo više nade, radosti, inspiracije i snage za dalje. Živimo u izazovnim vremenima i volio bih svojom glazbom biti neka vrsta svjetlosnog putokaza prema dobroti, iskrenosti i ljubavi.

Nedavno ste u zagrebačkom Boogaloou s programom “Playlista mog djetinjstva” i Zborom Izvor pokazali svoju posebno razigranu stranu. Koliko vam je važno zadržati dječačku znatiželju i veselje zbog kojih ste se počeli baviti glazbom?

– Upravo je zbog toga “Playlista mog djetinjstva” i nastala. Želio sam sačuvati dijete u sebi, onu igru i radost muziciranja koja me vodila kada sam se tek počeo baviti glazbom. Zanimljivo je da mi novinari koji me poznaju godinama često kažu kako im se čini da govorim i stvaram kao da sam tek na početku karijere. A ja se doista tako osjećam! Na koncertu u Boogaloou dogodilo se toliko spontanih trenutaka. Dirigirao sam bendom i Zborom Izvor, mijenjao stvari u hodu, a svi su me pratili s nevjerojatnim povjerenjem. To je nešto prekrasno – imati suradnike koji vjeruju tvojoj viziji i spremni su zajedno s tobom krenuti u nepoznato. U tom programu dopuštam si sve. Ustanem od klavira, plešem, pjevam, potpuno se prepustim trenutku. To je onaj klinac u meni kojeg želim zauvijek sačuvati jer upravo iz njega crpim energiju, strast, kreativnost, vjeru i snove.

Turneja nosi naziv “A Storm in a Teacup”, a kroz vaše nastupe često se provlači poruka o životnim olujama i snazi da nastavimo dalje. Je li vam ova turneja donijela neka nova osobna saznanja?

– Kroz svaki koncert saznam nešto novo o sebi. Suočavam se s novim izazovima, ponekad i strahovima, ali upravo me način na koji ih prevladavam čini snažnijim. Već sada osjećam koliko sam osobno i glazbeno narastao. No možda je najljepša spoznaja ona koju dobivam kroz susrete s ljudima. Prilaze mi i zahvaljuju jer im je moja glazba uljepšala život, pružila nadu ili pomogla u nekom teškom trenutku. Kada bih samo jednoj osobi svojom glazbom uspio dati nešto takvo, smatrao bih da je moja misija ispunjena.  Sve godine rada, odricanja i vjernosti snu da postanem pijanist i skladatelj nisu bile zato da bi mi se ljudi divili ili pljeskali. Želio sam dijeliti dar glazbe koji sam primio od Boga, svoju iskrenost, ljubav i ranjivost. Ova turneja svakodnevno me podsjeća koliko divnih ljudi postoji, koliko otvorenih srca i koliko dobrote. Susreti s njima daju mi dodatnu snagu i potvrđuju da sve ovo ima dubok smisao.

Pred vama je koncert 30. listopada u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Što ste pripremili za pulsku publiku?

– Posebno me uzbuđuje što u Pulu dovodim punu postavu projekta “A Storm in a Teacup”, s kompletnim orkestrom i produkcijom. Na pozornici će biti četvero udaraljkaša, harmonikašica, orguljaš, glazbenik na mellotronu i, naravno, moj klavir. Uz to dolaze i moji tehničari, kamere, projekcije, tekstovi na ekranu i bogata rasvjeta. Želio sam pulskoj publici pružiti potpuno koncertno iskustvo, kakvo smo ostvarili i u velikoj dvorani “Lisinski”. To nije samo koncert, nego svojevrsno glazbeno-filmsko putovanje, s velikim orkestralnim zvukom i produkcijom na koju sam iznimno ponosan. Pulsku publiku jako cijenim. Smatram je kvalitetnom publikom koja zna prepoznati dobru glazbu i zato me posebno veseli što ću upravo s njima podijeliti svoj svijet. “A Storm in a Teacup” nastao je iz moje osobne oluje koju svijet nije vidio ni čuo, ali koja je za mene predstavljala čitav svemir. Sada tu priču mogu ispričati glazbom, u punoj snazi i raskoši zvuka. Jedva čekam!

Turneju ćete 4. prosinca dovesti i u Rijeku. Koliko je drukčiji osjećaj nastupati pred domaćom publikom, ljudima koji poznaju i vaše glazbene početke?

– Prije nekoliko godina rekao bih vam da mi je najveći stres nastupati pred domaćom publikom. Danas više nije tako. To sam posebno osvijestio prošle godine na premijeri albuma “A Storm in a Teacup” na prepunoj Velikoj ljetnoj pozornici u Opatiji. Shvatio sam da je domaća publika najljepša publika kada pred nju izađeš potpuno iskren, autentičan i bez ikakve potrebe da nešto glumiš. U Rijeci su ljudi koji me poznaju još iz vremena kada sam kao dječak svirao harmoniku. Neki me pamte s maškara, neki s turističkih brodova, iz barova u kojima sam nastupao sa svojim tadašnjim bendom Brzi vlak. Nekima sam svirao na vjenčanjima, maturalnim zabavama ili raznim proslavama. Ti ljudi poznaju moj put. Znaju odakle sam krenuo, što sam sve prošao i koliko sam radio da bih danas bio ovdje. Kada mi nakon koncerta priđu, zagrle me i s ponosom govore kako me pamte još kao klinca s harmonikom, to je nešto što se ne može opisati. U njihovim očima vidim iskrenu radost zbog mojih uspjeha. Zato se koncertu u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku neizmjerno veselim. Znam da će to biti večer posebne topline, bliskosti i emocija. Pred domaćom publikom danas osjećam slobodu da budem potpuno svoj.

Kada biste morali izdvojiti jedan trenutak s dosadašnje turneje koji biste voljeli ponovno proživjeti, koji bi to bio? A čemu se posebno veselite na koncertima koji slijede?

– Jako mi je teško izdvojiti samo jedan trenutak jer ih je bilo toliko mnogo. Ponekad je to neki poseban trenutak tijekom izvedbe skladbe, ponekad zagrljaj s osobom iz publike nakon koncerta, a ponekad proba ili susret s glazbenicima i članovima zbora koji me svojom energijom dodatno nadahnu. Sve su to male, dragocjene slike koje se neprestano nižu. Trenutačno se sve odvija toliko brzo da nemam vremena ni do kraja osvijestiti što se dogodilo na prethodnom koncertu, a već se pripremamo za sljedeći. Probe, aranžmani, tehničke pripreme, novi susreti… Mislim da ću na to pitanje najbolje moći odgovoriti tek kada turneja završi i kada se svi dojmovi slegnu. Za sada sam jednostavno preplavljen emocijama, pažnjom i ljubavlju koju primam od publike i suradnika. Sve te trenutke doživljavam kao jednu veliku cjelinu, a kada bih je morao opisati jednom riječju, bila bi to ljubav.

I za kraj, kada se svjetla pozornice ugase, što doma odnosi Zvjezdan Ružić?

– Najiskrenije, nisam osoba koja će nakon uspješnog koncerta doći kući i uživati u osjećaju vlastite važnosti. Svaki koncert doživljavam kao još jednu malu pobjedu na svojem životnom i glazbenom putovanju. Kući nosim zahvalnost. Zahvalnost Bogu na daru glazbe, na ljudima koje sam susreo, na publici koja je odlučila provesti večer sa mnom i na prilici da kroz glazbu podijelim sve ono što nosim u sebi. Davno sam prošao fazu u kojoj mi je najvažnije bilo divljenje ili veliki aplauz. Naravno da je lijepo kada publika plješće, ali ako ja duboko u sebi nisam osjetio da sam dao sve što sam mogao, ni najveći pljesak ne može zamijeniti taj osjećaj. A kada znam da sam bio potpuno prisutan, da sam se povezao s publikom i da smo zajedno doživjeli nešto posebno, tada odlazim kući miran. Nosim zahvalnost, poniznost i želju da sutra budem još bolji, hrabriji, iskreniji, razigraniji i još više svoj. I to mi je sasvim dovoljno.