Nije baš vjerojatno da ćemo se za koji godinu sjećati gdje smo smo se nalazili kada smo 15. listopada 2026. doznali da se u Splitu skandiralo Adolfu Hitleru, uzvikivalo čak i Auschwitz. No, taj događaj sigurno neće biti brzo zaboravljen.

Zbilo se nešto zaista nesvakidašnje, ali još važnije je pronaći odgovor je li to bilo i potpuno neočekivano. Sigurno ne treba odbaciti mogućnost da do ovog ne bi nikad došlo da Hajduk nije ugostio Ajax, s kojim su doputovali i njegovi navijači koji sebe nazivaju Super Židovi, pa ih je dio Torcide, što je svojstveno ultrasima s tribina, htio najgrublje uvrijediti.

No, postoji i škola mišljenja prema kojoj je neizbježno bilo da u jednom trenutku »Za dom spremni« i »Ajmo, ustaše«, koji su u dosta širokoj upotrebi na nogometnim utakmicama i koncertima Marka Perkovića Thompsona, više neće biti dovoljni pojedinim društvenim skupinama. Da, je, dakle, tek pitanje vremena bio prelazak s Ante Pavelića, čija je, znamo, »grobnica od zlata u Madridu«, na totalni hardcore, Adolfa Hitlera. Tihomir Cipek, profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, spada u one koji smatraju da ova eskalacija ne predstavlja grom iz vedra neba.

Ustaške laži

– Nekako se, potvrđuje to i sudska praksa, normaliziralo provokativno ponašanje koje uključuje i pozivanje na ustaški pokret, a onda se to podiglo i na ovu novu razinu. Određeni broj građana, rekao bih ne većina, jednostavno prihvaća ekstreman diskurs, nisu te navijačke grupacije pale s neba, oni također pripadaju društvu. I artikuliraju taj bijes, resantiman, mržnju. Ima u Wagnerovom opernom ciklusu Prsten Nibelunga dio u kojem junak pita vrhovnog boga Odina odnosno Wotana što on zapravo želi, ali ovaj mu odgovara da želi kraj, katastrofu. Upravo tu ideju katastrofe, razaranja, užasa, Theodor Adorno smatra bitnom odlikom desnog ekstremizma. I kod Pavelića i kod Hitlera imate tu mržnju, razaranje, genocid, a kada nije rat, to se manifestira kroz ovakve rituale na ulicama kao u Splitu, od strane ljudi koji polako već ispadaju iz demokratske paradigme i odbijaju demokratske institucije, ocjenjuje Cipek.

Foto Davor Kovačević

Dakle, Pavelić i Hitler ne prestaju fascinirati ljude, pa i, unatoč njihovoj, naravno s pravom, izrazito negativnoj reputaciji, još uvijek ima Hrvata koji ih simpatiziraju. Među njima nije Ljubomir Barac, podrijetlom iz sela Barci pokraj Crikvenice. Ali, danas vitalan 93-godišnjak koji živi u švicarskom Luganu i promijenio je ime u Levin, osobno je svjedočio Pavelićevom povratku iz Italije. S nekolicinom vršnjaka mali Ljubomir je tog 13. travnja 1941. bio u Vrbovskom u Gorskom kotaru kada je naišao Pavelić s pratnjom. Nekako je koincidiralo da smo za Barca saznali baš na dan navijačkog ispada u Splitu, a on je pristao ispričati nam što je bilo.

Eugen Dido Kvaternik rekonstruirao je u svojim memoarima kako su oni navečer 10. travnja u Firenci, na radiju, čuli vijest da je njegov otac Slavko Kvaternik, istina u Pavelićevo ime, pod pokroviteljstvom njemačkih nacista u Zagrebu proglasio NDH. Talijanske fašističke vlasti skupile su ustaše koji su bili na njezinom teritoriju i 12. travnja su ih iz Trsta poslali u NDH. Bio je tu i Mijo Bzik, novinar i ustaški propagandist, koji je u knjizi »Ustaška pobjeda« ovako opisao kako su se na tom putu proveli u Vrbovskom.

– Napokon se oko podne stiglo u Vrbovsko, gdje je već čitav narod bio na okupu, čitavo mjesto u hrvatskim zastavama. Na sveopći zahtjev svih seljana, poglavnik je u Vrbovskom odredio mali odmor. Uz burno klicanje mnoštva poglavnik se našao među narodom, a isto tako i ustaše. Sa svih strana hrle poglavniku časnici, dočasnici, vojnici i seljaci i nuđaju mu se, da pođu s njim u borbu ukoliko je to potrebno. Sa suznim očima narod promatra svoju hrvatsku vojsku. Ustaše se ubrzo svrstaše u postrojbe, koje je zatim poglavnik obišao, a nakon toga izvršen je u uzornom vojničkom redu ustaški mimohod pred poglavnikom. Oduševljenje se ne može opisati. Govorile su narodne suze, koje su se pojavile u svačijem oku, govorili su poklici, cvijeće i poljupci. U tren oka priređen je za ustaše objed, a nakon objeda krenulo se je uz najveće oduševljenje naroda dalje na put.

Bijednici u autobusima

Barčevo sjećanje je, međutim, bitno drukčije. On je 1933. rođen u Beogradu, gdje je mu je otac zidar radio, obitelj je potom nakratko preselila u Crikvenicu, a onda se skućila u Vrbovskom.

– Nismo mi dotad čuli za NDH ni za Pavelića, nije se tih dana ni doma o tome govorilo, brinuli smo o vlastitom životu. Mi dječaci, brat, ja i susjedi, smo se, naravno, igrali, pa i tog dana. Zatekli smo se na cesti kod crkve kada su se ustaše blizu nas parkirali s dva autobusa. Bili su to oni stari modeli s motorom naprijed, pa su izgledali kao da imaju nos. Njih je bilo možda pedesetak ne u crnim nego nekakvim zelenkasto-sivim uniformama, Nijemci bi rekli grau. Nisu ti autobusi bili sasvim puni, a od mještana samo mi djeca. Nikog drugog nije bilo jer to nije bilo vrijeme mise. Da su stigli predvečer, vjerojatno bi tu bilo okupljenih ljudi. Iz autobusa su prvo izašla dvojica i pitali su nas ima li u našem mjestu taksi ili neki privatni, luksuzni automobil koji bi se moglo kupiti. Začudilo nas je to, odakle u Vrbovskom taksi, a i auta je tada bilo vrlo malo, ako uopće. Zato smo im odgovorili da nema toga kod nas. Nemam pojma zašto im je trebalo osobno vozilo, možda da se netko u njemu komfornije vozi ili zbog zdravstvenih razloga. Bio je s njima jedan koji je uniformom, držanjem i načinom na koji su se prema njemu odnosili odudarao od ostalih. Kasnije sam i prema fotografijama zaključio da je to bio Pavelić. On nije komunicirao s nama dječacima, prisjeća se Barac.

Ovaj, kako navodi Bzik, mali odmor ustaša u Vrbovskom trajao je, barem što se Barca tiče, ne više od pola sata.

– Otprilike toliko smo mi tu trčali oko tih autobusa, kazali bismo mi Primorci – ćapevali smo se. Sjećam se da su nam ustaše dijelili kekse, ali ničeg drugog posebno. U autobusu bi se povremeno netko digao, prošetao i to je uglavnom bilo sve. Mi smo se dječaci razišli prije nego što su oni krenuli dalje, naknadno sam čitao da su išli za Karlovac. Kako sam imao strogog oca, nisam mu ništa pričao o ovom događaju. Bojao sam se da ne bih prošao kao jednom kada sam, bez njegovog znanja, s bratom negdje krpenjačom igrao nogomet. Naša obitelj je 1942., nadajući se da će tamo život biti lakši, preselila u Brčko, a ja sam se kao automehaničar već početkom šezdesetih zaposlio u Švicarskoj, završio je svoju priču jedan od rijetkih živih svjedoka Pavelićevog dolaska u NDH.

Sramotna predaja Dalmacije i Splita

Budući da su Pavelića Talijani pritiskali da se kao vođa novoformirane države odrekne velikog dijela Dalmacije, nije smio odmah u Zagreb nego je najprije u Karlovcu morao Filippu Anfusu, izaslaniku Benita Mussolinija, dati pisano jamstvo da će ispuniti talijanske teritorijalne zahtjeve. Oni su 18. svibnja 1941. formalizirani Rimskim ugovorima, koje su potpisali Mussolini i Pavelić. Split je pripao Italiji, ali to ne smeta torcidašima koji pjevaju »ajmo, ustaše«, a u repertoar su nedavno uvrstili i Hitlera.