RIJEKA  Protekloga petka u 93. godini napustio nas je Željko Kosanović, legenda riječkog sporta. Poletan i vječno vedar, temperamentan i spreman na originalne dosjetke, desetljećima je spominjan pod raznim riječim kantunima gdje je bio poznat bez obzira bila to riječ o ljudima koji su pratili sportove kojima se bavio, rukometom, a posebno košarkom, koja mu je u biti bila desetljećima dio života. I mulci su prepričavali njegov odgovor na procjenu za nekog igrača tipa »bori se«, na što je Frnja odmah ispalio: »Neka onda ide na Sutjesku«.

Za njim je ostao opus, sportska saga o čovjeku koji je otišao iz rodnog Jasenka u Karlovac i počeo pričati svoje sportske priče, igrajući paralelno i rukomet i košarku. Slično je bilo i po dolasku u Rijeku u kojoj su on i brat mu Simeon, za tolike prijatelje samo Simo, ostavljali dubok trag.

 Frnja na rukometnom terenu

Karlovačko paralelno igranje nogometa za Turbinu i košarke za Željezničar, riječki košarkaški nastupi za Naftu, rukometni za Primorje, Eksportdrvo i Zamet, sve je to uvertira za mjesto »Katice za sve«, od mjesta tehničkog direktora, čak i trenera onog sjajnog Kvarnera.

Nikola Plećaš, najbombastičnije je pojačanje u bogatoj povijesti Kvarnera. Slavni »Sveti Nikola«, koji je nedavno bio u Rijeci na okupljanju slavne generacije »Morskih konjica«, stigao je u Rijeku sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, čime je Kvarner stekao do danas nezamislivu popularnost, subotnje večeri u kojima je normalna stvar bila da dvorana na Trsatu, tada s klupama, bez stolica, bude rasprodana.

Trst

– Žao mi je što je s ovog svijeta otišao jedan od velikih ljubitelja sporta, onaj od ljudi koji su svoj život posvetili unapređenju riječkog i kvarnerskog sporta – rekao je trofejni as Nikola Plećaš, svjetski i dvostruki europski prvak, uz to i srebni na Olimpijskim igrama, jednom viceprvak svijeta i dva puta srebrni na EP-u, član slavnog trokuta svoje generacije s Damirom Šolmanom i Ljubodragom Simonovićem. – Uostalom, bio je i šire poznat od ovog kraja, bio je stvarno i rado viđen i rado primljen bilo gdje da je išao. Frnja je bio taj koji je inicirao moj dolazak u Kvarner kako bih pojačao jednu mladu i perspektivnu ekipu, te kako bi pokušali napraviti dobar rezultat, što smo i uspjeli. Bilo je nezamislivo da bi putovanja i sve ostalo bilo bez njega jer je on bio izuzetno cijenjen diljem cijele Jugoslavije, ali i Italije, Francuske i šire. Sa svima je bio u dobrim odnosima. Lijepo se moglo s njim družiti i biti u bilo kojem društvu. Uvijek je bio dobro raspoložen, a normalno da se svi znamo naljutiti na utakmici. Ali poslije igre je uvijek našao riječi ohrabrenja, popravi raspoloženje ako je vidio da je ekipa malo potonula. Poručio bi da »imamo sljedeću utakmicu za dokazivanje«. Prošlo je, eto, pola stoljeća od kada je zahvaljujući njemu Kvarner napravio najveći rezultat u košarci na ovom području.

Željko Kosanović, Nikola Plećaš i Milan Miličević

Milan Miličević je u bekovskom tandemu s Plećašem dizao na noge navijače na Trsatu, veliki talent riječke košarke, koji je u paru s nepogrešivim šuterom Milanom Štekom Grabovcem bio europski juniorski prvak. I on je itekako bio povezan s Kosanovićem.

– Frnja Kosanović je jedini iz one generacije ispred nas koji je nastavio surađivati s nama mladima, prilagodio nam se. Dobro sam se slagao s njim, slušajući te savjete kao pomoćnog trenera ili tehnika. Bio mi je prisan po razmišljanju o košarci, po stilu života te po onom boemskom načinu shvaćanja sporta. Nije to bio strogi profesionalizam. Meni je to odgovaralo. Čak smo se i privatno družili, puno više nego drugi igrači. Bio mi je velika podrška kada sam došao u Rijeku, mogao sam i popričati i zabaviti se s njim – kaže Milan Miličević, koji je kao klinac iz Karlovca došao u Rijeku. – Sjetim se i naših odlazaka u Trst na kavu dok je još Nikola Plećaš imao stojadina, za kojeg je došao u Rijeku.

Prijateljstvo

Josip Lulić, dugogodišnje ime riječke košarke kao igrač i član uprave Kvarnera, među inim sjetio se i dana s asfalta kada je igrao s Frnjom Kosanovićem.

– Bili smo nerazdvojni od prve sekunde kada sam kao junior došao u klub. Bio sam iz »preskočene« generacije, došao sam među igrače desetak godina starije, bilo je to početkom šezdesetih, išao sam na pripreme s Kvarnerom, a bio sam još u osnovnoj školi. On me je uvijek vodio. Najbolje su scene bile vani. Recimo, kada bismo došli u Italiju, vodio me u dućane, kazivao koja je najbolja pašta, koja je najbolja riža.. Imali smo obiteljski odnos. U igri sam pak radio za njega. On je pucao, ja sam skakao, davao mu loptu, pravio blok – kaže Josip Lunjo Lulić, koji je u vodstvu Kvarnera bio do 1994. godine. – Kada je postao tehniko, a mi stari se uključili u rad uprave, uvijek smo na putu i doma raspravljali o košarci. Sve je to bilo veliko prijateljstvo. Sreća je bila što je ono bila košarkaška uprava, to su sve bili ljudi koji su razumijeli taj sport. Sve što nismo ostvarili kao igrači, htjeli smo s upravo s generacijom koja je srećom bila pogođena. Ti su juniori bili prvaci bivše države, sve fenomenalni igrači. Neki su završili i u reprezentaciji. To je bila baza. Nismo imali novaca pa smo bili skromni. Recimo, kada smo punili Dvoranu mladosti, to su nam bile najsretnije godine jer je blagajna bila puna. Mogli smo putovati, normalno trenirati i igrati. Doveli smo Plećaša da digne momčad do neke razine. Jasno da je u svim tim košarkaškim događajima prisutan Kosanović. U knjizi »Sto godina košarke« on spada među najzaslužnije u riječkoj košarci. Sve to je i zaslužio.

Jabuka ne pada daleko od stabla, Željkova unuka Marta je nadarena rukometašica Zameta, zadovoljni nono je stalno pratio njezine nastupe.