Val prosvjeda praćenih nasiljem, paljenjem zgrada i pljačkanjem trgovina proteklih je tjedana potresao francuske gradove, a demonstriralo se i u Italiji, Albaniji, Belgiji, Portugalu i Španjolskoj. Prosvjedi potaknuti visokim troškovima života i lošim uvjetima obrazovanja prerasli su u spiralu nasilja koju je mnogima teško shvatiti. O tome zašto se ogorčenost izazvana općom skupoćom i oronulim školskim zgradama pretvorila u razbijanje izloga, palež i razbijanje te kuda to može odvesti Europsku uniju, razgovarali smo sa sociolozima Renatom Matićem, Andrejom Sršen i Ivanom Perkovom. Oni se slažu u jednome – prosvjedi nerijetko počnu živjeti vlastitim životom i njihov je razvoj vrlo teško predvidjeti. Često im se priključuju različite društvene skupine, s drukčijim interesima i motivima od onih koji su pokrenuli prosvjede. Oni tako postaju prostor u kojem se iskazuje nezadovoljstvo aktualnim vlastima, ali i prilika političkim akterima da mobiliziraju vlastito biračko tijelo.

Različiti motivi

– Prosvjedi mogu postupno izgubiti vezu sa svojim izvornim zahtjevima i prerasti u nešto sasvim drugo. Upravo to možemo vidjeti u pojedinim prosvjedima u Francuskoj i Italiji, gdje je legitimno izražavanje društvenog nezadovoljstva preraslo u nasilje koje izmiče kontroli i destabilizira društvo, ističe dr. Perkov. Pritom, dodaje, treba razlikovati opravdanost početnih zahtjeva od metoda kojima se pojedine skupine služe. Nezadovoljstvo može biti potpuno opravdano, ali ne i svako ponašanje koje iz njega proizlazi. Nasilje ne smijemo opravdavati, ali ga kao društvenu pojavu moramo nastojati razumjeti, zaključuje.

Prof. dr. Matić upozorava da treba odvojiti pojmove širenje prosvjeda, širenje nasilnih taktika i organizirano izazivanje nereda jer su to tri različita procesa te podsjeća da su mirni marševi i nasilni sukobi ponegdje tekli usporedno.

Renato Matić / Foto Ana Križanec

– Prije nego što počnemo objašnjavati prelijevanje nasilja iz Francuske u druge europske zemlje, moramo utvrditi što je zapravo sadržaj: nezadovoljstvo, način organiziranja, simboli otpora ili nasilne taktike. Slične scene u različitim gradovima ne dokazuju da iza njih stoji isti organizator. Mogu nastati zato što različita društva imaju slične probleme, a njihovi građani jedni u drugima prepoznaju poticaj za djelovanje, razlučuje Matić.

– Sidney Tarrow u knjizi »Power in Movement« objašnjava cikluse prosvjednog djelovanja u kojima mobilizacija jedne skupine otvara prostor drugima. Ljudi iz tuđeg prosvjeda mogu naučiti kako se organizirati, privući pozornost i procijeniti mogućnost uspjeha. Preko granice ne mora prijeći nijedan organizator da bi preko nje prešao primjer. Društvene mreže taj proces ubrzavaju, ali same ne objašnjavaju zašto primjer negdje nailazi na odjek, a drugdje ne, ističe Matić.

Zato po njemu prvo treba istraživati konkretno nezadovoljstvo: uvjete školovanja, dostupnost stanovanja, troškove života i povjerenje u institucije. Posebno važnim smatra pitanje vjeruju li mladi da obrazovanjem i radom mogu ostvariti samostalan život.

– Kad postoji iskustvo da se zahtjevi godinama iznose bez odgovora, slabi uvjerenje da redoviti kanali sudjelovanja imaju smisla. To može pomoći razumjeti mobilizaciju, ali ne objašnjava niti opravdava nasilje, poručuje.

Kad se nezadovoljstvo prelije na ulice, otvara se prostor za djelovanje različitih grupacija, s različitim motivima.

– U istom prostoru mogu se naći učenici koji traže bolje škole, sindikalisti, radikalni aktivisti, ljudi koji dolaze zbog sukoba i oni koji nered koriste za pljačku. Njihove motive, postupke i odgovornost treba razlikovati. Razbijanje škole ne postaje prihvatljivo zato što se događa uz opravdan zahtjev za boljim obrazovanjem. Jednako tako, zahtjev za boljim obrazovanjem ne postaje nelegitiman zato što je netko u blizini razbijao, navodi Matić.

Više od tisuću ljudi uhićeno je tijekom prosvjeda u Francuskoj / Foto AFP

Istraživanja Johna Druryja, Clifforda Stotta, Stephena Reichera i suradnika upozoravaju da nasilje u mnoštvu ne treba objašnjavati jednostavnom predodžbom o ljudima koji gube razum čim postanu dio mase, nastavlja.

Političke interpretacije

– Važni su odnosi među skupinama, osjećaj zajedničkog identiteta i procjena postupanja policije. Neselektivno postupanje može povezati ljude koji prethodno nisu imali zajednički razlog za sukob. To ne oslobađa nasilnike odgovornosti; pokazuje zašto je profesionalno razlikovanje mirnih sudionika od počinitelja nasilja istodobno demokratska obveza i sigurnosna potreba. Jednaku preciznost zahtijeva govor o migracijama i religiji. Ako netko nasilje opravdava islamističkim ciljevima, to treba ustvrditi i jasno imenovati. Međutim, muslimanski identitet pojedinca nije dokaz islamističkog motiva, kao što njegovo migrantsko podrijetlo nije objašnjenje svakoga njegova postupka. Identitet vidljiv na snimci ne govori automatski tko organizira događaj, koliko je takvih sudionika ni što pokreće ostale. Zaključak o »islamskom udaru« zahtijevao bi dokaze o ciljevima, organizaciji i koordinaciji koji se ne mogu zamijeniti dojmom, ističe Matić.

– Demokratski odgovor mora istodobno zaštititi građane od nasilja i sačuvati mogućnost djelotvornog mirnog prosvjeda. Nasilje se ne opravdava društvenim nezadovoljstvom, ali se nezadovoljstvo ne rješava tako da se proglasi sigurnosnom prijetnjom. Ako se čuje samo one koji razbijaju, šalje se poruka da mirno sudjelovanje nema učinka. Ako se zbog nasilnika ušutka sve ostale, potvrđuje se isto nepovjerenje koje potiče novu mobilizaciju. Najvažnije je zato istražiti kako opravdan zahtjev ostaje bez odgovora, kako pojedine skupine prisvajaju njegovu vidljivost i kako institucije mogu spriječiti nasilje bez zatvaranja prostora za promjenu. Demokratska država mora moći zaustaviti onoga koji pali školu i odgovoriti onome koji traži da škola normalno radi, poručuje Matić.

Prof. dr. Andreja Sršen pak ukazuje na politčku pozadinu aktualnih europskih prosvjeda.

– Iako su potaknuti stvarnim socijalnim i ekonomskim problemima, oni se odvijaju u političkom okruženju obilježenom snažnom polarizacijom, slabljenjem povjerenja u institucije i sve izraženijim nadmetanjem različitih političkih opcija. Upravo zato ne možemo zanemariti činjenicu da prosvjedi, osim društvene, imaju i političku funkciju. Oni postaju prostor u kojem se iskazuje nezadovoljstvo aktualnim vlastima, ali i prilika političkim akterima da mobiliziraju vlastito biračko tijelo i ojačaju svoje političke pozicije, ističe.

Andreja Sršen / Foto Osobna arhiva

To je, objašnjava, posebno vidljivo u Francuskoj, koja se nalazi pred predsjedničkim izborima. Macronova politika, koja je prvotno predstavljana kao pokušaj prevladavanja tradicionalnih podjela između ljevice i desnice, nije uspjela ukloniti duboke društvene i političke prijepore.već se politički prostor dodatno fragmentirao. U takvim okolnostima prosvjedi imaju šire značenje od zahtjeva za boljim obrazovanjem, višim plaćama ili nižim životnim troškovima. Oni postaju i izraz nezadovoljstva dosadašnjim načinom upravljanja državom.

– Radikalna ljevica, osobito politički pokret Nepokorena Francuska, nastoji naglasiti socijalne uzroke prosvjeda, pitanja društvenih nejednakosti i odgovornost aktualne vlasti. S druge strane, desnica, posebno Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, snažno ističe probleme sigurnosti, nasilja, migracija i slabljenja autoriteta države. Na taj način isti društveni događaji postaju predmet različitih političkih interpretacija, a nezadovoljstvo građana važan čimbenik političkog nadmetanja uoči izbora. Posebno je zanimljiva činjenica da nasilje tijekom prosvjeda može dodatno promijeniti političku dinamiku. Dok jedne političke opcije naglašavaju potrebu za rješavanjem socijalnih uzroka nezadovoljstva, druge u prvi plan stavljaju pitanje javnog reda i sigurnosti. Time se pozornost javnosti s problema zbog kojih su prosvjedi započeli preusmjerava na pitanje sposobnosti vlasti da kontrolira sigurnosnu situaciju. U predizbornom razdoblju to može imati značajne posljedice na mobilizaciju birača, ilustrira Sršen.

Osjećaj nesigurnosti

Iz sociološke perspektive, posebno je važno razumjeti da politička polarizacija može dodatno produbiti već postojeće društvene podjele, upozorava sociologinja. Kada se nezadovoljstvo građana počne tumačiti isključivo kroz suprotstavljene političke i ideološke pozicije, raste opasnost da prosvjedi postanu sredstvo političkog obračuna, umjesto poticaj za društvene promjene.

– Ovdje je riječ o društvenom fenomenu koji upućuje na produbljivanje socijalnih nejednakosti u Europi, slabljenje povjerenja u političke institucije, osjećaj društvene isključenosti i sve izraženiju krizu legitimnosti demokratskih sustava. Iz sociološke perspektive, ključno pitanje nije samo zašto građani prosvjeduju, nego zašto dio prosvjednika prestaje vjerovati da se društvene promjene mogu ostvariti mirnim i institucionalnim putem, ističe Sršen koja smatra da su ovi prosvjedi upozorenje na dublje društvene promjene s političkom refleksijom.

Ubrzo nakon Francuske val prosvjeda, nasilja i pljački prelio se u Italiju – glavni trg u Milanu / Foto AFP

– Građani, osobito mladi, ne prosvjeduju samo zbog visokih cijena, skupih stanova ili loših uvjeta obrazovanja. Oni sve snažnije izražavaju nezadovoljstvo društvom u kojem obrazovanje i rad više ne jamče ekonomsku sigurnost i kvalitetan život. Stoga ključno pitanje za europske demokracije nije samo kako zaustaviti nasilje na ulicama, nego i kako ponovno uspostaviti povjerenje građana u institucije, osigurati pravednije životne mogućnosti i otvoriti prostor za stvarni društveni dijalog, zaključuje.

Europske države poput Njemačke strahuju od prelijevanja istog scenarija na njihovo tlo. To se, smatra sociolog Perkov, ne bi trebalo dogoditi automatski jer svako društvo ima svoje specifičnosti, probleme i okolnosti koje mogu potaknuti društveno nezadovoljstvo.

– Srbija je, primjerice, potpuno specifičan slučaj, s drukčijim uzrocima i dinamikom prosvjeda. Ostale zemlje Balkana trenutačno su razmjerno mirne, što ne znači da u njima ne postoje ozbiljni društveni problemi, nego da oni zasad nisu dosegnuli razinu koja bi potaknula masovnu mobilizaciju ili nisu dovoljno izravno pogodili određene društvene skupine, ističe. Dodaje kako treba biti oprezan i s nadanjima da će se prosvjedi širiti.

– Pogledamo li što se događa diljem Europe, mogli bismo se prisjetiti stare izreke da trebamo paziti što želimo jer bi nam se to moglo i ostvariti. Masovni prosvjedi nisu sami po sebi jamstvo pozitivnih društvenih promjena, osobito kada prerastu u nasilje i dugotrajnu destabilizaciju društva, ističe.

Sršen smatra mogućim širenje socijalnih prosvjeda Europom, ali ne i širenje nasilja. Europu danas pogađa rastući osjećaj nesigurnosti, posebno među mladim generacijama, a sve veći je raskorak između onoga što društvo obećava kroz obrazovanje, rad i gospodarski razvoj i onoga što građani u stvarnosti mogu ostvariti. Najveći izazov, ističe, nije samo ekonomska kriza, nego mogućnost da ona preraste u krizu povjerenja i legitimnosti institucija.

– Za države Balkana to je posebno važno jer se ekonomski problemi u pojedinim društvima isprepliću s dugotrajnim pitanjima korupcije, političke odgovornosti, iseljavanja i društvenih nejednakosti. Stoga bih rekla da Europi ne prijeti nužno jedinstven val nasilja, nego širenje društvenog nezadovoljstva koje, ovisno o reakcijama institucija i dinamici samih prosvjeda, može poprimiti različite oblike, veli Sršen.

Društvene frustracije

Pritom, dodaje, treba razlikovati širenje prosvjednog nezadovoljstva od širenja nasilja.

– Prvo je povezano sa zajedničkim društveno-ekonomskim problemima, dok drugo ovisi o nizu dodatnih političkih, institucionalnih i vanjskih čimbenika. U sociologiji društvenih pokreta poznat je fenomen difuzije prosvjeda, odnosno prijenosa oblika kolektivnog djelovanja iz jednog društva u drugo. Kada građani jedne države vide da su se u susjednoj zemlji tisuće ljudi mobilizirale oko sličnih problema, može doći do svojevrsnog demonstracijskog učinka. Društvene mreže dodatno ubrzavaju taj proces jer omogućuju brzo širenje informacija, simbola i metoda organiziranja. Međutim, ono što se prenosi nisu nužno nasilni obrasci ponašanja, nego prije svega osjećaj zajedničkog nezadovoljstva i uvjerenje da je kolektivnim djelovanjem moguće zahtijevati promjene, navodi sociologinja. Države zapadnog Balkana pritom imaju određene strukturne karakteristike koje mogu povećati potencijal za društvenu mobilizaciju – izražene socijalne razlike, iseljavanje mladih i visokoobrazovanih, percepcija korupcije, ograničene mogućnosti društvenog napredovanja, nepovjerenje u političke institucije. A činjenica da mladi sve češće uspoređuju vlastite mogućnosti s onima u razvijenoj Europi mogu pojačati osjećaj deprivacije.

Prosvjednica pokušava odgurnuti suzavac tijekom prosvjeda u Tirani / Foto AFP

Na pitanje o radikalizaciji mladih, naši sugovornici gledaju različito.

– Možemo govoriti o određenim procesima radikalizacije dijela mladih, ali nije svaki bunt mladih radikalizacija, niti je svaki prosvjed izraz ekstremizma. Međutim, zabrinjava kada se nezadovoljstvo postojećim društvenim okolnostima počne pretvarati u odbacivanje demokratskih institucija, neprihvaćanje dijaloga i opravdavanje nasilja kao sredstva ostvarivanja društvenih i političkih ciljeva. Sociološki gledano, radikalizacija mladih ne nastaje izolirano, nego je povezana sa širim društvenim, ekonomskim i političkim okolnostima. Današnje mlade generacije odrastaju u razdoblju gotovo neprekidnih kriza. Sve to stvara osjećaj da je svijet postao nepredvidljiv i da institucije sve teže mogu jamčiti sigurnost i stabilnost, a to može pridonijeti radikalizaciji i slabljenju povjerenja u sustav, upozorava Sršen.

Geopolitička zbivanja posljednjih godina dodatno su pojačala takve procese, a mladi su na društvenim mrežama svakodnevno izloženi snimkama nasilja, razaranja, ljudskih stradanja i snažno polariziranim političkim porukama. Takva izloženost može potaknuti solidarnost i legitimni politički aktivizam, ali uodređenim okolnostima i osjećaj bijesa, bespomoćnosti te neprijateljstva prema institucijama koje se smatra odgovornima za postojeće stanje, objašnjava sociologinja. Pritom naglašava da se radikalizacija ne odvija samo na jednom dijelu političkog spektra, već zahvaća pojedince i skupine različitih ideoloških usmjerenja.

– Ekstremistički pokreti mogu iskorištavati društvene frustracije, strah od migracija, gospodarsku nesigurnost, međunarodne sukobe ili osjećaj društvene nepravde kako bi privukli mlade i ponudili im pojednostavljena objašnjenja složenih društvenih problema. U tom procesu značajnu ulogu imaju digitalne platforme koje omogućuju brzo širenje radikalnih sadržaja i povezivanje istomišljenika preko nacionalnih granica. Međutim, ne treba zanemariti ni djelovanje organiziranih političkih skupina i drugih aktera koji mogu pokušati instrumentalizirati nezadovoljstvo mladih za ostvarivanje vlastitih ciljeva. Pritom je važno razlikovati dokazano političko organiziranje od neutemeljenih tvrdnji o vanjskom upravljanju prosvjedima, ističe Sršen.

Nasilje kao obrazac

Perkov pak ne misli da se radi o radikalizaciji mladih.

– Prije bih rekao da svjedočimo njihovoj sve izraženijoj zatupljenosti, što je možda i ozbiljniji društveni problem. Neznanje, površnost i nedostatak kritičkog mišljenja stvaraju iznimno plodno tlo za različite oblike manipulacije, uključujući i one političke. Geopolitička zbivanja pritom, po mom mišljenju, igraju znatno manju ulogu nego što im se često pripisuje. Ekstremističke poruke i simboli koje susrećemo među dijelom mladih često nisu izraz nekakvih duboko promišljenih političkih uvjerenja, nego upravo suprotno, posljedica neznanja, neobrazovanosti i nerazumijevanja njihova stvarnog značenja, smatra Perkov. To, dodaje, takve pojave ne čini ništa manje opasnima.

– Možda je i najporaznije što se ekstremističke ideje mogu širiti među ljudima koji zapravo ne razumiju što zagovaraju. U tome vidim i ozbiljan poraz obrazovnih politika koje očito nisu uspjele razviti razinu povijesne, političke i građanske pismenosti kakvu bismo očekivali od suvremenih europskih društava, konstatira Perkov.

Ivan Perkov / Photo: Josip Mikacic/PIXSELL

Virtualni svijet je tu svojevrsni pojačivač već postojećih društvenih problema, ističe. Društvene mreže potiču polarizaciju, stvaraju zatvorene komunikacijske krugove u kojima se međusobno potvrđuju i radikaliziraju stavovi te nerijetko stvaraju iskrivljenu percepciju društvene stvarnosti. One mogu dodatno raspiriti nezadovoljstvo, ali uzroci su, smatra Perkov, znatno dublji i nalaze se u konkretnim društvenim okolnostima.

Društvene mreže i digitalne tehnologije katalizator su društvenih frustracija, nezadovoljstva i osjećaja nesigurnosti, slaže se Sršen.

– Nekada su obitelj, škola, lokalna zajednica i neposredni međuljudski odnosi imali dominantnu ulogu u oblikovanju društvenih vrijednosti, ponašanja i osjećaja pripadnosti. Danas se značajan dio socijalizacije odvija u digitalnom prostoru, gdje se komunikacija često temelji na brzim reakcijama, emocionalno snažnim porukama i stalnoj izloženosti različitim oblicima društvenih sukoba. Problem nastaje kada virtualni prostor postane mjesto u kojem se nezadovoljstvo neprestano pojačava, a mogućnosti konstruktivnog dijaloga smanjuju. Algoritmi društvenih mreža mogu povećati vidljivost konfliktnih i emocionalno nabijenih sadržaja, dok se radikalne poruke, dezinformacije i pozivi na nasilje mogu širiti velikom brzinom. U takvom okruženju pojedinci mogu steći dojam da su ekstremni oblici ponašanja društveno prihvatljivi ili da predstavljaju učinkovit način izražavanja nezadovoljstva, objašnjava.

Posebno je zabrinjavajuće, upozorava Sršen, kada se nasilje počne doživljavati kao oblik društvene vidljivosti.

– U digitalnoj kulturi pažnja se često pridobiva spektakularnim sadržajima, snimke sukoba, zapaljenih automobila ili nasilnih obračuna mogu dobiti znatno veću pozornost od mirnih prosvjeda i njihovih stvarnih zahtjeva. Time nastaje opasnost da nasilje postane sredstvo privlačenja pozornosti, dok se temeljni društveni problemi ponovno potiskuju u drugi plan, upozorava.

– Virtualni svijet nije stvorio socijalno nezadovoljstvo u Europi, ali može značajno utjecati na način na koji se ono izražava, širi i u pojedinim slučajevima radikalizira. Zato je važno ponovno osnažiti ulogu obrazovanja, obitelji, neposrednih društvenih odnosa i institucija u razvijanju kritičkog mišljenja, odgovornosti i kulture dijaloga. Jer najveći izazov suvremenog društva nije samo koliko vremena mladi provode u virtualnom svijetu, nego kakve društvene vrijednosti, obrasce ponašanja i načine rješavanja sukoba u tom prostoru usvajaju, poručuje Sršen.