Vlada samouvjereno zbori o zadržavanju stopa rasta, uz zadržavanje također parametara duga i deficita unutar propisanih kriterija. No, struka upozorava da bi proračunske rashode trebalo bolje kontrolirati, uz posvećivanje dužne pažnje usporavanju proračunskih prihoda, kao posljedici slabije potrošnje. Rast neto rashoda, upozorava i stručno Povjerenstvo za fiskalnu politiku, već je u ovoj godini veći od dopuštene stope. A na Vladina vrata sindikati javnih službi tek kucaju. Njihova je logika jasna. S obzirom da inflacija i dalje raste, a da se u Vladi hvale kako im općenito dobro ide, onda je prirodna reakcija sindikata da se i njihovim članovima u takvoj ekonomskoj idili zadrži ili poveća standard. Na stranu što se ekonomski brod strukturno opasno naginje prema golemom javnom sektoru čije su plaće u već više navrata povećavane kako bi se u uvjetima rasta cijena održao socijalni mir.

Umirovljenici su, međutim, kategorija za sebe. Većina ih prima mirovine manje od 700 eura, što više nije ni rub siromaštva, nego sama njegova esencija. S obzirom na to da se povećava porezna presija prema privatnom sektoru, onda i mali poduzetnici imaju pravo kada poručuju da nisu bankomat. Osobna je potrošnja najveći pokretač rasta i jasno da neke nagle reforme tu ne bi donijele ništa dobro. Plaće su pokretač ekonomije, ali i inflacije, no trebalo se, dok su bile »dobre godine«, polako sa života od potrošnje prelaziti na život od proizvodnje. Jače pritjecanje novca iz EU fondova, visoke stope rasta i ako ništa, a onda barem jača nominalna konvergencija prema standardu EU-a, su iza nas. Nije se to desilo samo po sebi. I tome je pridonijela Vlada i vođenje javnih financija u parametrima stabilnosti. No, Vladina je odgovornost u dijelu da to nije iskorišteno na najbolji način. Umjesto da se za vrijeme rasta potrošnje i javnih investicija taj brod polako zaokretao, te pripremao za doba visokih kamata kakve sada živimo, nije se dužna pažnja posvetila reformama u ključnim sektorima. Tek sada kada bismo trebali biti na pragu razdoblja štednje, počela se spominjati industrijska strategija. Tek se sada govori o potrebi povećanja konkurentnosti, te o džepovima produktivnosti, kako se izrazio ministar Ćorić, koje je potrebno iskoristiti, kao i štednju građana, da sve zajedno valjda »izrodi« jedan zdrav i održiv rast – kakvog do sada nije bilo. Nisku produktivnost javnog sektora sve je teže financirati. I rejting agencije upozoravaju da se previše oslanjamo na turizam, dok je proizvodnja preniska, a industrija nerazvijena. Cilj bi trebao biti viši stupanj samodostatnosti, što znači veći izvoz, a manji uvoz. No, od ulaska u EU, koja je veliko tržište pogodno za sve koji rade i imaju što ponuditi, naša ekonomija izvozi manje, a sve više hrane uvozimo, od mlijeka i mesa, pa nadalje.

Ekonomisti ponavljaju da se samo na turizmu ne može živjeti, kao niti na nadi o novcima iz EU fondova. Strepimo hoćemo li i koliko dobiti u novoj omotnici, ali, objektivno, kakav je to razvoj kada ovisi o poklonjenom novcu? No, kako kažu, nema besplatnog ručka. Dolazi naizgled besplatni novac kojem se kao društvo prilagođavamo, navikavamo se i otupljujemo i to malo sposobnosti za borbu na tržištu. Da se ne govori da je ispalo da slobodno kolanje ljudi, novca i robe nije jedino što slobodno kola. Kola očito i otpad, koji, kažu, »voli« zemlje s propusnim granicama i velikom birokracijom. Jer se u birokraciji svašta provuče i izgubi. I uvijek je lakše odgovornost prebacivati s jedne institucije na drugu – kada ih ima tako puno. S jedne strane Vlada mora sada održati pod kontrom proračun, što će, s obzirom na sporiji rast BDP-a, rast inflacije i povećanje troškova, biti sve teže. Bizarno, ali povećanje plaća u javnom sektoru inverzno povećava i osnovicu za potrošnju. Ili, iz šupljeg u prazno, što bi se reklo.

No, nisu dugovi jedini koje treba držati pod kontrolom. Ima Vlada sada posla i s time da u bocu vrati duhove nacionalizma i šovinizma koji su se budili te kroz procjep dvostrukih konotacija polako šuljali svih ovih (deset) godina, i sada se iskazali – u svoj svojoj bijedi. No, tako je to i s duhovima i s dugovima: začas se otrgnu kontroli, od malih narastu i nabujaju, a znaju s vremenom zagospodariti i svojim tvorcima.