Iako rođena i odrasla u inozemstvu, Susanne Lucić, većini poznata samo kao Suzi, odabrala je za svoj dom pitoresknu Šmriku i u njoj izgradila jedinstvenu poljoprivrednu oazu. Danas, kao ponosna majka četvero odrasle djece i neumorno srce OPG-a Lucić – omiljene lokalne farme magaraca – spaja poljoprivredu, edukaciju i ruralni turizam.

Njezin golem trud, predanost očuvanju tradicije i doprinos razvoju Kvarnera nisu prošli nezapaženo. Ove je godine, naime, službeno predstavljala Primorsko-goransku županiju na 26. izboru za Najuzorniju hrvatsku seosku ženu u Iloku.

Pažnju javnosti i stručnog žirija nije privukla samo zbog proizvodnje cijenjenog magarećeg mlijeka i održavanja radionica za djecu, već i inspirativnom pričom o povratku iz Njemačke te nesebičnim radom na promociji baštine i ruralnog turizma Kvarnera. Priča nam kako je veći dio svoga života provela u Šmriki te ga u potpunosti osjeća svojim domom.

Krš i cvijet

U Ilok su uz mamu Suzi krenuli Marko, Iva Mari i Ilija. Zajedno su vozili, nosili, slagali, posluživali i predstavljali sve ono što su tjednima pripremali, a planirali – mjesecima.

Sin Mihael je ostao na imanju jer je netko morao brinuti o životinjama i biti tu za posjetitelje. Ali i on je barem jednim dijelom otputovao s njima: kroz svoje fine buhtle s domaćim pekmezom od šljiva koje je pripremio.

– A Ilija, koji ima tek 19 godina i po struci je slastičar, u Iloku je pokazao nešto posebno važno za budućnost naše farme. Pripremio je gastro dio našega predstavljanja: palentu kumpiricu s inćunom, svoju interpretaciju prisnaca te zalogajčiće Grobničkog sira sa sušenom smokvom.

Kruna svega bio je njegov autorski desert Krš & Cvijet s bademastim biskvitom i fantastičnom kremom od našeg magarećeg mlijeka, ponosno i izrazito emotivno ispričala je Suzi, dodajući kako je ovaj desert privukao veliki interes te je vrlo brzo nestao sa stola.

– I možda je upravo taj kolačić najbolje sažeo ono što smo željeli pokazati: da je važno čuvati što smo naslijedili te da stare okuse i tradiciju vrijedi vratiti. Ali i da sve to ima pravi smisao kada nova generacija uzme ono što smo stvarali i doda mu svoje znanje, svoje ideje. Odnosno, nešto potpuno novo, naglašava.

Krenuvši u ovu avanturu, nije slutila koliko će ljudi na kraju s njima »poći« u Ilok. Najljepše joj je ipak bilo što je uz sebe imala djecu.

– Posebno me veseli gledati kako svatko od njih polako pronalazi svoje mjesto u nečemu što smo godinama stvarali. A kad je Ilija vidio da se vraćaju po njegov kolač Krš & Cvijet, zbog čega je bio vidno zadovoljan, meni je to vrijedilo neopisivo mnogo. Nismo donijeli titulu, ali vratila sam se ponosna na ono što smo zajedno pokazali i još sigurnija da sve što radimo ima kome ostati, opisuje ponosna majka.

U Ilok su odlučili ponijeti komadić krša i mora, pokazati baštinu i život žena koje su tu živjele prije njih, Kraljevicu i njezine priče… Djelić života na imanju, domaćih proizvoda i starih okusa, ali i onoga što iz svega toga danas nastaje.

Dok su sve to pripremali, shvatili su da zapravo neće otići sami jer se oko njihovog kvarnerskog kutka okupilo toliko ljudi da je on na kraju postao puno više od obiteljskog postava.

Svi sudjelovali

Ljudi su uskakali sa svih strana: netko je otvorio stari baul i povjerio im dio svoje obiteljske baštine, netko pronašao fotografije koje obitelj čuva desetljećima. Netko se prisjetio starog recepta, netko je pekao, netko donio sir, smokve, vino, liker ili pivo.

Netko posudio nošnju, netko im pokazao kako uz nju napraviti pravu pletenicu. Netko nabrao grančice masline, badema, vrijesa i lavande, netko posudio hladnjak i izvor struje. Netko nazvao još nekoga, otvorio još jedna vrata, napisao članak, snimio reportažu ili jednostavno pitao – što vam još treba?

Zajedništvo važnije od pobjede – Susanne Lucić

– Za takav nastup stvarno treba cijelo mjesto. I upravo nam je ta podrška zajednice, uz to što smo cijelu priču ponovno odradili kao obitelj, možda i najljepši dio svega što nosimo iz Iloka.

Na prvom mjestu zato jedno veliko hvala Turističkoj zajednici Grada Kraljevice i direktorici Jeleni Mateševac Skočilić koja nas je povezivala s ljudima i pomagala da od svih ideja i želja na kraju nastane lijepa zajednička priča našega kraja, kaže Suzi uz zahvalu također Gradu Kraljevici, te posebno lokalnom stanovništvu.

– Naša Sunčica Vučković pomogla nam je s baštinom i starim običajima Šmrike, a napunila je i dobar dio gastronomskog stola: smokvenjak prema receptu svoje none Hermine Grubišić, kroštule, sirupe od lavande i kadulje te liker od lavande.

Za postav je još nabrala grančice badema, masline, vrijesa i lavande kako bismo i malo mirisa i zelenila našega kraja ponijeli sa sobom.

Jasna Brajac nam je povjerila stare šmričke predmete i dio sačuvane dote njene pokojne svekrve Marije: bavulj, lodricu, sić, palj, stare tkanine i predmete koji nisu bili obična scenografija, već stvarni trag života na kršu, opisuje Suzi koja je uz svaki proizvod ili predmet istaknula opis.

Nošnja kraljevičkog kraja

Zahvalna je i KUD-u Eugen Kumičić Križišće, predsjednici Katarini Blažina te strpljivoj i dragoj garderobijerki Mariji Baretić na prekrasnoj nošnji i pomoći oko pripreme. Doris iz Frizerskog salona Lotus svojim je znanjem pomogla oko frizure uz nošnju. No, ne zaboravimo okuse!

Bogatstvo baštine

– Naravno da je naša šmrička mendulača putovala s nama. Ova slastica danas ponovno pronalazi svoje mjesto u lokalnoj gastronomiji te na obiteljskim stolovima, a nama je posebno drago što smo ove godine upravo s našom mendulačom pobijedili na prvom natjecanju u njezinoj pripremi u Kraljevici.

I čini se da bez nje više gotovo nikamo ne idemo, smije se naša sugovornica. Kroz projekt Kvarner – Europska regija gastronomije 2026. i Mozaik okusa ovu slasticu promovira TZ Grada Kraljevice, dok OPG Lucić u tom projektu predstavlja vlastiti jedinstveni proizvod – magareće mlijeko.

Suzi sudjeluje i u novopokrenutom serijalu »Nona Chef« predstavljajući izradu autohtone šmričke mendulače. Riječ je o autentičnom projektu TZ Kvarnera pokrenutim s ciljem očuvanja i promocije tradicionalne gastronomske baštine ovoga kraja.

Serijal kroz tople video priče ugošćuje autentične kvarnerske žene koje pred kamerama otkrivaju desetljećima čuvane obiteljske recepte, oživljavaju lokalne običaje i dijele dragocjene životne uspomene.

Okusi Šmrike u Iloku

– Titulu iz Iloka nismo donijeli, ali dali smo najbolje od sebe. Iza nas je još jedno vrijedno iskustvo, puno novih poznanstava i nastup s kojim sam jako zadovoljna.

Sada nastavljamo čuvati naše magarce i lokalnu tradiciju te stvarati nove sadržaje. Radom želimo doprinositi cijelom našem kraju, promovirati ono što imamo, povezivati se s drugima koji nešto stvaraju i zajedno pokazivati koliko toga Kvarner može ponuditi. Nakon svega što smo doživjeli pripremajući se za Ilok, svjesni smo da imamo potporu mnogih dobrih ljudi, naglašava Suzi.

Posebnu vrijednost cijeloj priči daje njezin nastavak. Susannina djeca odrasla su uz gospodarstvo, a sinovi danas preuzimaju sve veći dio svakodnevnog rada na farmi i zajedno s obitelji razvijaju nove sadržaje.

Na gospodarstvu nikada nije dosadno, uvijek se ima što raditi. Zapravo nema godišnjeg odmora niti vikenda jer sa životinjama treba uvijek biti.

Kako im ništa ne bi nedostajalo, danas se prvenstveno brinu blizanci Marko i Mihael koji se u poslovima odlično nadopunjuju. Mihael je više samozatajan i češće radi iza kulisa, dok je Marko otvoreniji i okrenut posjetiteljima. Obojica zajedno s obitelji preuzimaju sve veći dio posla i sudjeluju u razvoju gospodarstva.

Život na farmi

Marko primarno radi s posjetiteljima, bilo da dolaze kupiti mlijeko ili sudjelovati u aktivnostima kao što su šetnje s magarcima, obiteljski izleti, rođendani, grupni posjeti djece vrtićke i školske dobi ili nešto sasvim drugo.

Mama Suzi napominje da ga odgajateljice i učiteljice stalno hvale. Osvaja ih, kaže, njegov veseli i topli pristup prema najmlađima koji mu se zauzvrat potpuno otvaraju. Ne čudi stoga da uživa u svemu što radi i kaže kako ovaj posao ne bi mijenjao ni za što na svijetu.

Sudionice izbora za najuzorniju seosku ženu

Proveo je dvije godine u Njemačkoj, ali »doma je doma« i presretan je što se vratio. Tipičan dan na farmi počinje mu s hranjenjem životinja i čišćenjem nakon čega slijedi odlazak na pašu, ako nije zimsko doba.

Izvan sezone rade na uređenju prostora – uvijek nešto nadograđuju. Imaju i povrtnjak što je posebno aktualno u proljeće. Vrijeme je to kada vikendom kreću obiteljski posjeti, a kroz tjedan prijepodne dječje grupe.

Poslijepodne je mužnja, tada treba odvajati mame i bebe. U mužnji je najbolji Mišo koji sve obavlja samostalno – muze na ruke što je vrlo naporno.

Sijeno im je problem, kažu, jer magarci jedu 16 sati na dan kada su na pašnjaku, odnosno dvije kockaste bale dnevno u hladnijim mjesecima. Treba im baš puno sijena, a u blizini ga nema pa ga dobavljaju iz Istre, Like ili Gorskog kotara.

Dok su djeca bila mala, uz mačke i pse, obitelj Lucić je prvo nabavila kokice. Kako su djeca rasla, došla je ideja za magarce, ali nisu ni sanjali da će se jednoga dana time profesionalno baviti.

Istina, mogli su biti negdje u Njemačkoj odakle je Susanne rodom, možda bolje zarađivati uz manje rada, ali ne i biti bogatiji. Jer život je mnogo više od stanja na računu.

Ovo što danas imaju razvijaju godinama, no pred njima je još puno truda i ulaganja da bi došli do željenog nivoa. Magarice nose 11 do 14 mjeseci, a prva tri mjeseca im ne diraju mlijeko da bi se pule razvilo kako treba.

Kako raste i počinje uz mlijeko uzimati sijeno i travu, može se postupno krenuti s mužnjom. O njima potom treba brinuti dok dođu do dobi kada mogu imati potomke. Tada dolazi period od nekih osam mjeseci kada se može musti.

Niz aktivnosti

Kada je riječ o aktivnostima koje nude posjetiteljima, situacija je također izazovna, jer treba mnogo vremena da se za ovakvu ponudu pročuje u školama i vrtićima, da se ostvare određeni kontakti. Osim toga, ne može se nekog samo posjesti na magarca, životinju treba dresirati što iziskuje mjesece rada.

– To su vrlo oprezne životinje koje se mogu uznemiriti zbog nepoznatih zvukova ili iznenadnih pokreta. Zato ih je važno izlagati raznim zvukovima, privikavati na djecu i brze pokrete.

Životinje moraju biti potpuno opuštene, opisuje Marko.

Svi hvale blagost njihovih magaraca koji se daju svima dirati, stavljaju ljudima glave na ramena i maze se. Ali do toga je trebalo doći. Kada im u posjet dođe grupa djece, u obližnjoj šumici prvo ostave torbe. Slijedi upoznavanje i podjela u grupe od kojih jedna ide na jahanje, druga na vožnju kolima.

Sve popularnije su i radionice, primjerice likovna, kada s akademskim slikarom Ivanom Tomečakom crtaju magarce ili već tradicionalna radionica izrade i ukrašavanje kruščića sjemenkama. To nude ujesen povodom obilježavanja Dana kruha.

Zadnje u programu posjeta grupe djece je šetnja do kalca ili lokve)gdje djeca odmore dok im on priča kako se na tom mjestu kao mali zabavljao. Priča im i o pčelama, odu do povrtnjaka gdje ih upoznaje s biljkama, pita ih znaju li što je gnojivo i slično s čime se mnoga djeca prvi put susreću na gospodarstvu.

Lucići su postavili dobre temelje, a razvoj se nastavlja. Sudjeluju na raznim manifestacijama, kao što je Sretno Selce. Tradicionalno idu u Kraljevicu na Dječji dan, sudjeluju na Margaretinom letu u Bakru, gostovali su s magarcima i u centru Rijeke na promociji dječje predstave Magarčić i kit koja se izvodila u HNK i što je bila prava atrakcija.

Za proljeće 2027. u Opatiji je najavljeno vjenčanje koje donosi dašak autentičnog primorskog šarma. Prema planu, svadbena povorka će se nakon obreda u crkvi prošetati do hotela u pratnji magaraca.

Pored svoje uloge u stvaranju nezaboravne atmosfere i vizualne atrakcije, ovi plemeniti pratitelji imat će i praktičan zadatak – na samarima će u košarama nositi prigodnu okrjepu za goste.

Potražnja za mlijekom spasila magarce

Krajem 20. stoljeća, brojnost primorsko-dinarskog magarca pala je na kritično niske grane, brojeći tek nekoliko stotina jedinki, čime se pasmina našla na samom rubu izumiranja.

No, zahvaljujući sustavnim državnim poticajima, predanom radu uzgajivačkih udruga te entuzijazmu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, crni scenarij je uspješno izbjegnut.

Zanimljivo je da se njihov uzgoj proširio izvan matičnog dalmatinskog krša pa se uspješne farme danas pronalaze širom zemlje. Glavni pokretač novog vala uzgoja nesumnjivo je golema potražnja za magarećim mlijekom.

U narodnoj medicini ovo se mlijeko prenosi s koljena na koljeno kao najučinkovitiji lijek za ublažavanje teških simptoma astme, bronhitisa i hripavca.

Magareće mlijeko zadržava visoku cijenu na tržištu. Razlog leži u biologiji same životinje i izuzetno malim količinama koje se mogu dobiti mužnjom. Za razliku od krava ili koza, magarica proizvodi mlijeko isključivo kada je u njezinoj neposrednoj blizini pule.

Dnevno se po jednoj životinji može izmusti tek između dva i pet decilitara mlijeka, što proces proizvodnje čini dugotrajnim, zahtjevnim i strogo ograničenim.

Primorsko-dinarski magarac danas je ponosni simbol opstanka. Kroz sinergiju ekološke poljoprivrede, ljekovitih proizvoda i turističke ponude, ova skromna životinja osigurala je svoje mjesto u budućnosti hrvatskog sela.